Nakon što je uskrsnuo,
Gospodin je ostao na našem
križnom putu.

Isus je nakon svih čudesa i govora, kojima je poučavao i privlačio mnoge,  ostao sam. Njemu, kao i nama, najveću bol uvijek stvara osjećaj napuštenosti i samoće. Patnja je podnošljiva  ako u njoj naziremo smisao i osjećamo Božju blizinu. No, ako nemamo  uporišta ni skloništa u svojoj patnji, a upravo je u tome bila gorčina Kristove muke iz koje su se vinuli krici prema nebu, tada je ona veliki teret pod kojim se pada.

Kristova je patnja bila motivirana apsolutnom ljubavlju prema Očevoj volji i spasu svih ljudi. Na taj način Isus je istinski proživio svaku našu situaciju bola i Božje udaljenosti. Na sebe je uzeo beskrajan teret naših grijeha, propatio našu odijeljenost od Boga i pokazao da ljubav i milosrđe imaju mnogo veću moć i konačnu pobjedu. Zato Bog, koji umire u najvećoj patnji, najbolje razumije patnju i patnika i daje joj smisao.

Život se dogodio baš umiranjem, Svjetlo je ispunilo tamu praznog groba, a vijest o Isusovu uskrsnuću preplavila je prestrašena srca žena i učenika. Uskrsli se ukazao, s učenicima  jeo i pio, pokazao im svoje rane. On je ostao zauvijek prisutan i s nama, možemo ga dodirnuti, blagovati, otvara nam oči srca, pokušavamo dokučiti tajnu Njegove ljubavi i ljubiti ga svim srcem. Neopisiva će biti naša radost uskrsnuća,  ako hrabro podnesemo svoj životni križ i pomognemo nositi križeve bližnjima.

Neka uskrsna radost preobrazi naše misli, riječi i djela i bude nam izvor ljubavi jednih za druge.

Od srca želim da mir Uskrslog Gospodina
bude trajno u našim srcima!

s. Katarina Penić-Sirak
provincijalna glavarica
sa sestrama