Katolički tjednik, 27. listopad 2010.

Povodom obilježavanja 120 godina postojanja sestara Služavki Malog Isusa govori vrhovna glavarica reda s. M. Maria-Ana Kustura o karizmi i poslanju Družbe, Prijateljima Malog Isusa te suvremenim problemima duhovnih zvanja.

Krajem listopada slavite 120 godina od osnivanja Družbe. Kako biste ocijenili dosadašnji rad sestara Služavki Malog Isusa?
Naš utemeljitelj Sluga Božji Josip Stadler bio je čovjek žive vjere i velikog pouzdanja u Boga, u svemu je tražio slavu Božju i spas neumrlih duša. Utemeljivši Družbu sestara Služavki Maloga Isusa pronašao je način kako svoju ljubav prema Bogu, Crkvi i siromašnom čovjeku učiniti trajnom i sve snažnijom. Poticao je sestre služiti Djetetu Isusu u siročadi, zapuštenom i siromašnom starijem svijetu uvijek novim žarom. Stadlerova duhovnost i karizma i dalje se nastavlja u svakoj sestri koja živi i djeluje u ovoj Družbi. I danas, Družba s Generalnom upravom na čelu, svoje tri Provincije i pomoću vanjskih suradnika Družbe Prijatelja Maloga Isusa, živi i nadahnjuje se vjerom, ljubavlju i pouzdanjem u Boga, prema uzoru na svog utemeljitelja Slugu Božjega Josipa Stadlera.

Znamo da su bile složene prilike u vrijeme osnivanja. Je li moguće usporediti vrijeme u kojem je osnovana Družba s današnjim vremenom? Ima li sličnosti i koje su razlike?
U vrijeme osnivanja Družbe, a i prije, u Sarajevu i u Bosni bio je veliki broj siromašnih i nezbrinutih kojima je Sluga Božji Josip Stadler pomagao koliko god je mogao, a oni su njemu dali najljepši naziv sirotinjski otac i majka. I danas u BiH, a i u cijelom svijetu veliki je broj siromaha potrebnih duhovne i materijalne pomoći. Za razliku od prije, danas mi se čini da je duhovno siromaštvo čovjeka puno više uočljivo.

Poslanje Družbe je "sudjelovati u životu Crkve brinući se za nejaku Isusovu braću: bolesne, siromašne, napuštenu djecu i stare osobe." Okolnosti su promijenjene u odnosu na vrijeme kada su SMI osnovane. Kako je danas moguće ostvariti karizmu koju vam je nadbiskup Stadler povjerio?
Naš Utemeljitelj nam kao svrhu Družbe u prvom redu stavlja brigu za napuštenu, ostavljenu djecu; na drugom mjestu brigu za djecu bez roditelja, siročad; na trećem mjestu sirote starice koje nemaju nikoga da im pomogne; a na četvrtom mjestu preporučuje bolesnike i siromahe. U molitveniku Rajska vrata jasno nam govori što je važno i uvijek aktualno: Svi trebamo gorjeti od ljubavi prema Isusu... Ljubav prema Isusu traži od nas da ljubimo svojega bližnjega… Naše sestre i danas, iako u promijenjenim prilikama, služe siročadi, starijim osobama, djeci s posebnim potrebama, djeci i mladima u školama i župama gledajući u svima živu prisutnost Maloga Isusa. Naš doprinos služenja Crkvi i Isusovoj najmanjoj braći ostvarujemo: u sve tri Provincije radeći u jednom sirotištu, u pet staračkih domova u inozemstvu te u deset staračkih domova u našim samostanima, u dvije državne ustanove i tri naša samostana s djecom s posebnim potrebama, u devet vrtića, u trideset osam župa i dvadeset šest škola.

Promjenom vlasti poslije 1945. na teritoriju BiH Crkvi su dokidane mnoge institucije i otimana imovina. Je li postojala opasnost potpunog gašenja Družbe nakon Drugog svjetskog rata?
Nakon teških ratnih nedaća i našoj Družbi je Zakon o agrarnoj reformi i eksproprijaciji zadao težak udarac. Svi su samostani sestara i ubožnice za djecu i stare nacionalizirani, a sestre su 1949. protjerane iz Bosne. Krenule su u nepoznato tražeći novi krov nad glavom, smještale su se u naše malobrojne i već prenapučene samostane u Hrvatskoj, koliko je god to bilo moguće. Mnoge su otišle svojim roditeljima i rodbini dok se ne nađe neko drugo rješenje. Majka Flavija i cijelo poglavarstvo Družbe trudili su se sačuvati Stadlerov duh, karizmu i Družbu, unatoč velikim teškoćama i kušnjama. S pomoću Božjom i zagovorom svoga Utemeljitelja, sestre su izdržale sve neizvjesnosti u kojima se Družba nalazila.

