CISTA VELIKA: U subotu, 10. prosinca u Cisti Velikoj dogodio se SUSRET. Bio je to zanimljiv susret na kojem su bile 54 djevojke iz župa Trilj (Vedrine, Košute, Trilj) i Ciste Velike (Biorine, Dobranje, Velić-Ravnik, Cista Provo i Cista Velika). Susret se ostvario na poziv s. Zdenke Tomas i s. Vlaste Tadić, a u suradnji sa mjesnim župnicima don Danijelom Gućom i don Stipom Ljubasom, te ravnateljem OŠ „Ivan Goran Kovačić“, gosp. Ivanom Pleićem. Duhovni dio susreta su pripremile s. Petra Šakić i s. Jelena Marević.

U jutarnjim satima školskim autobusom stigle su djevojke iz župe Trilj, a u sestarskoj kući ih je dočekao topli čaj, koji nam je pripremila naša s. Renata, te krafne kojima nitko nije mogao odoljeti. Pridružile su nam se i djevojke i župe Cista Velika. Na samom početku susreta sve nas je pozdravila i zamolila Malog Isusa da blagoslovi i prati naš susret naša provincijalka s. Sandra Midenjak. Nakon jutarnje tjelesne okrijepe, uputile smo se u OŠ „Ivan Goran Kovačić“, gdje nas je radosno dočekao ravnatelj škole gosp. Ivan Pleić. Uistinu je bio doživljaj uči u školu koja ove godine slavi svoju stogodišnjicu i u toj slavljenici, koja je odgojila tolike naraštaje ovoga kraja, slaviti Boga i susresti se s Njim, prenoseći radost toga susreta jedna drugoj..

Našu duhovni susret započeli smo razmišljanjem o Lk 1,39-45, tj. susretu Marije i Elizabete, susretu dviju majki, dviju nositeljica života koje su se otvorile Bogu i dozvolile Mu djelovanje u svom životu.

Razmišljali smo:

• Kako je Marija pohitala Elizabeti, a učinila je to žurno, bez puno razmišljanja. Požurila je onoj kojoj sve može reći, koja je može razumjeti, koja je osjetila i iskusila milost Boga.
• „Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. ...Elizabeta se napuni Duha Svetoga...“ – Dvije nositeljice života koje su se otvorile Bogu, susreću se u radosti. One se ne žale se jedna drugoj: Što mi je to Bog učinio? Što će ljudi reći? Starija žena pa nosi dijete, a mlađa trudna i bez muža? – ne postoji ni trenutak zabrinutosti
• Na Elizabetine riječi : “Tek što mi do ušiju doprije glas tvoga pozdrava, zaigra mi od radosti čedo u utrobi“ – događa se drugi susret – susret u susretu. One koje su se otvorile Bogu nositeljice su radosti, prenose radost u milosti koju su primile. Ivan i Isus raduju se jedan drugom, tj. Ivan je zaigrao od radosti preko svoje majke, preko njenog glasa, a on će biti „glas koji viče u pustinji“. On će drugima objavljivati ono što je osjetio u ovom trenutku : Milost – Ljubav – Boga – Život. Ovaj „glas“ ne govori o sebi, o milosti koja mu je dana, nego bez imalo pridržaja i razmišljanja o udobnosti svoga života, naviještat će Krista, Ljubav koja se utjelovila.
• Ovaj poseban susret dviju majki i “glasa” utjelovljene Riječi je i susret nas koji smo u milosti kršteni, koji smo se u Krista Krstili, Krista „obukli“  i Krist je u nama.
• U svakom našem ljudskom susretu potrebno je u drugome otkriti Kristovo otajstvo. Svatko od nas nosi Krista u sebi. Kada to shvatimo, dijete koje je u nama, zaigrat će od radosti. Samo u dubokom prijateljskom susretu otkivamo svoje otajstvo i otajstvo drugoga. Ulazimo u dodir s djetetom koje je u nama.

Naša razmišljanja produbili smo radom u grupama, gdje se pisalo igrokaze, razmišljalo, izrađivalo umne mape i dijelilo iskustvo susreta s Bogom i bližnjima. Uz druženje i razgovor, nisu se zaboravile bitne riječi iz Evanđelja koje izgovara Elizabeta: „Gledaj samo!“- ovim riječima traži se potpuna pozornost, usredotočena radost u uskliku. Jedino u potpunoj pozornosti otkriva se bitnost i istinska radost života, jer pogled koji je razbacan posvuda, ne uočava pravi smisao i izvor života. U pravom gledanju nalazi se radost. Nakon izlaganja rada u grupama, vidjeli smo kolika je bila usredotočenost ovih djevojaka koje su željele doživjeti susret.

