SARAJEVO: Napokon 8. studeni! Jedva sam dočekala taj dan, dan polaska u Sarajevo. Nikad nisam bila u tom gradu, pa sam zbog toga bila jako uzbuđena. Krenuli smo rano ujutro tj. autobus je došao po nas s malim zakašnjenjem. Na hodočašće su išli Prijatelji Maloga Isusa i sestre Služavke Maloga Isusa. Na putu do Sarajeva bilo je dinamično: molili smo, pjevali, razgovarali... Nestrpljivo sam pogledavala na sat da vidim koliko nam još treba . Kad smo nakon šest sati vožnje stigli u Sarajevo ispred crkve sv. Ćirila i Metoda (koju je dao graditi kao bogoslovnu kapelu sl. b. Josip Stadler) dočekale su nas sestre SMI. Zatim smo svi zajedno ušli u crkvu gdje smo zajednički slavili sv.misu po vodstvom vrhbosanskog nadbiskupa i kardinala Vinka Puljića. Uputio nam je vrlo dirljivu pastirsku riječ . Pozdravio nas je i započeo poticajnim riječima:“ Hodočastiti na njegov grob znači susresti Boga“.

Glavna misao i poruka propovijedi bila je vjerodostojnost. Biti vjerodostojan u svjedočenju, naviještanju, služenju. Zapitajmo se je li drugi koji nas sretnu požele ići za Isusom, jer samo oduševljeni oduševljavaju druge, baš kao što je to činio i sluga Božji nadbiskup Josip Stadler.

Svaki dan, počevši u obitelji, moramo znati povući kočnicu. Nije lako pobijediti svoju sebičnost, oholost. Potrebno je vježbati kako bi pobijedila ljubav i poniznost. U Stadlerovom životu možemo prepoznati i naučiti što znači služiti. U Božanskom Srcu crpio je snagu, oduševljenje, poniznost, služenje. U onim teškim vremenima ustrajao je časteći presvetu Euharistiju.

Nakon misnog slavlja uputili smo se u katedralu na grob Sluge Božjega Josipa Stadlera. Taj je posjet u meni ostavio poseban doživljaj. Iako se katedrala obnavlja pa nismo imali ništa posebno vidjeti po samoj katedrali osim bijelih najlona kojima je sve prikriveno radi zaštite,mislim da smo ipak vidjeli ono najvažnije. U lijevom kutu pri ulasku u katedralu nalazi se Stadlerov grob. To mjesto je jedino nezahvaćeno radovima. Na grobu smo se kratko pomolili i uslikali par slika da nam ostanu za uspomenu. Moj cilj puta bio je da vidim mjesto gdje je pokopano tijelo prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. Mnogo sam čula o Stadleru, pa čak ponešto i znam o njemu, ali nema ljepšeg osjećaja od toga kad se nađeš pred grobom tako snažnog i velikog čovjeka. Nakon svih tih (mojih) dojmova u Katedrali došlo je i vrijeme da se malo prošetamo centrom Sarajeva. Pa smo tako obišli Baščaršiju, otišli na poznate sarajevske ćevape, a poneki su i kupili pokoju sitnicu za uspomenu. Nakon obilaska grada uputili smo se prema samostanu Egipat gdje također djeluju i rade SMI. Tamo smo imali priliku upoznati napuštenu djecu o kojoj skrbe sestre. Djeca su nas dočekala s pjesmama dobrodošlice, tako da nam je bilo jako ugodno u samostanu. Vrijeme nam je brzo prošlo i morali smo polako krenuti za Zagreb. Na povratku za Zagreb svratili smo u Slavonski Brod i posjetiti još neka značajna mjesta na kojima je Stadler ostavio svoj trag.

Bila sam sretna i ispunjena, tako da mi ni umor nije mogao sakriti osmjeh s lica. Nadam se da ću imati prilike još jednom posjetiti Sarajevo i grob Sluge Božjega Josipa Stadlera. Za mene je ovo hodočašće bilo posebno. I doživjela sam ga na jedan poseban način.

Lucija Nevistić