S. M. PROTAZIJA (Iva) Brčić

(Otok, 25. 05. 1938. – Solin, 16. 04. 2020.)

U samostanu u Solinu na uskrsni utorak, 14. travnja 2020. godine, preselila se u kuću Oca nebeskoga draga s. M. Protazija Brčić. Nakon nošenja križa bolesti i nemoći, okrijepljena svetim sakramentima, okružena molitvom sestara, u otajstvu uskrsne osmine, našla je svoj uskrsni mir u  vječnoj uskrsnoj slavi.

Umrla je u 82. godini života i 63. godini redovništva. Pokopana je u četvrtak 16. travnja 2020., tiho u krugu najuže obitelji i sestara u samostansku grobnicu na gradskom groblju Lovrinac u Splitu.

Zbog okolnosti vremena u kojem živimo, u svrhu zaštite zdravlja i sprječavanju širenja zaraze korona virusom, ispraćaj naše sestre, sukladno uputama službe Gradskog groblja, obavljen  je tiho uz članove obitelji i sestara. Sprovod je, s početkom u 12 sati, na splitskom groblju Lovrinac, po zamolbi spriječenog župnika župe Gospe od Otoka u Solinu don Ranka Vidovića, vodio župnik Mravinaca don Mirko Bitunjac. Uz don Mirku je bio don Vjenceslav Kujundžić, brat Stipe i nećak Boško s. M. Protazije, provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan, predstojnica samostana u Solinu s. M. Servacija Mateljan i provincijska savjetnica s. M. Brigita Rojnica.

Ispred dvorane oproštaja, na početku  procesije, don Mirko je molio Službu riječi. U srcima prisutnih duboki odjek su nalazile riječi Psalma 63, 8-9: ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo Tebe tražim ... Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit’. Tako ću te slavit’ za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita, hvalit ću te kliktavim ustima. Na postelji se tebe spominjem, u bdjenjima noćnim mislim na tebe. Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži.˝ Između redaka psalma,  radosno i s predanjem u duši, odjekivao je iz srca i usta prisutnih pripjev: ˝Tebe žeđa duša moja Gospodine, Bože moj!˝. Nakon uskrsnog aleluja don Mirko je molio: ˝Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu. Neka otpočinu od svojih trudova jer prate ih djela njihova.˝. Don Mirko je navijestio tekst iz evanđelja po Ivanu 12, 24-26: ˝Reče Isus svojim učenicima: "Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.". Nakon navještaja evanđelja don Mirko je rodbini i sestrama Služavkama Malog Isusa izrazio kršćansku sućut nad smrću s. M. Protazije, te istaknuo: ˝Vjerujemo da je njezin život bio posvećen Gospodinu u služenju, u darivanju drugome, i vjerujemo da je upravo to prepoznato, i kako smo čuli u evanđelju ako mi tko hoće služiti počastit će ga moj Otac. Njezin život bio je u služenju. I u ovo uskrsno vrijeme nekako potvrđujemo da oni koji na ovakav način odlaze s ovoga svijeta nastavljaju Božji život, i uživaju vječnu nagradu za sve što su dobra učinili za svoga života. I ja osobno želim izraziti zahvalnost časnoj sestri Protaziji za njezino služenje. Kad sam došao u sjemenište ona je bila u sjemeništu, a poslije kad sam došao u Trilj kao kapelan ona je isto bila na toj župi. Izražavam joj zahvalnost za predano služenje upravo na takvim mjestima. Neka joj Gospodin bude nagrada za život, za žrtve.˝. Procesija se molitvom prisutnih uputila prema samostanskoj grobnici, u koju je nakon svećenikove molitve položen lijes s posmrtnim ostacima s. M. Protazije.