Ispunjeni duhovnim radom ujedinili smo svoja srca i glasove u molitvi srednjeg časa u kabinetu matematike! To je bilo iskustvo! Ali, nadamo da će iza naše molitve u tom kabinetu nicati i bolje ocjene.

Nakon SUSRETA i molitve kojima smo nahranile svoje duše, bilo je potrebno okrijepiti i naše tijelo. Nitko se nije bunio kad su stigle pizze, a uz tako „mladenačku spizu“, nije izostalo ni ćakulanje. Ali, zar i to nije susret?

U popodnevnom dijelu, koji je inače kreativni dio susreta, ukrašavali smo stare CD-ove salvet tehnikom, kako bi ih mogli koristiti kao božićne ukrase, te stiroporne kugle oblagali ukrasnim trakama i pripremale ih za naše božićne dekoracije obiteljskog stola. Za sve ovo pobrinule su se gđa. Neda Vučak iz Ciste Velike i naša s. Marina Žuljević.

Odmorene i obogaćene novim duhovnim i kreativnim iskustvima, krenule smo u župnu crkvu sv. Jakova na osobni susret s Njim u sakramentu pomirenja, kako bi izmirene mogle osjetiti radost Njegovog dolaska u Euharistijskom slavlju. U ovom dijelu susreta su nam se pridružili i krizmanici i župe, pa se naš radosni susret povećao i jedni drugima smo svjedočili „kako je lijepo biti u domu Očevu“.

Euharistijsko slavlje s prigodnom propovijedi imao je don Stipe Ljubas, a naši udruženi glasovi, koji su odavali radost susreta, slavili su Boga pjesmama.

Euharistijskim slavljem, koji je vrhunac našeg susreta s Bogom, završili smo ovaj naš duhovni susret. No, svjesne smo da ako želimo susresti Boga u drugima, ako uistinu želimo  da se taj susret dogodi, moramo se ustati i uputiti. Trebamo biti na nogama da bismo stigli do drugoga. Trebamo prijeći brda, brda prepreka i predrasuda, da bismo vidjeli drugoga onakvim kakav jest.

Plodovi susreta:

„Ovaj dan bio mi je SUPER. Sve ove riječi su mi nekim dijelom promijenile način života. Zahvaljujem časnima na pozivu i voljela bi da se ovo opet organizira....“

„Dragi Isuse, hvala Ti što sam doživjela ovo... Nakon dugo vremena sam se iskreno nasmijala... Hvala Ti što si mi poklonio nove prijatelje... Hvala Ti što sam se duhovno obnovila... Hvala Ti na lijepim uspomenama... Hvala Ti na svemu... Na mogućnosti da mogu pričati, slušati, vidjeti, osjetiti,... udahnuti život u sebe...“

„Danas mi je sve bilo lijepo. Radili smo radove u grupi, gledali zanimljive slike. Naučila sam pjevati neke nove pjesme.....Sve je brzo prošlo. Ispovjedila sam se i pričestila...“

„Danas mi je sve brzo prošlo... Najviše mi se svidjela radionica i nove pjesme...Htjela bih opet doći.“

„U početku smo bile malo „umišljene“, ali što je vrijeme prolazilo mijenjale smo se i susrele međusobno. Sada smo stekli nova prijateljstva......Upoznala sam bolje sebe i što je najvažnije – Isusa....„

„... saznala sam nešto novo o sebi,......naučila sam izrađivati božićne ukrase, ...Ovo mi je bio prvi susret i željela bi ga opet ponoviti...“

„... ovo sve što sam danas doživjela, potaklo me na razmišljanje...“

„... lijepo je bilo moliti u školi...“

„... naučili smo se „susresti“ s Bogom u sebi i drugima...“

Neka nam ovaj radosni susret bude poticaj kako nikada ne treba odustati od susreta s Njim i susreta s braćom i sestrama, jer On nikada ne odustaje od susreta s nama.

s. Jelena Marević