Svećenik Hvarske biskupije don Petar Eterović preminuo je u nedjelju 11. siječnja u svome rodnome domu u Pučišćima na otoku Braču. Don Petar  Eterović rođen je 13. studenoga 1921. godine u Pučišćima u brojnoj obitelji roditelja Ivana i Kate koji su imali jedanaestero djece. 

Nakon što je u Đakovu završio Teološki studij zaređen je za svećenika 29. lipnja 1948. godine u Hvaru po rukama biskupa Mihovila Pušića. Nakon obavljanja službe župnoga vikara u rodnim Pučišćima punih osam godina, imenovan je poslužiteljem župe Gornji Humac. Godine 1962. imenovan je župnikom u rodnoj župi u kojoj je službu obnašao 24 godine. Ostaje u župi Pučišće kao kapelan, i prema zdravstvenim mogućnostima pomaže u župi. Godine 1990. postaje kanonik Stolnoga kaptola u Hvaru. Od 2001. godine nalazio se u Domu socijalne skrbi "Don Drago Bosiljevac" u Supetru, te je i tada, unatoč umirovljenju ali i zdravstvenome oporavku, djelovao u tamošnjoj župi sv. Petra, i to prije svega u ispovijedanju i propovijedanju. Kroz višegodišnji pastoralni rad šestero mladih uputio je u sjemenište, među kojima i mons. Nikolu Eterovića, sadašnjega apostolskoga nuncija u Berlinu.

Pokopan je 12. siječnja u rodnim Pučišćima u nazočnosti brojnoga vjerničkoga puka, redovnica s cijeloga otoka te rodbine i prijatelja. Misu zadušnicu u crkvi Sv. Jeronima predvodio je hvarski biskup Slobodan Štambuk u zajedništvu s generalnim vikarom biskupije mons. Stankom Jerčićem, bračkim dekanom don Tonijem Plenkovićem, hvarskim Antom Matulićem, pučiškim župnikom Androm Ursićem, bivšim župnikom Tončijem Kusanovićem te više pristiglih svećenika, a među redovnicama bilo je i više naših sestara. Uz domaćega župnika izraze sućuti uputio je i apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup mons. dr. Nikola Eterović. Pokojni hvarski biskup Celestin Bezmalinović prigodom don Petrova prestanka vršenja službe župnika u Pučišćima zbog zdravstvenih razloga mu je napisao: "Otkada te poznajem, otkada si u Pučišćima, uvijek si svijetlio kao revan, požrtvovan i uzorit svećenik. Bio si neumoran ispovjednik – liječnik duša, bio si otac, bio si učitelj i mlađima i starijima".

Naša provincijalka s. Anemarie Radan, u ime splitske Provincije, uputila je pismenu sažalnicu, koju u cijelosti donosimo:

Sestre Služavke Malog Isusa

Provincija sv. Josipa

Milićeva 6, 21000 SPLIT

Tel. 021/ 394 122; faks: 021/ 394 999

e-mail:provincijalat@gmail.com

Split, 12. siječnja 2014.

                                   Poštovani

Mons. Slobodan Štambuk, biskup

Hvar

Poštovani Oče biskupe,

Budući sam osobno spriječena biti na posljednjem ispraćaju pokojnog don Petra Eterovića izražavam u ime splitske Provincije sestara Služavki Malog Isusa Vama osobno, cijeloj hvarskoj biskupiji, osobito župi Pučišća, iskrenu sućut, kršćansku i redovničku blizinu i duboku zahvalnost Bogu za dar uzornog svećeničkog života don Petra Eterovića, koji je životno srastao s nama sestrama i ostavio duboki trag u životu zajednice sestara u Pučišćima.

