BOG JE S NAMA NA SVIM PUTEVIMA NAŠIM

8. lipnja: Ponedjeljak Desetog tjedna kroz godinu

Čitanja: 1 Kr 17,1-6; Ps 121,1-8; Mt 5,1-12.

Vlč. Ivo je bio nešto više od deset godina župnik na jednoj lijepi prigradskoj župi. Sve je bilo uredu dok ga jednog dana u večernjim satima nije nazvao i biskup rekavši mu: „Možeš li sutrab u 11.00 sati bit kod mene u rezidenciji. Trebao bih s tobom razgovarati. Radi se o nečemu važnom, pa ne bih preko telefona.“

Završivši razgovor s biskupom vlč. Ivo nije mogao naći mira. Stalno mu je u mislima bio ovaj biskupov poziv: „Što me zove i to u večernjim satima? Što bi to bilo tako važno da baš moram ići k njemu, a da mi ne može reći preko telefona?“ Znao je da mu biskup nema što prigovoriti, ali je isto bio svjestan kako će mu ova noć biti duga. Pomislio je da se radi o premještaju. „Toliko sam godina u ovoj župi, udomaćio sam se i zavolio ovaj puk, a mislim da sam i ja njima drag, pa mi baš ne bi bilo drago da budem premješten. A opet, tko zna, možda mi ponudi nešto bolje, pa ću lakše prežaliti. U svakom slučaju vidjet ću o čemu se radi.“

Sutradan je župnik Ivo poranio (a jedva je oka sklopio), sjeo je u auto i u zakazano vrijeme stigao kod biskupa u rezidenciju. Kada se nakon uobičajenih ljubaznosti, pozdrava i pitanja o zdravlju poveo razgovor o potrebama biskupije i o planiranom njegovu premještaju na neku siromašnu seosku župu, Ivo je počeo osjećati kako mu se u prsima nešto steže, ali je to potiskivao jer nije želio da ta nelagoda izbije na površinu i da biskup primjeti kako mu to nikako ne odgovara. U sebi je razmišljao kako da se izvuče, a tako nije ni slušao što mu biskup priča o toj župi, da je tamošnji svećenik obolio pa će morati ići na oporavak koji će vjerojatno dugo trajati. Ako bi on prihvatio tu župu, njega bi na župi zamijenio jedan stariji svećenik. Poslao bi njega tamo, ali ne može tako daleko od središta, jer ima problema s vi-dom i više ne vozi auto. Na kraju mu reče: „Ti si još mlad i u punoj snazi pa ti to neće biti veliki teret. Istina, župa je siromašna, nećeš imati toliko materijalnih dobara kao do sada, ali ti obećajem da nećeš oskudijevati. Uvijek ćeš se moći osloniti na Ordinarijat.“ Dok mu je biskup pričao, vlč. Ivo osjećao je gorčinu u ustima, pa bi najradije iz sebe izbacio svu žuč koja mu se skupila, ali je iz pristojnosti svladavao emocije. „Što kažeš?“ upita ga biskup. Da bi zadržao pristojnost i da biskup ne bi pomislio kako on nije spreman prihvatiti premještaj, jedva procijedi: „Pa eto uz dužno poštovanje, možda bih to prihvatio, ali …“

- Što će biti s mojim župljanima s kojima sam se lijepo slagao, a sada bih ih prepustio jednom starijem svećeniku koji će biti više kod liječnika nego u župi? – Kakav samo izgovor i bacanje klipova na starijeg subrata.

- Tko mi jamči kada to prihvatim da me nećete ostaviti na cjedilu? Hoćete li Vi održati to svoje obećanje? – Sumnja.

- Što ću raditi tamo u onoj pustinji? Umrijet ću od dosade. – Izgovor koji bi mogao upaliti.

Nije li nam ovo nekako poznato, bilo da smo svećenici, redovnici ili redovnice. Kada dobijemo neki zadatak koji nam nikako ne paše, onda se u nama nešto buni, nešto što bismo rado zatomili da budemo fini. Na površinu izbija od-govor: „Hoću, ali …“ Kada bi ovaj „Da! Ali …“ zauzimao što manje mjesta u mom životu, mome zvanju i poslanju?

No, nemojmo preoštro osuđivati ni sebe ni druge. Svatko ima pravo na svoje prigovore, primjedbe i strahove. Strah može prouzročiti različite oblike fantazija koje nam ukazuju na različite mogućnosti i izlaze, kako bismo vješto izbjegli nešto nepoznato, nešto za što mislimo da bi nam moglo biti neugodno. „Da! Ma mogao bih to, ali bojim se da će …“

Pa s tim mislima možemo samo udivljeno gledati na proroka Iliju dok je na djelu. Pozvan je i poslan da bude prorok narodu, da ga vodi, poučava i čuva, a onda iznenada stiže zapovijed od Boga da se povuče od ljudi, i to nigdje drugdje nego pravo u pustinju. Prema ovom zabačena župa je pravo urbano središte. Bog mu zauzvrat obećava da će se brinuti o njemu. Nema sumnje, ovo je posebna avantura s Bogom, a kada se upustiš u takvu avanturu onda moraš računati s tim da će biti i zgodno i nezgodno. Kada je riječ o pozivu, onda se sve nosi sa sobom, a Bog je onaj koji uz našu spremnost da se odazovemo preuzima brigu za nas.

Zapovijed koju je Ilija dobio od Boga svakako je neobična i teška. On mora napustiti sve, ostaviti svaku sigurnost, prepustiti se potpuno Bogu, ostaviti narod koji voli i otići negdje gdje nema ništa. Kad bi netko od nas dobio takvu zapovijed, vjerojatno bi se sve pobunilo u nama. Možda i neki javni prosvjed ili pritajena ljutnja. A Ilija na Božju zapovijed bez prigovora odlazi kamo ga Bog šalje.

Ilija je učinio ono što mu je Bog zapovjedio. On je prihvatio ovo neobično poslanje i potpuno se prepustio Njemu. On ne postavlja nikakva pitanja, srećom tu je potok koji mu utažuje žeđ i gavran koji mu donosi hranu.

Kada bismo samo mogli postići ovo pouzdanje u svom pozivu da se u potpunosti prepustimo Bogu (pa i onda, kad nam nešto toga treba baš i ne odgovara), da svoje pouzdanje stavimo u Božje ruke da nas na On prati i da nas čeka na svakom mjestu gdje smo poslani, bila bi to velika milost.

Sluga Božji Josip Stadler piše sestrama svoje Družbe: Mali Isus „hoće da mi mnoge stvari trpimo njemu za ljubav, a da i ne znamo za što trpimo, jer hoće da se njemu kano svojemu zaručniku posve povjerimo. To bi od nas kao njegovih zaručnica bilo ružno kada bismo ga pitali zašto jednu vodi putem radosti a drugu putem trpljenja, velim putem trpljenja a ne žalosti, jer Mali Isus neće da budete žalosne, nego hoće da mu veselim srcem služimo. To mnoge trebaju zapamtiti.“ (Pismo sestrama 6. siječnja 1910.).

Priredio: Pavo Jurišić