Upoznajući lik i djelo prvog vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera nailazimo na živu i revnu odanost Svetom Ocu koju je sam gajio. U materijalu koji je pripremljen za mjesec listopad nadahnjujemo se na misli nadbiskupa Stadlera o miru te ju povezujemo s Papinim razmatranjem križa.

Pomoć je naša u imenu Gospodina – koji je stvorio nebo i zemlju! (znak križa)

Prigodna pjesma:

Uvodna misao nadbiskupa Josipa Stadlera o miru:

„Vjera nosi naprijed zastavu križa, da po njemu pobijedimo svijet i grijeh, te mir zadobijemo, mir s Bogom, mir sa svijetom i mir sa samim sobom.“ Ove Stadlerove riječi otkrivaju da se istinski mir ne rađa iz života bez križa, boli i kušnje, nego iz vjere koja i usred tame ostaje oslonjena na Boga. Upravo takav put prepoznajemo u Isusovu vapaju s križa: u času najveće boli On se ne odvaja od Oca, nego mu se obraća i potpuno mu se predaje. Stadlerov „mir s Bogom, mir sa svijetom i mir sa samim sobom“ tako postaje plod vjere koja se ne gasi ni onda kada se čini da Bog šuti. Takva vjera pretvara vapaj u molitvu, bol u predanje, a križ u izvor nade i mira koji možemo nositi drugima.

Iz Evanđelja po Marku 15, 33-39:

A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«[1]

Zastani…

Iz Papine kateheze na općoj audijenciji, 10. rujna 2025. CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025. Isus Krist naša nada. III. Isusova pasha:

Draga braćo i sestre!

Danas razmatramo vrhunac Isusova života na ovom svijetu: njegovu smrt na križu. Evanđelja svjedoče o vrlo dragocjenom detalju, koji zaslužuje da ga razmatramo vjerom. Na križu Isus ne umire u tišini. Ne gasi se polako, poput svjetla koje se troši, već napušta život s jednim vapajem: „Isus zavapi jakim glasom i izdahnu“ (Mk 15, 37). Taj krik sadrži sve: bol, napuštenost, vjeru, prinos. To nije samo glas tijela koje umire, već posljednji znak života koji se potpuno predaje.

Isusovom vapaju prethodi pitanje, jedno od najpotresnijih koje se može izreći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ To je prvi stih Psalma 22, ali na Isusovim usnama dobiva jedinstvenu težinu. Sin, koji je uvijek živio u prisnom zajedništvu s Ocem, sada doživljava šutnju, odsutnost, ponor. To nije kriza vjere, već posljednji korak ljubavi koja se potpuno predaje. Isusov vapaj nije očaj, već iskrenost, istina dovedena do krajnjih granica, povjerenje koje traje i kad sve utihne.

U tom trenutku, nebo se zamračuje i hramski se zastor razdire (usp. Mk 15 ,33.38). Kao da samo stvorenje sudjeluje u toj boli i ujedno otkriva nešto novo: Bog više ne prebiva iza zastora; njegovo je lice sada potpuno vidljivo u Raspetome. Upravo ondje, u tom iznakaženom čovjeku, otkriva se najveća ljubav. Ondje možemo prepoznati Boga koji ne ostaje dalek, već ulazi do kraja u našu bol.

Satnik, poganin, razumije. Ne zato što je slušao nekakav govor, već zato što je vidio Isusa kako umire na taj način: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15, 39). To je prva ispovijed vjere nakon Isusove smrti. To je plod vapaja koji se nije raspršio u vjetru, već je dirnuo srce. Ponekad ono što ne možemo reći riječima, izrazimo glasom. Kad je srce puno, ono viče. A to nije uvijek znak slabosti, nego može biti duboki čin čovječnosti.

Navikli smo misliti da je vapaj nešto neprilično, nešto što treba potisnuti. Evanđelje daje našem vapaju neizmjernu vrijednost, podsjećajući nas da to može biti zaziv, prosvjed, želja, predanje. Čak može biti krajnji oblik molitve, kad nam više ne preostaju riječi. U taj krik Isus je stavio sve što mu je ostalo: svu svoju ljubav, svu svoju nadu.

Dà, jer je i to prisutno u vapaju: nada koja se ne predaje. Vapimo kada vjerujemo da nas netko još uvijek može čuti. Ne vapi se iz očaja, nego iz čežnje. Isus nije uputio povik protiv Oca, već njemu. Čak i u šutnji, bio je uvjeren da je Otac bio ondje. I tako nam je pokazao da naša nada može vapiti, čak i kada se čini da je sve izgubljeno.

Vapaj tada postaje duhovni čin. To nije samo prvi čin našeg rođenja – kad dolazimo na svijet plačući – to je i način da ostanemo živi. Viče se kad se pati, ali i kad se voli, doziva, zaziva. Vapajem izražavamo da postojimo, da se ne želimo ugasiti u tišini, da još uvijek imamo nešto za darovati.

Na životnom postoje trenuci kada nas zadržavanje svega u sebi može polako izjedati. Isus nas uči da se ne bojimo vapaja, sve dok je iskren, ponizan i upućen Ocu. Vapaj nikada nije beskoristan ako dolazi iz ljubavi. I nikada nije prezren ako je predan Bogu. To je način da se ne podlegne cinizmu, da se nastavi vjerovati da je drugačiji svijet moguć.

Draga braćo i sestre, naučimo i mi ovo od Gospodina Isusa: naučimo uputiti vapaj nade kada dođe čas krajnje kušnje. Ne da bismo ranili, nego da bismo se predali. Ne da bismo vikali protiv nekoga, već da bismo otvorili srce. Ako naš vapaj bude istinit, može biti prag novog svjetla, novog rođenja. Kao u Isusovom slučaju: kada se sve činilo svršenim, zapravo je započinjalo spasenje. Ako se očituje u povjerenju i slobodi Božje djece, bolni glas našeg čovještva, sjedinjen s glasom Krista, može postati izvor nade za nas i za sve one oko nas.

Pjesma:

Molitva za proglašenje blaženim sl. Božjega Josipa Stadlera

Oče naš, koji si izvor i počelo svetosti, od Tebe nam dolazi svaki dobar dar. Ti si slugu svojega biskupa Josipa Stadlera postavio za pastira Crkve vrhbosanske u posebno složenim i teškim vremenima. On, otac sirotinje, odano je i vjerno služio Tebi te je revno navješćivao radosnu vijest spasenja. U svakom čovjeku, posebno u malenima, siromašnima i onima kojima je potrebna pomoć, pozorno je gledao svojega brata i sestru u Tvome ljubljenom Sinu Isusu Kristu.

Smjerno Te molimo, udostoj se proslaviti ga čašću oltara kako bi njegov primjer svemu Tvome puku bio snažan poticaj, njegov nauk pouzdan oslonac, a zagovor čvrsta zaštita i sigurna okrjepa. Molimo Te, udijeli nam po njegovim zaslugama milost da Ti u sve dane svojega života vjerno služimo u svetosti duše i tijela napredujući na putu vječnoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

S dragim Sinom neka Djeva Mati blagoslov nam dostoji se dati. Amen. (znak križa)