Sa zahvalnošću prema don Petru ističem da je on sedamdesetak godina povezan sa sestrama Služavkama Malog Isusa. Bio je mladi kapelan kada su, na poziv župnika don Frane Krstinića i dozvolom hvarskog ordinarijata, 6. prosinca 1949. godine u Pučišće došle prve sestre Služavke Malog: s. Benicija Rubić, s. Antonina Siriščević, s. Dragomira Šušnjara i s. Invio­lata Gračanin. Župnik don Frane i kapelan don Petar zdušno su prihvatili sestre, a one preuzele crkveno pjevanje i uređenje crkve, a također i šivanje za mještane u trošnoj kući ostavštini Josipa Orlandinija. Ubrzo su došle poteškoće. Dana 12. 06. 1950. policija je pozvala predstojnicu s. Beniciju Rubić i dala joj usmeno naređenje da ona i ostale sestre kroz pet dana napuste kuću. Sestre su to bolno primile, a njihovo nastojanje da i dalje ostanu u Pučišćima bilo je uzaludno. Morale su silom napustit kuću 16. travnja 1950., koju po njihovu odlasku Općina iznajmljuje, a zatim i nacionalizira.Odlazak sestara narod nije nikada prihvatio, nego gajio nosio nadu da će sestre ponovno doći. Tadašnji kapelan don Petar Eterović nakon odlaska sestara sve njihovo pokućstvo kao i ostali inventar pažljivo po­hranjuje i strpljivo čeka dan kad će se sestre ponovo vratiti. Kada je don Petar postao župnikom u Pučišćima nastoji ostvariti svoja dugogodiš­nja nadanja. U blizini crkve nalazila se kuća zvana "Domagoj",  katolički dom za crkvene potrebe, koju su za vrijeme rata Tali­jani zapalili. Ostali su samo goli zidovi. Nastojanjem don Petra jedan dio kuće je uređen za stanovanje, pa moli vrhovnu glavaricu s. Maristelu Goić, rodom s Brača, da pošalje sestre u Pučišća. Tako su 3. rujna 1967. tri sestre ponovno došle u Pučišće, a 30. rujna don Petar je svečano blagoslovio kuću u kojoj se nastanile sestre. Don Petar svjedoči i zapisuje: ˝Najveći i najsretniji dan moga župnikovanja bio je ponovni dolazak č. sestara Služavki Malog Isusa u Pučišća.˝ Nastojanjem da sestre ponovno dođu u Pučišće don Petar je doprinio  u svekolikom napretku rodnih Pučišća, a time otoka Brača. Don Petar, prigodom 25. obljetnice dolaska sestara u Pučišće, u svom predavanju 27. prosinca 1992., u crkvi u Pučišćima je rekao: ˝Moram istaknuti da su svi Pučišćani bili i danas su prema sestrama pažljivi. I tako treba da uvijek bude, jer one su ovdje radi nas. Crkva, vjeronauk, pjevački zborovi, mali i veliki, starci, bolesnici, mi svećenici svi dugujemo najveću zahvalnost sestrama. Ja osobno puno dugujem dragim sestrama. Moja bolest, posebno još kao kapelana, približila me sestrama.˝ Kao kapelan sestre pomažu don Petru u liječenju i oporavku, najprije u samostanu u Omišu, zatim nakon bolnice u Splitu, u samostanima ˝Antunovac˝ u Zagrebu, u Samoboru, na Kraljevcu u Zagrebu, a kasnije u samostanu u Dubrovniku. Don Petar kao dugogodišnji župnik, a zatim i kao kapelan, istinski je prihvaćao i podupirao sestre u njihovu radu. Resi ga toplina duše, pobožnost, uljudnost, otmjenost, kultura ophođenja, bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Don Petar je volio i do kraja živio svoje svećeničko zvanje. Bio je duša djetinje predanosti Bogu. Svojim ugodnim, lijepim i zvonikom glasom i istančanim sluhom doprinosio je ljepoti liturgije, pomogao sestrama savjetima i aktivnim sudjelovanjem u vođenju crkvenog pjevanja u župi. I kad je išao u mirovinu zdušno je pratio život i zbivanja u župi, te u molitvu uključivao potrebe Crkve i svijeta, a osobito svog  ljubljenog Pučišća, njegovih građana, župnika i časnih sestara Služavki Malog Isusa. Hvala don Petru za svu ljubav prema nam sestrama Služavkama Malog Isusa. Pružio je i ostavio jedan trajni, snažni i prepoznatljivi pečat među sestrama koje su živjele i radile u Pučišćima i koje su ga poznavale. Uvijek je spomen na don Petra u njima izazivao duboko poštovanje, ponos na njegovu ljubav prema Crkvi i svećeničkom pozivu, bodrenje da budu dobre i radosne redovnice, da ljube Krista kroz zdušno služenje u župskom pastoralu i u njezi bolesnih i nemoćnih starica.

            Molimo Gospodina da plemenitu dušu pokojnog don Petra nagradi vječnom svjetlošću i rajskom slavom, da se navijek raduje sa svim svetima! U molitvi i zahvalnom sjećanju u Malom Isusu odane sestre Služavke Malog Isusa

s. Anemarie Radan

provincijska glavarica

U prijepisu:

1. Župa Pučišće

2. Časne sestre Služavke Malog Isusa, Pučišće