"Slaviti rođendan znači postati svjestan svoga identiteta, svoga korijena"

Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, predvodio je svečano Euharistijsko slavlje, 24. listopada 2018., na blagdan arkanđela Rafaela po starom kalendaru, u kapeli samostana Egipat u Sarajevu, kojim su sestre Služavke Maloga Isusa proslavile su 128. rođendan utemeljenja Družbe u Godini Stadlerovih jubileja. Propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:

Dragi brate u biskupstvu,
draga braćo misnici 
drage časne sestre,
draga braćo i sestre!

Po starom kalendaru prije liturgijske reforme na ovaj dan se slavio sveti Rafael arkanđeo i tako je bilo sve do liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog koncila. Na današnji dan 1890. rođena je ova obitelj koja je dobila ime Služavke Malog Isusa. Sluga Božji Stadler, koji je imao očinsko srce za sirotinju, za one koji pate, vizionarski je gledao u budućnost i zaista mu je Bog dao taj dar da pronikne kako vidljivo ostvarivati evanđelje. I zato je osnovao ovu zajednicu, Družbu – tad je to bila zajednica – obiteljska zajednica Služavki Malog Isusa. I zato danas sestre slave svoj rođendan. Slaviti rođendan znači postati svjestan svoga identiteta, svoga korijena. Meni je posebno žao što jučer nisam mogao biti na dva mjesta, još nemam bilokacije, pa nisam mogao sudjelovati na jučerašnjem studijskom danu. Ali mi je drago da ste se našli zajedno vodstvom svih organizatora, posebno postulatura, i nastojali proniknuti u onaj duh utemeljitelja sluge Božjeg Stadlera koji je, na neki način, prešao na vas.

I vi ste živa knjiga sluge Božjega Stadlera koji je imao očinsko srce za sirotinju, za one koje su u potrebi. I vi ste dobili ime Služavke Malog Isusa. Znate, potrebna je velika vjera da bi se to ostvarivalo: prepoznati Isusa u malenima, prepoznati Isusa u onome koji me treba. Vidite, danas molimo anđele koje Bog raspoređuje, daje im i službe, ne samo arkanđelima i anđelima, Bog daje službe i ljudima. I vama, kad je preko sluge Božjega Stadlera dao tu službu, dao vam je jedan zadatak, poslanje: služiti Malom Isusu, prepoznati Isusa u malenima. Za to je potrebna velika vjera. Tu najčešće propadamo na ispitu. Lakše je prepoznati Isusa u riječi Božjoj, u euharistiji i u tolikim divnim sakramentalnim događajima, ali prepoznati ga onom malenome, zapuštenome, prezrenome, za to je potrebna vjera.

Zato, slaveći danas rođendan svoje Družbe, vi zapravo obnavljate tu vjeru da bi mogli vjerodostojno služiti, ne po ljudsku, nego po Božju, kako bi istinski Bog po vama upotrijebio vaše ruke, vašu osobu da se On objavi po toj djelotvornoj ljubavi. To ne znači da je to samo vaš zadatak; u biti je to zadatak svakog kršćanina. Ali na poseban način, evo po sluzi Božjem Stadleru dobili ste tu karizmu, taj dar za Crkvu. Karizma je dar, ali u Crkvi, za Crkvu. I zato ste se podijelile 1969. u tri provincije kako bi što šire zahvatile to svoje poslanje. Ovdje želim posebno jednu stvarčicu iz vaše povijesti izvući: vi ste ipak rasle i služile dvije osobe sveta života: slugu Božjega Stadlera i blaženog Alojzija Stepinca u Krašiću. Možda se ne spominje često ta vaša služba u Krašiću, što mi je posebno žao, ali vi ste uz njega bili i on je danas simbol u Crkvi, pogotovo hrvatskom narodu, a i Stadler, koji je probudio svijest katolika i Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine.

