Duhovna obnova

Dubrovnik, listopad 2022.g.

Često smo svjedoci da dobra iskustva imaju tendenciju stvaranja tradicije. Na tom tragu i ove jeseni organizirana je dvodnevna duhovna obnova za zaposlenike Doma Imakulate Vrgorac, ove godine u Dubrovniku u samostanu sv. Obitelji sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su srdačno ugostile grupe te su brižno pazile da nešto ne nedostaje za vrijeme trajanja duhovne obnove. 

Dvodnevni program bio je ispunjen nizom duhovnih i rekreativnih aktivnosti – duhovni program u samostanskoj kapeli, druženje sa sestrama i bolesnicima za koje skrbe sestre, molitvu u kapelici Trajnog Euharistijskog klanjanja, obilazak Dubrovnika i okolice, izlet na Srđ…

Duhovni program za obje grupe vodio je don Toma Lučić. Za početak susreta pripremio je nagovor u kojem je govorio o vrijednosti života. Istaknuo je kako svi ljudi imaju želju za životom i kako je život dar koji čuvamo i nad kojim bdijemo. Nadalje objašnjava kako nam  život nam dolazi od Života, od Voljenog. Život je klica Božje ljubavi koju umijemo čuti, osjetiti empatijom. Pokazati nekom da ga cijenimo znak je ljubavi zbog koje živimo po uzoru na Krista. Ova praksa dovodi nas do 'svetog' pravila koje nas upućuje na to da nikada ne smijemo raditi bez duše jer tada nismo u mogućnosti ljubiti, a ljubav je ona koja liječi rane. Vrijednost uloženog spoznati će se s vremenom, a mir je pokazatelj da smo na pravom putu.

Nakon poticajnog nagovora slijedila je prilika za sakrament pomirenja i razgovor te poslije toga slavljenje svete Mise.

Kako bi se bolje približila i razradila tema duhovne obnove za razmatranje i raspravu odabran je tekst 'Građani koji rade s drugima'. Sljedeći odlomak ističe dinamiku života koji kroz određene relacije vodi ka smislu našeg djelovanja.

Ljubav prema svijetu kao daru koji nam Bog Otac povjerava navodi nas da shvatimo da „trebamo dubinsko poznavanje vremena u kojem živimo, njegove dinamike i potencijala, kao i ograničenja i nepravde, ponekad ozbiljne. To nije pitanje samo intelektualnog razumijevanja, već izlaska u susret određenim ljudima, njihovim snovima i nadama, njihovo osjetljivosti, potrebama i kritikama. Tako se znanje pretvara u empatiju, u slušanje, u nastojanje da se preuzme odgovornost za druge i posveti se traženju njihova dobra, u ljubav iskazanu u djelima. Kao što je Benedikt XVI. rekao u svojoj enciklici Caritas in veritate: „Voljeti nekoga znači željeti dobro te osobe i poduzeti učinkovite korake da to osiguramo. Osim dobra pojedinca, postoji dobro koje je povezano sa životom u društvu: opće dobro. To je dobro 'svih nas', koje čine pojedinci, obitelji i posredne skupine koje zajedno čine društvo. To je dobro koje se ne traži zbog sebe samoga, nego zbog ljudi koji pripadaju društvenoj zajednici i koji samo u njoj mogu stvarno i djelotvorno ostvariti svoje dobro. Željeti opće dobro i težiti mu, zahtjev je pravde i milosrđa.” (opusdei.org)

Navedeni tekst posvješćuje važnost uloženog truda i rezultat istog na osobnoj i društvenoj razini. U tom smjeru, iščekujući nove prilike za ovakve susrete, pozvani smo u svom zvanju dijeliti darovano i oživljavati 'klicu Božje ljubavi' u onima koji su nam poslani.