Misija Josipa Stadlera, izabrane posude Božje Providnosti

 djetinjstvo - razmišljanja uz krunicu  8. 2. 2019.

1. Nastavljamo misiju Josipa Stadlera izabrane posude Božje Providnosti. U mjesecu siječnju prisjetitili smo se Božjeg plana spasenja, kojeg je Bog s njim naumio, naime sa slugom Božjim Josipom Stadlerom, izabirući ga za posebnu misiju u Crkvi. Zaustavili smo se na njegovu rođenju, 24. siječnja 1843., te se prisjetili njegova oca i majke, prema zapamćenjima svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i tajnika nadbiskupa Stadlera, vlč. Marka Tvrtkovića. Vlč. Marko opisuje i susjednu zemlju Bosnu, koja je teško uzdisala pod nesnosnim turskim jarmom, a na njenom pragu bjelasao se godine 1780. na ravnim poljanama slavonskim lijepi grad Brod, danas Slavonski Brod. Nasuprot njemu ležao je gotoo skriven Bosanski Brod, koji je brojio nekoliko turskih čardaka. Kršćanski dio bio je mala blatna varošica, točnije govoreći, neznatna hrpica trošnih, siromašnih kućica, koje su se stidljivo stisle uz obale Save te poput jata zapuštenih i bolesnih galebova, tužno dremuckale, gotovo izdisale pod udarcima otomanskih zuluma.

Uspoređujući danas Bosnu u većini krajeva, isto se može vidjeti dosta ratom osiromašenih župa, porušenih siromašnih kuća, koje također tužno dremuckaju, jer su ljudi otišli, odlaze i tako sve više kao i u Stadlerovo vrijeme Bosna postaje prava misijska zemlja. Molimo u ovoj desetici krunice Onoga koji se za nas krvlju znojio, da bi nas spasio, molimo za duhovnu obnovu naše zemlje Bosne, da se ojača u vjeri, učvsti u nadi, usavrši u ljubavi i da Crkva uvijek bude svjetlo na prosjetljenje naroda, po radosnom življenju Evanđelja.

2. Dok su valovi hladne Save tiho zapljuskivali žalove klimavih drvenara bosanskih, dotle je Sava neustrašivo branila gorde, sure i ohole bedeme tvrđave veseloga Slavonskoga Broda. Tu se usred Mesićeve ulice na broju 21 iza Hrvatskog doma uzdizala jedna potleušica s tri prozora, pokrivena hrastovom šindrom. Bilo je to vlasništvo Stadlerovih, Stadlerova djeda Ivana, oca Đure, kojega je Bog obdario brojnom djecom. Ali kako nam opisuje dalje vlč. Marko Stadlerovo djetinjstvo, Stadlerova se kuća zavila u crno, 1854. godine kada je mali Josip imao tek 11 godina. U kratkom roku od šest mjeseci nemila smrt pokosila je 40-godišnju mučenicu majku, četverogodišnjeg brata mu Miju, najstariju sestru dvadestgodišnju Ružu i patnički 40-godišnji život oca. Ostalo je zaplakano šestero neopskrbljene djece, sve jedno drugom do uha.

To je bio pravi, uzak i trnovit put kroz mnoge nevolje, kroz koje je mali Josip prošao, stoga ne čude riječi koje nam je zapisao: „Nevolja uči ljude što nikada ne bi znali. Tko nikada nije trpio, ne zna ništa. Ne pozna ljude, a ne pozna niti samoga sebe.“ A najviše od svih trpio je Onaj, koji je za nas bičevan bio. Molimo Ga u ovoj desetici krunice, za sve one koji u svijetu podnose razne nevolje, progonstva zbog toga što su kršćani. Molimo za djecu koja su ostala bez roditelja, za obitelji koje su u velikim i raznoraznim nevoljama; za sve koji biju udarci nerazumijevanja, da u Kristu koji je nas bičevan bio nađu utjehu.

3. U to vrijeme bio je kapelan u Slavonskom Brodu uzoran svećenik, osobite pobožnosti. Bili su dani poklada i on je učio djecu u školi kako se dobri kršćani i njihova djeca, u ovo vrijeme najviše mole u crkvama, da tako daju zadovoljštinu Bogu za teške uvrede što mu ih grješnici nanose: jer ljudi u vrijeme poklada najviše griješe, a najžalosnije je to da i mnogi kršćani teško vrijeđaju dragog Boga. Ove su riječi duboko potresle mladog Stadlera, da je zaplakao. Napustio je veselo društvo vršnjaka, pobjegao sa bučnih ulica, gdje je pokladno ludilo zahvatilo građane i seljake, pa se sklonio u tajanstvene i svete zidine hrama Božjega. Tu se Stadler moli dragom Bogu, da mu da makar malo zadovoljštine za velike uvrede, što mu ih ovih dana raskalašeni kršćani nanose, i tu, u molitvi, njegova duša nalazi utjehu. Za njega je ovaj svijet mrtav. Ta, on je ostao potpuna sirota bez oca i majke, izgubio je sve blago, sve dobro ovoga svijeta. I zadnje spone s njim zauvijek su raskinute. Sad može s punim pravom reći: „Pošto me moj otac i mati ostaviše, Ti me k sebi primi.“ (Ps 26,16) Sav zadubljen u molitvu, razabrao je u srcu glas Božji, koji mu je, šuteći, glasno govorio, da bi mali sluga njegov sve razumio. Poput jutarnje rose, koja suncem opaljeni cvjetak osvježuje i povraća mu život, tako i nježno srce maloga Joze utješi, osvježi molitva: „Jer je čuo Bog i smilovao mu se. Gospod mu je pomogao i promijenio mu plač u veselje i veoma ga je obradovao. (Ps 30,12)

