ZAGREB: Prijatelji Malog Isusa i mladi iz župe sv. Pavla apostola u Zagrebu, pod vodstvom gosp. Dominika Brajkovića i s. Emanuele Pečnik, SMI, pripremili su predstavu o Sluzi Božjem Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiskupu i utemeljitelju Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Predstava pod nazivom Odazvan Kristu, a o 93. obljetnici Stadleru smrti, uprizorena je bila u tri termina: u srijedu 7. prosinca u 19.30 sati u župi sv. Pavla u Retkovcu, u četvrtak 8. prosinca (na dan preminuća nadbiskupa Stadlera) u 19.30 sati u dvorani "Vijenac" Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu, te u petak 9. prosinca u 19 sati u župi sv. Jeronima u Zagrebu.

Tekst je napisao župljanin župe sv. Pavla, gospodin Mario Habajec, a svu kostimografiju pripremila je gđa Ivanka Novak, tajnica Društva PMI.

U igrokazu su bile prikazane bitne crte svetačkog lika sluge Božjega; njegova jednostavnost i otvorenost za potrebe maloga čovjeka prikazane su odmah na početku u susretu s djevojčicom Anđelinom te majkom i sinom Petrom. Njegovo pouzdanje u Providnost došlo je do izražaja u razgovoru najprije sa s. Domenikom , a potom i s projektantom Stjepanom. Podižući Katedralu razmišlja o svim duhovnim i materijalnim potrebama nadbiskupije te planira izgraditi sirotište na Bjelavama. No, novaca ni od kud. Stjepan mu reče: Lijepo Vi to planirate, ali – pogledajte kakva su vremena: ekonomska situacija je vrlo loša, mnogo ljudi je bez posla, a liberalizam agresivno dolazi u Bosnu i nemilosrdno gazi ljude! No, Stadler se ne da smesti: Brzo čovjeka savladaju strah i panika ako dozvoli da bude vođen politikom. Ja se svakoga dana predajem vodstvu Srca Isusovog i Majke Isusove. Oni su meni jedini putokazi u životu i dosad nisam zalutao! te Stjepan zaključuje: Vi ste čovjek velike vjere! Zar se Vi nikada ne bojite, nikada ne strepite?

U razgovoru s kanonicima u drugom činu došle su do izražaja Stadlerova istinoljubivost i gorljivost za bogoljublje i domoljublje bez obzira na svu političku i gospodarsku situaciju u Bosni u to vrijeme. Nije se obazirao što će drugi reći o Njemu, bilo mu je samo jedno na srcu: istrošiti se za povjereno mu stado. To je posve originalno došlo do izražaja u Stadlerovom razgovoru s kanonicima koji završava poukom svima okupljenima. Rekao je: Ništa nije za ljudsko društvo tako važno kao dobar kršćanski odgoj djece povjerene od Boga. Čega li danas sve nema!? Koliko toga samo kvari našu djecu pa ipak – Bog je s nama! A jesmo li mi s Bogom? Hoće li roditelji znati sačuvati vlastitu djecu u njihovoj nevinosti i anđeoskoj čistoći, Pitam Vas – hoće li? Hoće! Česta i svagdanja sveta pričest očuvat će vašu dječicu od smrtnoga grijeha.

U trećem činu prikazani su neki isječci plodova Stadlerova života; djeca iz prvog čina, Anđelina i Petar, sada su odrasli ljudi, živi svjedoci njegove dobrote. Anđelina je postala služavka Maloga Isusa, a Petar Stadlerov liječnik. Stadlerov život iz njih je iznjedrio dvije marljive i vrijedne duše. Stadler je svojim djelovanjem tokom cijelog života podigao mnoge hrabre i Bogu odane naraštaje. I svijeća njegova života počela se polako gasiti. Njegove zadnje riječi, prije polaska na počinak bile su: Majko Marijo, vodi me k Vječnom izvoru mudrosti i ljubavi. I sva su se svjetla pogasila,… a Stadler je prošao kroz svijetli trag fenjeraša… ušao je u Nebo.

Želja svim sudionicima igrokaza bila je dati svoj doprinos procesu beatifikacije.