{image:1:large}

Proslava 125. obljetnice osnutka Družbe sestara Služavki Maloga Isusa u zagrebačkoj provinciji obilježena je predstavljanjem knjige o Sluzi Božjemu Josipu Stadleru, dr. Agneze Szabo i euharistijskim slavljem u subotu 12. prosinca 2015. godine. Slavlju su, prisustvovali mnogi svećenici, redovnici i redovnice, dobročinitelji, Prijatelji Maloga Isusa i brojni drugi uzvanici.

{image:14:medium}Program predstavljanja knjige održan je u dvorani biskupa Srećka na Ksaveru kod otaca franjevaca trećoredaca, a vodio ga je mons. Nedjeljko Pintarić. O samoj knjizi govorili su dr. Stjepan Razum, s. M. Vesna Mateljan i sama autorica dr. Agneza Szabo. Glazbenim točkama, program su popratile sestre SMI naše provincije, dječji zbor iz Kloštra Podravskog, Prijatelji Malog Isusa i Mihael Mojzeš, student sa Instituta za crkvenu glazbu. Pozdravnu riječ uputila je s. M. Katarina Penić-Sirak provincijalna glavarica.

Nakon programa, u crkvi je održano svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u zajedništvu mnoštva svećenika povezanih sa sestrama. U prigodnoj propovijedi biskup nam je uputio sljedeće riječi:

„Nije li to čudesno? Dok još nisam niti pogledao čitanja današnjega dana, bio sam siguran da Božja riječ ne ostavlja bez poveznica. One se, doduše uvijek mogu naći, ali me danas iznenadila izravnost i očitost. Naime, zar nije iznenađenje da se upravo ove subote u središtu Božje riječi našao lik proroka Ilije koji je sveti zaštitnik Bosne i Hercegovine? Vidim to kao znak združenosti onoga puta koji je i Družbu sestara vodio iz Bosne i Hercegovine u druge krajeve naše domovine i svijeta.

Ali, znajući proroka Iliju i način djelovanja sestara Služavki Maloga Isusa, moglo bi se nametnuti pitanje: Je li ta zaštitnička prisutnost jedino što povezuje današnje sestre slavljenice s njime? U oči najprije upada ono što ih razlikuje. Pa ipak, mislim da postoji nešto što zadire u dublje slojeve povezanosti.

Knjiga Sirahova predstavlja ga u gorljivosti riječi, u revnosti za Gospodina, u slavi čudesa. Spominje i prijetnje koje imaju snagu obratiti srca pred Božjom srdžbom, a sve u želji za obnovom izabranoga naroda. Ali, u tome navještaju ne smijemo prečuti sljedeće riječi: „Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi.“

Poput nadopune, čuli smo navještaj Evanđelja, u kojemu se, u pitanju upućenom Isusu, učenici osvrću na primjedbu pismoznanaca da treba doći Ilija. Isus potvrđuje tu najavu, sadržanu u Pismima. Štoviše, objašnjava tako da su i apostoli razumjeli da je u poslanju Ilije zapravo Ivan Krstitelj. I tu nalazimo sržnu rečenicu: „Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše.“

Blago onima koji će ga vidjeti, s jedne strane, i: Ne upoznaše ga, s druge strane. U toj se napetosti odvija drama ljudskih života, ali jednako tako i ljepota vjere i poziva.

Prorok Ilija postao je očekivanim znakom dolaska Mesije. Znamo da je njegovo poslanje obilježila borba protiv ulaska krivoboštva u Izrael. Njegova gorljivost prelazi u nasilje protiv Baalovih svećenika. Osuđen i sam na smrt, bio je prisiljen bježati u pustinju. I upravo tamo, s okusom umora, poraženosti i malodušja, otkriva istinsko lice Boga koje mu se ne otkriva u grmljavini i vihoru, nego u laganome povjetarcu.

Ilija je Božji čovjek, prepun predanja, jasan i tvrd u provedbi cilja koji mu je povjeren. Njegov način djelovanja prepoznat je kao prikladan za pripravljanje dolaska Spasitelja. Kada se pojavio Ivan Krstitelj, bilo je naznaka takve priprave, ali je Ivanova neobičnost ipak zbunjivala. Isus objavljuje da je baš Krstitelj zadnji prorok, te time ujedno objavljuje vlastito mesijansko poslanje.

No, između svih tih traženja, osluškivanja, podudarnosti i razlika, nalazi se pitanje prepoznavanja. Višestruko.

Naime, Ilija djeluje na jedan način, uvjeren da je to pravi pristup. Ali, suočen je s potrebom odmaka od svoga mišljenja, od svoga viđenja Božjega očitovanja. Njega su trebali prepoznati, ali je i sam trebao prepoznati.

Jednako tako i Ivan Krstitelj. Po gorljivosti i snazi riječi, po zauzetosti, snazi vjere i ispravnosti života jednak Iliji. Ali je ostao zbunjen; nije odmah prepoznao Dolazak koji je sam pripravljao. Sjetimo se kako je po učenicima poslao upit: Jesi li ti taj ili drugoga da čekamo.

I dobio je odgovor o ozdravljenjima, o čudesnim djelima, o tome da se siromasima naviješta Radosna vijest. On je upućivao na prepoznavanje, a i sam je trebao prepoznati.

Prepoznati Božje lice, prepoznati Krista među nama i slijediti ga – to je izazov svakome vjerniku. No, mi ne trebamo lutati niti se pitati kao oni koji nisu upoznali Evanđelje, koji nisu susreli Isusa. Jer on je Božje Lice, on je – kako nam govori Jubilej – Lice milosrđa nebeskoga Oca.

