PRAVEDNICIMA ĆE ZABLISTATI SUNCE PRAVDE

8. listopada: Četvrtak Dvadesetsedmoga tjedna kroz godinu

Čitanja: Gal 3,1-5; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 11,5-13.

U središnjem dijelu Poslanice Galaćanima pojavljuje se ključno pitanje o spasenju: Da li se čovjek spašava po djelima  Zakona ili po vjeri u Isusa Krista? Apostol se u žestokoj raspravi bori za da mu misao i riječi budu jasne kako bi u-razumio ove „bezumne Galaćane“ i natjerao ih da shvate kako njihovi pobožni napori oko izvršavanja Mojsijeva zakona pokazuju koliko su bezumni, jer su po vjeri u Poruku započeli u Duhu a sada bi sve to „djelima Zakona“ dovršili u „tijelu“. „Tijelo“ i djela Zakona ne mogu ih nikako dovesti do cilja, do punine života u Bogu, nego Duh Božji po vjeri U Poruku.

Ispravljati krive pobožnosti kod ljudi oduvijek je bio najteži zadatak navjestitelja Radosne vijesti. Sveti Pavao podsjeća Galaćane na početke njihove vjere, na veliko iskustvo Duha koje im je tada dano. Apostol ih upozorava: „Zar ste toliko toga uzalud doživjeli?“ „Onaj dakle koji vam daje Duha i čini među vama silna djela“, čini to zbog vjere u Poruku. Ne židovskim zakonom, već isključivo vjerom u Krista Raspetoga.

Odlomak iz današnjeg evanđelja nadovezuje se na molitvu „Oče naš“, te je samo nastavak Isusove pouke o molitvi. Ne samo da je dopušteno od Boga nešto moliti, nego čovjek treba Boga častiti, klanjati mu se, slaviti ga i zahvaljivati mu. Čovjek časti Boga i onda kada svoje prazne ruke uzdiže k Njemu i vjeruje da će ga Bog obdariti svojim darovima i svojom milošću. Sumnjati u Božju dobrotu značilo bi sumnjati i u samoga Boga. Jer Bog nije samo neka sila negdje tamo gore, niti igra slijepe sudbine, nego On je uvijek tu među nama, „Bog s nama“ kao prijatelj koji je spreman pomoći i kao otac koji nas uvijek prihvaća ma kakvi mi dolazili k Njemu.

To je sluga Božji Josip Stadler dobro svladao. Sam je bio čovjek rada i čovjek molitve. „Rano bi ustajao, i ljeti i zimi u 5 sati. Onda bi molio. Iza jutarnje bi molitve misio. Iza svete mise Bogu bi opet dugo zahvaljivao. Jedva se odvajao od oltara Presvetog Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici. Zatim bi pojeo skroman doručak i uzeo časoslov da i njega pobožno izmoli prije nego se sav preda poslu. A posao bi za-počinjao s molitvom. Mogu po duši  reći, kadgod bih došao nadbiskupu, zatekao bih ga gotovo uvijek da kleči na klecalu pred Propelom. I jedanput mi se izmaklo: 'Preuzvišeni! Vi se uvijek molite Bogu.' A on mi odvrati sa psalmistom: 'Po-moć je naša u imenu Gospodnjem, koji je stvorio nebo i zemlju.' (Ps 123, 8). Kroz dan bi više puta sišao u kapelicu da se pokloni Isusu, Bogu, Spasu svojemu. I kad bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. A kad bi se vratio kući, opet bi pohodio Presveto. Prije večere bio bi na zajedničkoj večernjoj molitvi u kapelici. Iza večere izmolio bi u sobi sve tri krunice u čast Kraljici svete Krunice. Tako su mu prolazili dani u radu i molitvi. Neumoran rad i sveta molitva davali su našem velikom pokojniku snagu kojom je odolijevao svim protivštinama i neprijateljima. Pokojni natpastir naš imao je u životu puno protivština i neprijatelja. Mrzili su ga oni koji mrze Stvoritelja i djela Njegova. Mrzili su ga oni koji mrze katolička načela i praktično kršćanstvo. Mrzili su ga svi oni koji mrze prava našega naroda i njegovu borbu za slobodu i ujedinjenje. Korili su ga s vrlo visokih mjesta. Prijetilo mu se tamnicom i udaralo ga globom. I govorilo se o njemu ružno i lažno. A on, čovjek svetoga trpljenja, stajao je usred svih napada kao nepomična hrid usred uzburkanog mora“ (Hammerl).

I mi od Boga možemo tražiti sve što nam je potrebno: kruh svagdanji i darove Duha Svetoga. Sve što postižemo, stječemo po vjeri u Poruku, po Duhu kojeg primismo kao veliki dar. On je onaj izvor koji teče u život vječni.

Priredio: Pavo Jurišić