U samostanu Srca Isusova i Marijina u Košutama održan je 2.-3. veljače 2019. seminar za kućne predstojnice na kojem su sudjelovale i vrhovna glavarica s. Marija Banić sa svojom zamjenicom s. Anđom Vranješ  i provincijalna  glavarica s. Anemarie Radan.

Seminar je vodio don Đuliano Trdić na temu: „Komunikacija“.

Don Đuliano nam je govorio o „Virusima  zajedničkog života“ a to su: dosada, obeshrabrenje i depresija, o njihovu prepoznavanju i liječenju.

U duhovnom životu trebaju ideali biti visoko, najčešće je put do cilja mučan zato nam je potrebna Božja milost i poniznost.

Na ovom seminaru bilo je riječi o komunikaciji unutar samih sebe, između dvije osobe,  o javnoj i masovnoj, te o verbalnoj - svjesnoj komunikaciji  (7% ) i  neverbalnoj – nesvjesnoj  komunikaciji   (93%).

Čuli smo koliko je prisutna u komunikaciji simbolika govora, simbolika novca, komunikacija odjećom, zatim koliko na  naše  međuljudske odnose utječu predrasude i stereotipi.  Razmišljali smo o prisutnosti narcisoidnosti u zajednicama i potrebi empatije.

Imali smo priliku učiti o stilovima ponašanja i interpersonalne komunikacije, o pasivnosti, agresivnosti i asertivnosti.

Na kraju smo razmišljali o opraštanju. Oprost je božanski i ljudski čin. Katekizam Kat. Crkve kaže da je istočnim grijehom ušla u ljudsko srce želja za gospodarenjem. Nemoguće je da jedni druge ne povrijedimo. Opraštanje zato treba biti trajno,  brzo (odmah) i sada. Sv. Pavao u poslanici Efežanima (4, 26-27)  kaže: „ Sunce nek  ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu“ jer đavao je onaj koji dijeli, koji razdvaja, on je sredstvo razdora. Oproštenje čini suprotno, ono približava, spaja, od dvoga čini jedno. Istraživanja su pokazala da se kod  osoba koje opraštaju zapaža odsutnost tjeskobe, depresivnosti, narcisoidnosti, agresije, da imaju više sućuti.

Predavač nam je pokazao  kakav je odnos između opraštanja i zdravlja.

Da bismo došli do opraštanja potrebno je najprije dati glas svojoj ljutnji i boli koja mi je nanesena, zatim dati prostora sućuti - empatiji (tko zna zašto mi je to napravljeno), razmatrati osobnu povijest krivnje i oprosta ( koliko smo puta sami pogriješili i koliko puta nam je Bog oprostio), te  aktivno poduzeti inicijativu.

Kad u sebi osjetimo mir pri pomisli na osobu koja nam je nanijela bol i na situaciju u kojoj se to dogodilo bit ćemo sigurni da smo oprostili. Tada ćemo moći moliti bez gorčine u srcu.

Don Đuliano  nam je i slavio sv. Mise uoči i na Dan posvećenog života te nas potakao da i mi svoje živote prikažemo Gospodinu kako bismo poput Ane i Šimuna prepoznali Božji pohod.

s. Vesna Mateljan