Jedan od prvih proroka u Izraelu – Ilija i zadnji prorok, Kristov preteča – Ivan Krstitelj, nije li to put Družbe koji kao sadržaj ima Dijete Isusa i njegovo Srce ispunjeno ljubavlju i milosrđem? Prvi korak na obnovi svijeta, na putu Spasenja jest utjelovljenje Bogočovjeka u Djetetu, a zadnji je onaj korak koji se očituje u ljubavi na Križu i u slavi Uskrsnuća.

I jedno i drugo je odražaj Božje ljubavi, njegove sućuti i milosrđa. Dijete Isus se još u Majčinu krilu susrelo s djetetom Ivanom, u razigranosti, u velikomu proroštvu za našu suvremenost. Taj titraj života u majčinu krilu snažna je propovijed suvremenom svijetu koji ne prepoznaje vrijednost i čudesnost otajstva života.

I nije slučajno da smo ovdje, vezani uz samostan i zajednicu franjevaca koji posebno gaje hrvatsku liturgijsku i kulturalnu baštinu, koji su Crkvu obnavljali osjetljivošću prema ljudskosti Isusa Krista, da bismo i sami u ljudskosti, ma kako se činila malenom, prepoznali Božju veličinu.

Ilija je ostao živjeti u spomenu i srcima izabranoga naroda svojom potpunom predanošću Bogu i poslanju, ali jednako tako i svojom dubokom duhovnošću i žeđi za pravednošću. Te odlike su i danas suvremene i nadahnjujuće. Tim više što se svojom vjerom odupirao raznim gibanjima unutar krize vrijednosti. I sam je bio suočen s njima, ali je znao da bez Boga ne može; da bez Boga ni on ni njegov narod nemaju punine smisla.

Braćo i sestre, i danas smo u Crkvi pozvani na prepoznavanje, kako okvira u kojima Duh Božji želi djelovati po nama ljudima, tako i istinskih proroka među nama. Upoznali smo i to da se povremeno u Crkvi javljaju ljudi koji sebe vole smatrati prorocima ili se zvati sličnim imenima. Ali i dalje ostaje u Crkvi važno prepoznavanje onih koji čine čudesna djela, a da sami ne osjećaju da čine nešto posebno. Oni su proročka prisutnost.

Takva su trajna prisutnost u Crkvi ponajprije redovnici i redovnice. Njihovo prihvaćanje evanđeoskih savjeta pomaže u prepoznavanju prisutnosti vječnosti u prolaznome, a njihova brižnost prema potrebama konkretnih ljudi, pomaže u prepoznavanju vrijednosti uzajamne ljubavi i ljudskosti za vječni život.

Sestre koje djeluju 125 godina u svome imenu nose obilježje služenja. To je temeljni pojam ispisan na osobnoj iskaznici svakoga kršćanina i kršćanke. To služenje izvire iz radosti slobodnoga darivanja Bogu. Sestre su 'služavke Isusa', pri čemu dodaju pridjev: 'maloga' (Isusa). Taj dodatak ponekad izaziva reakcije čuđenja. Je li to potrebno istaknuti, jer ako se služi Isusu, onda mu se služi u cijelome otajstvu Utjelovljenja i Vazma, i malome i velikome.

No, ta je odrednica dana sa proročkom namjerom. Ona nastoji naglasiti malenost koja nam često nedostaje; prihvaćanje malenosti kao načina života; prepoznavanje malenosti kao budnost za Božja nadahnuća; kao suprotnost svakoj oholosti i umišljenosti. Družba je plod prepoznavanja i ostaje putokazom prepoznavanja.

Dok Isus na križu puno izravnije izaziva vjeru, proturječnosti, osporavanja do posvemašnjega prihvaćanja ili posvemašnjega odbijanja, otajstvo Maloga Isusa – jednako tako ne ostavljajući ravnodušnim – šire otvara prostore prihvaćanja. Poput laganoga povjetarca na Ilijinu licu ili stijenj koji Isus ne gasi, trska koju ne lomi, nego ih u spašenoj krhkosti, kao najljepši dar, donosi zatočenome Ivanu Krstitelju.

Crkva ne prestaje živjeti plodonosnu proročku napetost. Vjerujem da i same sestre, gledajući svoju povijest unatrag, mogu prepoznati tragove Ilije i Krstitelja, svojih oduševljenja i gorljivosti, jasnoće i sigurnosti, ali i pitanja, kriza koje pogađaju samu srž dara, karizme koja ih nosi.

Povjetarac, stijenj, napukla trska… To su prikladne slike i za Jubilej milosrđa u koji ulazimo u ovome došašću. Tomu dodajmo klicu, rosu, šapat, dodir, pogled i – Dijete. Biti osjetljiv i ponizan pred veličinom Božje prisutnosti. Biti malen, da bi se očitovala Božja veličina.

Za to zahvaljujemo sestrama, dok im čestitamo i dok molimo da im ne uskrati trenutaka gorljivosti i plamena u njihovim zajednicama i u cijeloj Crkvi. Njihov poziv nije dio neke izvanjske skrbi za čovjeka, nego vidljivost – kako same vole reći – Malenoga Isusa u njihovim srcima.

Pred milosrdnim Ocem, vjerujući u zagovor sluge Božjega Josipa Stadlera, za sestre i za sve nas ponavljam psalamske molitvene riječi: „Bože obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas! Amen.“

Riječ zahvale na kraju je uputila č. Majka s. M. Radoslava Radek Vrhovna glavarica Družbe.

Zahvalne smo Gospodinu za sve milosti koje nam je podario kroz 125-o godišnji hod njegovim stazama, kao i svima koji su nam na tom putu bili blizu u teškim trenucima te nas i danas podupiru i prate svojim molitvama i pomoći.