Ovih dana već su diljem svijeta započeli poklani dani i prije vremena, molimo i mi u ovoj desetici, Onoga koji je za nas trnjem okrunjen bio, molimo se poput malog Josipa Bogu, da mu damo makar malo zadovoljštine za velike uvrede, što mu ih u pokladne dane nanose raskalašeni kršćani.

4. U to doba Maksmilijan Wegheimer, bio je brodski načelnik, koji je došao na originalnu misao, da se prema tadašnjem običaju, udarajući u bubanj svijet upozori, da će se trećeg dana poklada- siročad nedavno umrlog Đure Stadlera- dijeliti među građane dobra srca. Za kratko vrijeme brzo su se našli dobročinitelji, koji su ostavljenu siročad uzeli pod svoj skut, a neki za svoju djecu. Nakon što su djeca podijeljena, ispražnjena se kuća zatvorila i prodala, postavilo se pitanje, gdje je još jedno od svih ostavljeno dijete? Dijete jedno od najmlađih, ocu i majci najdražih - mali Jozo, kojeg je htio uzeti brico Matić, koji je baš Jozu tražio da mu bude naučnikom. Ali ne! Dobri Bog nije zaboravio ovo siroče. Njega je on sakrio ispred očiju ljudi. Sačuvao ga je za sebe, da Mu bude izabrana posuda, čedo Njegove osobite providnosti, odredivši ga za posebnu zadaću u provođenju osnova u duhu Kristove vjere. Malog Josipa Stadlera Bog bijaše odijelio od njegove braće i sestara, da ne postane predmetom žalosne diobe, odredivši ga za velika djela i za velike patnje u svećeništvu, kao i u Nadpastirskoj službi. Nadbiskup Stadler morao je ispiti kalež, pun gorkih patnji, da se donekle izjednači sa svojim Spasiteljem. Usporedno s neodoljivom i trajnom ljubavi prema raspetoj Ljubavi, rasle su boli, muke i progonstva toga Božjega odabranika kroz cijeli život na nadbiskupskoj stolici.

Kroz cijeli svoj život nadbiskup Stadler, kao izabrana posuda, hrabro je nosio svoj križ. Molimo u ovoj desetici Onoga koji je za nas teški križ nosio, molimo Ga za sve svećenike, nadbiskupe, kardinale, posebno svećenike misionare, koji su također izabrane posude, da ustraju u svom zvanju, u nošenju svoga križa i radosnom naviještanju Evanđelja.

5. Vratimo se ipak na dane Stadlerova sirotinjskog djetinjstva.

No kad se nakon duge i vruće molitve, pun utjehe ostavivši sveti dom Božji u sumrak vratio kući, vrata su bila zatvorena, nigdje žive duše, mali Jozo glasno je zaplakao, da su ga čuli susjedi. Tako malen, istom počeo živjeti, a već je morao kušati svu gorčinu mukotrpnog života. Srećom za ovo žalosno Josipovo stanje dočula plemenita gospođa Jula, supruga krojača Oršića, koja dotrči do njegove kuće, utješi ga i te večeri primi, poput druge majke, u svoju kuću, a kasnije načelnik Wegheimer. Možemo zaključiti, da Bog koji neizmjernom dobrotom i nedokučivom mudrošću ravna životom svih ljudi, koji ima zaključnu riječ u svim pitanjima ljudskog života i kod siročeta Stadlera očevidno je dokazao svoju posebnu brigu i nježnu ljubav. U presudnom času Bog bijaše pozvao malog Josipa k sebi u hram, zadržavši ga kod sebe dok se ne završi tužna dioba, inače bi trajno bila zapečaćena sudbina malog Josipa, jer bi i njega neizbježno snašla gorka sudbina njegove braće i sestara. Kasnije on, a i drugi, uvidje, da je tu bio prst Božji. Pa iako je već od malena, morao kušati svu gorčinu mukotrpnog života, gledajući u Onoga koji je za nas raspet bio, junački je sve u životu podnosio. Molimo u ovoj desetici za sve brojne dobročinitelje, koji pomažu ljudima u nevolji, i zahvaljujmo Bogu u ovoj desetici za sve što je učinio i čini danas za nas. Jer samo je Bog taj, koji neizmjernom dobrotom i nedokučivom mudrošću ravna životom svih ljudi, koji ima zaključnu riječ u svim pitanjima ljudskog života.

s. Manda Pršlja