I zato želim da vi budete ta živa knjiga iz koje će se moći pročitati kako Bog djeluje po ljudima. Koji put naš ego, naša sebičnost, naša oholost zna blokirati Božje djelovanje; ja bih to pučki rekao 'te Božje prste koji se upetljaju u naš život'. Za to mi je simbol sv. Rafael arkanđeo čiji kip ovdje imate kao pratioca Tobijina. Riba, koju drži u ruci, zapravo je simbol za izlječenje očiju, ali riba označava i Isusa Krista. On je lijek za naše oči, da progledamo očima vjere. Zato bi htio da taj sveti Rafael arkanđeo istinski donese nama lijek u ovom sekulariziranom svijetu da progledamo očima vjere, da se ne damo obeshrabriti svim tim dimenzijama koje navaljuju. A najgora je dimenzija Zloga, dimenzija nemorala, dimenzija koja zasljepljuje duhovno. I zato nam je potrebna ona riba koja je Tobiji oči otvorila da i nama otvori oči vjere, i ona riba koja označava Isusa Krista koji je donio spasenje, da i mi gledamo očima Kristovim. Nama je to danas potrebno svima, od Pape do najmanjeg djeteta, te oči Isusa Krista, da pogledamo očima vjere, da ne damo oteti nadu i da se ne damo obeshrabriti. Božja uvijek pobjeđuje.

I zato je potrebno sačuvati to pouzdanje u Boga, dozvoliti da Bog djeluje u nama i po nama. To znači umirati sebi; umirati sebi jer se tek tako može nositi križ sa Isusom Kristom. „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!“ (Lk 9, 23). Nije to onaj križ vanjski. Mi smo sami sebi najčešće najteži križ sa svojom ohološću, sebičnošću, tvrdoglavošću, pohlepnošću i tjelesnošću. Najčešće smo mi sami sebi najveći križ. Potrebno je odreći se sebe pa biti raspoloživ za Isusa. Zanimljivo, to su nevjerojatno jaki ljudi. Nije slučajno Mile Budak rekao da su najjači ljudi oni koji nemaju što izgubiti. U tom i jest tajna siromaštva, u tome i jest tajna poslušnosti, u tome i jest tajna čistoće: sve dajem Bogu i nema straha jer je Bog snaga naša; Bog je lijek naš po anđelima i arkanđelima. Zato, slaveći ovaj dan, dan-rođendan – jasno, smijem biti osoban s jednim posebnim osjećajem strepnje kao nasljednik tog velikog sluge Božjega – u vama gledam tu živu knjigu kojom vas želim ohrabriti: nemojte da izblijedi; nemojte da vam onaj moljac knjiški pojede prepoznatljivost!

Vi ste uzele taj simbol vanjski – medaljon Malog Isusa. Znate, da se ispovjedim, kad i ja upadnem u teške trenutke bezizlaznosti, onda se uhvatim za taj križ koji mi je dao sveti papa Ivan Pavao II., taj biskupski križ. Uhvatim se tražeći izlaz. Tako i vi. Taj simbol nije samo vanjski znak nego izazov da se oslonite na to: To sam ja, taj simbol mene označava! Pa kad te uhvati kriza i kušnja, uhvati se za taj medaljon, sjeti so što jesi i što trebaš biti i to ostani i ustraj u tome! Mi moramo znati da đavao zaista „rešeta“ Crkvu. U zadnje vrijeme često ponavljam – a to sam duboko uvjeren – kako je htio izvana Crkvu srušiti pomoću bezbožnog komunizma, pa se prevario jer, što je više progonio, Crkva je bila jača. Sada je počeo s nemoralnim kapitalizmom. Na žalost, često tim materijalizmom privuče i sroza dostojanstvo onih koji trebaju biti prepoznatljivi kao Kristovi. Đavao vreba. Iznutra sad Crkvu želi ucrvati i zato je prevažno da svaki put kad nešto slavimo obnovimo svoj identitet. Slavlje nije zato da se nađemo zajedno – i to je lijepo, da pojedemo dobro, nije ni to loše. Međutim, slaviti znači stati na noge i biti ono što jesmo! Zato, uz čestitku vama, sestre Služavke Malog Isusa, danas na vaš rođendan, želim da taj simbol koji nosite bude oslonac vašeg identiteta i hrabrosti da se odupremo đavolskim zavodljivostima, da ne damo osramotiti Crkvu nego da budemo vjerodostojni sluge Kristove i službenice Kristove da Bog po nama izvodi i u ovim vremenima i na ovim prostorima svoje djelo. Amen!

Preuzeto (kta)