Znamo kako je nadbiskup Stadler osnovao vaš red u Bosni, u Sarajevu. Danas njegov karitativni rad i briga za siromašne živi kroz družbu SMI. Možete li nam pojasniti zašto je danas glavna uprava u Zagrebu?
Kako sam već rekla, sestre su 1949. protjerane iz Bosne. Naime, do 1. srpnja 1949. vrhovna Uprava Družbe je morala napustiti kuću – maticu Betlehem, preselivši se u Zagreb, gdje se nalazi i danas. Naša kuća – matica Betlehem u Sarajevu još nam nije vraćena, no i nakon vraćanja ona ne mora biti sjedište vrhovne Uprave Družbe. O sjedištu vrhovne Uprave odlučuje Generalni kapitul.

Vašoj družbi u radu pomažu i Prijatelji malog Isusa. Na koji način u njima imate pomoć u svome radu i znate li koliko ih ima brojčano?
Članovi Društva PMI žive i djeluju u duhu Družbine karizme i njezine duhovnosti. Oni na taj način u svojim životnim okolnostima proširuju naše poslanje služenja potrebitima. PMI žive u trajnom prijateljstvu s Malim Isusom. U svakodnevnom životu svjedoče poruku Radosne vijesti: posjetom bolesnima, radom s napuštenom djecom, informiranjem, pozivanjem i uključenjem i drugih na razne susrete i aktivnosti, moleći se i pomažući siromašne krajeve i ljude, školovanjem siromašne djece i pomažući djeci s posebnim potrebama. Aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima: čitanjem, molitvom vjernika… Društvo PMI ima vlastite Statute prema kojima djeluje. Ima ih oko 9.000.

Bog svaku osobu poziva na poseban i drugačiji način. Sestro Maria-Ana kako je tekao Vaš poziv i pristupanje Družbi Služavki malog Isusa i zašto ste izabrali baš ovu Družbu?
Duhovni poziv je Božji dar. Zahvalna sam svojim pokojnim roditeljima koji su mi usadili vjeru i pobožnost. U našoj se kući svaki dan zajedno molilo. Stjecajem okolnosti nastavila sam školovanje u Belgiji živeći u internatu koji su vodile časne sestre. Tu mi se probudila nacionalna svijest i ljubav prema domovini i Hrvatskom narodu. Posjećivala sam naše sestre u staračkom domu u Audregniesu. Družba sestara Služavki Maloga Isusa je jedina hrvatska družba nastala na teritoriju BiH. Sestre su uvijek bile radosne i nasmijane, iako su radile u vrlo teškim uvjetima. U duši sam osjetila da su Bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje vrednote za koje se jedino isplati živjeti i žrtvovati, a to je upravo ono što sam pronašla u svojoj Družbi.

Možete li nam reći nešto o problemima duhovnih zvanja danas. Pokazuje li dovoljan broj djevojaka interes za pristupanje u vaš red kako bi SMI mogle reći da red raste?
Papa Benedikt XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja 2010. jasno nam poručuje da će naši napori koje ulažemo u promicanje zvanja uroditi plodom. ovisno u prvom redu o Božjem besplatnom djelovanju, koje će potpomoći kakvoća i bogatstvo osobnog i zajedničkog svjedočenja onih koji su već odgovorili na Gospodinov poziv u posvećenom životu. Njihovo svjedočanstvo može pobuditi u drugima želju da i sami velikodušno odgovore na Kristov poziv. U svijetu, pa i u Crkvi u Hrvata se osjeća manjak ženskih redovničkih zvanja, tako je i u našoj Družbi. Družba ima tri novakinje i deset kandidatica. Zahvaljujemo Bogu za njih i molimo Ga da nas blagoslovi još brojnijim svetim zvanjima, djevojkama koje će zajedno s nama nasljedovati Krista čista, siromašna i poslušna i poistovjetiti se s Njim: to je ideal posvećenog života, svjedočanstvo da Bog ima apsolutno prvo mjesto u životu i u povijesti ljudi, kako nas podsjeća Papa Benedikt XVI.

Vaša Družba se osim karitativnog rada bavi i izdavaštvom. Možete li nam predstaviti neka vaša izdanja?
Naša Družba izdaje četiri puta godišnje svoj vjesnik U službi Malog Isusa, dvaput godišnje informativni bilten PMI Prijatelj malenih te razne promotivne materijale o utemeljitelju sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru i Družbi. Izdali smo: Šematizam Družbe, Družbin molitvenik U slavu malom Isusu te obnovljene Konstitucije i Direktorij. U pripremi je i knjiga o pokojnim sestrama naše Družbe.

Što biste u ovih 120 godina izdvojili kao najuspješnije postignuće vašeg reda? Imate li nešto posebno što možete izdvojiti?
Zahvalne smo Svemogućem Bogu za 371 sestru, tri novakinje i deset kandidatica. Čudo je da još postojimo nakon teškoća koje su sestre proživjele poslije smrti Utemeljitelja te stradanja u tri ratna vihora, posebno na teritoriju BiH, odakle su sestre morale otići jer su bile ili protjerane ili ostavljene bez svojih samostana. Sestre su ostale vjerne Crkvi, BiH i svome hrvatskom narodu te su se svaki put, čim je to bilo moguće, vraćale natrag. Prema uzoru na svoga Utemeljitelja sestre su vjerovale Bogu te kao i on živjele od Providnosti sve do danas.

Razgovarao: Ž. Ivković
Katolički tjednik, Sarajevo, 27. listopad 2010.