Sestra Protazija Brčić rođena je 25. travnja 1938. godine u Otoku, od oca Bože i majke Luce rođene Bilobrk. Krštena je 30. lipnja 1938. od župnika fra Ivana Vukušića. Već kao dijete, u ranoj životnoj dobi, u to teško ratno vrijeme, imala je iskustvo patnje i križa, jer je s braćom i sestrama rano ostala bez oba roditelja, oca i majke. Iza smrti roditelja ostalo je petero djece: Frano, Anka, Marica, Iva i Stipe. Da bi pomogli u odgoju djece malu Ivu (buduću s. Protaziju) rodbina je uzela u rodnu kuću pokojne majke Luce u Bilobrka, u Obrovac, gdje je s ljubavlju i u kršćanskom duhu odgajana. U Obrovcu je završila tadašnju četverogodišnju osnovnu školu. Osjetila je u sebi i sebi želju za redovničkim pozivom, pa se obratila preko župnika sestrama Služavkama Malog Isusa. U Družbu je došla 15. srpnja 1954. godine u Dubrovnik, gdje su sestre i kandidatice stanovale i radile u samostanu u otaca Kapucina, u samostanu Gospe od Milosrđa. U kronici samostana u Dubrovniku 1954. godine s. Batilda zapisuje da su im došle prve dvije kandidatice Iva i Marica, rodom iz Otoka, koje su sa sestrama molile, pomagale im u domaćinskim poslovima. Iz Dubrovnika odlazi u pripravu za novicijat u kuću maticu u Zagreb. Redovničko odijelo obukla je 15. kolovoza 1956. u Zagrebu, a novicijat započela u Samoboru pod vodstvom magistre s.  Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1957., a doživotne  15.  kolovoza 1963. godine u samostanu ˝Antunovac˝ u Maksimiru u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta došla je 16. kolovoza 1957. godine u Trogir, gdje je do 1. veljače 1967. godine vršila službu sakristanke u katedrali, te imala na brigu spremanje katedrale i drugih crkava na području župe i uređenje crkvenog rublja. Po potrebi  je pomagala i u domaćinskim poslovima u opatskoj kući, jer su sestre tada imale stan kod trogirskog opata mons. Urbana Krizomalija. Od 1967. do 1973. godine vodila je domaćinstvo kod opata mons. Urbana Krizomalia u crkvenom stanu uz crkvu sv. Duha u Splitu, čiji je on bio upravitelj. Ovdje je vršila službu domaćice do smrti mons. Urbana Krizomalija. Od 1971. do 1977. godine vršila je i službu provincijske savjetnice splitske Provincije sv. Josipa. Od 20. kolovoza 1973. do 16. listopada 1976. vršila je službu predstojnice u samostanu u Omišu, te od 16. listopada 1976. do 6. prosinca 1982. godine službu predstojnice u nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Od 6. prosinca 1982. do 18. rujna 1984. godine imala je dvije teške operacije kukova i bila na bolovanju u samostanu na Strožancu. Nakon oporavka, od 18. rujna 1984. do 1996. godine, u samostanu u Trilju vršila je službu predstojnice i po potrebi kuhala u kući sestara i kod župnika. Od 1996. do travnja 2006. godine u samostanu u Krilo Jesenicama vršila je službu kuharice i jedno vrijeme i službu predstojnice. U samostanu na Bačvicama od 2. travnja 2006. do rujna 2009. godine vršila je službu predstojnice. Sve više osjećala je zdravstvene teškoće s kukovima, koljenima, kralježnicom. Slijedile su operacije, fizikalne terapije i svakodnevna uporna vježba, koliko je mogla. Kao bolesna sestra u rujnu 2009. godine premještena je u samostan u Solin, u kojem je živjela do smrti. Vršila je apostolat molitve, trpljenja i dok je prema svojim zdravstvenim mogućnostima mogla vršila je kućne poslove.

 Prije četiri godine osjećala je veće zdravstvene teškoće i problem kretanja. U nadi za poboljšanjem zdravlja, u rujnu 2016. imala je operaciju, ugradnju endoproteze zgloba u koljenu desne noge, u Specijalnoj bolnici za ortopediju i traumatologiju lokomotornog sustava ˝Akrmion˝ u Zagrebu. Postoperacijski oporavak joj je bio bolan, dug i iscrpljujući, osobito uslijed dobivene bakterije kod operacije. Zbog toga je više puta bila na bolničkom liječenju u bolnici u kojoj je i operirana u Zagrebu, te u bolnici u Splitu. Liječnici su poduzimali što su mogli, a s. M. Protazija snagom vjere nastojala je biti strpljiva u trpljenju i nije gubila nadu. Za vrijeme liječenja u Zagrebu na pomoć su joj bile sestre iz Generalne kuće. Sestre su je u samostanu sv. Rafaela u Solinu na čelu s predstojnicom s. M. Servacijom Mateljan s ljubavlju dvorile i molitvom pomagale da može podnositi boli, a ona je bila zahvalna za pruženu uslugu i pažnju. Rodbina i prijatelji su je hrabrili i bili joj blizu suosjećanjem i uslugom. Prije dva mjeseca uslijed pada u sobi oklizla se i slomila lijevi umjetni kuk. U bolnici u Splitu je bila operirana, te se ubrzo vratila u samostan u Solin. Svjesno je nastavila, trpljenjem i predanjem u Božje ruke, nositi svoj križ bolesti i nemoći. Dočekala je zoru Kristova uskrsnuća i na uskrsni utorak svoj ovozemaljski prijelaz u otajstvo vječnosti.  

Draga sestra Protazija! Hvala Vam za sve dobro koje ste utkala u život Družbe, Splitske Provincije sv. Josipa, u živote sestra i bližnjih koje ste susretali na svom životnom putu. Hvala Vam za primjer svjedočenja radosnog i ostvarenog redovničkog života, za predano evanđeosko služenje bližnjima u skrovitosti običnog svakodnevnog života. Gospodin koji Vas je kroz život proveo stazom boli i trpljenja, koji Vam je dao da nosite križ bolesti, neka Vas obasja uskrsnom radošću u svom nebeskom kraljevstvu. Molite Gospodina za duhovnu obnovu Družbe i Provincije, i za nova duhovna zvanja.

Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč