Upoznajući lik i djelo prvog vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera nailazimo na živu i revnu odanost Svetom Ocu koju je sam gajio. U materijalu koji je pripremljen za mjesec studeni nadahnjujemo se na misli nadbiskupa Stadlera o miru te ju povezujemo s Papinim razmatranjem Kristova groba.

Pomoć je naša u imenu Gospodina – koji je stvorio nebo i zemlju! (znak križa)

Prigodna pjesma:

Uvodna misao nadbiskupa Josipa Stadlera o miru:

„Imaj prema Bogu srce djetinje.“ U ovoj Stadlerovoj misli prepoznajemo pouzdanje koje se ne oslanja samo na ono što čovjek vidi i može učiniti, nego se zna zaustaviti i prepustiti Bogu. Papina kateheza o Velikoj suboti upravo nas uvodi u takvu tišinu: Krist počiva u grobu, a prividna odsutnost postaje prostor u kojem Bog već pripravlja novi život. Djetinje srce zna čekati i onda kada nema brzih odgovora, vjerujući da Božje djelovanje nije prestalo. Iz takva povjerenja rađa se mir koji prihvaća tišinu, ograničenja i čekanje kao vrijeme milosti.

Iz Evanđelja po Ivanu:

A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.[1]

Draga braćo i sestre,

u našem nizu kateheza o Isusu, našoj nadi, danas razmatramo otajstvo Velike subote. Sin Božji leži u grobu. Ali njegova „odsutnost“ nije praznina: to je iščekivanje, odgođena punina, obećanje koje se čuva u tami. To je dan velike tišine, u kojem se nebo čini nijemim, a zemlja nepomičnom, no upravo se tu ispunjava najdublje otajstvo kršćanske vjere. To je tišina bremenita značenjem, poput krila majke koja nosi svoje nerođeno, ali već živo dijete.

Isusovo tijelo, skinuto s križa, pažljivo je zamotano, kao što se čini s nečim dragocjenim. Evanđelist Ivan nam govori da je pokopan u vrtu, u „nov grob u koji još nitko ne bijaše položen“ (Iv 19, 41). Ništa nije prepušteno slučaju. Taj vrt podsjeća na izgubljeni Eden, mjesto gdje su Bog i čovjek bili sjedinjeni. A taj grob, u koji nitko prije nije ukopan, govori o nečemu što se tek treba dogoditi: to je prag, a ne kraj. Na početku stvaranja, Bog je zasadio vrt; sada i novo stvaranje počinje također u vrtu: s grobom koji je zatvorena ali će uskoro biti otvoren.

Velika subota je ujedno dan počinka. Prema židovskom zakonu, sedmog dana se nije smjelo raditi: naime, nakon šest dana stvaranja, Bog se odmara (usp. Post 2, 2). Sada i Sin, nakon što je dovršio svoje djelo spasenja, počiva. Ne zato što je umoran, već zato što je dovršio svoje djelo. Ne zato što se predao, već zato što je ljubio do samog kraja. Više nema što za nadodati. Taj počinak je pečat učinjenog djela, to je potvrda da je ono što je trebalo biti učinjeno zaista dovršeno. To je počinak ispunjen skrivenom Gospodinovom prisutnošću.

Nama je teško zaustaviti se i odmoriti. Živimo kao da život nikad nije dovoljan. Trčimo kako bismo nešto stvorili, dokazali se, držali korak. Ali Evanđelje nas uči da trebamo znati stati jer je to čin povjerenja koji trebamo naučiti. Velika subota nas poziva otkriti da život ne ovisi uvijek o tome što činimo, već i o tome da se znamo oprostiti od onoga što smo mogli učiniti.

U grobu, Isus, živa Očeva Riječ, šuti. Ali upravo u toj tišini počinje rasti novi život. Poput sjemena u zemlji, poput tame prije svitanja. Bog se ne boji vremena koje prolazi, jer je On i Gospodar iščekivanja. Tako i naše „beskorisno“ vrijeme, vrijeme stanki, praznina, besplodnih trenutaka, može postati plodno krilo uskrsnuća. Svaka prihvaćena tišina može biti uvod u novu Riječ. Svako zaustavljeno vrijeme može postati vrijeme milosti, ako ga prinesemo Bogu.

Isus, položen u zemlju, blago je lice Boga koji ne zauzima sav prostor. On je Bog koji dopušta da se stvari događaju, koji čeka, koji sebe povlači da nama ostavi slobodu. On je Bog koji vjeruje, čak i kad se čini da je svemu kraj. I mi, u toj suboti ispunjenoj iščekivanjem, učimo da ne smijemo žuriti ponovno ustati: prvo moramo ostati, prihvatiti tišinu, dopustiti da nas zagrle ograničenja. Ponekad tražimo brze odgovore, trenutna rješenja. Ali Bog djeluje duboko u nama, u sporom vremenu povjerenja. Subota pokopa tako postaje utroba iz koje izvire snaga nepobjedivog svjetla, svjetla Uskrsa.

Dragi prijatelji, kršćanska nada se ne rađa u buci, već u tišini iščekivanja ispunjenog ljubavlju. Nije dijete euforije, već predanja s pouzdanjem. Djevica Marija nas tome uči: ona utjelovljuje to čekanje, to pouzdanje i tu nadu. Kada nam se čini da je sve stalo, da je život prekinut put, sjetimo se Velike subote. I u grobu Bog priprema najveće iznenađenje od svih. I ako znamo sa zahvalnošću prihvatiti ono što je bilo, otkrit ćemo da, upravo u malenosti i tišini, Bog voli preobražavati stvarnost, čineći sve novo vjernošću svoje ljubavi. Prava radost rađa se iz čekanja ispunjenog prisutnošću, iz strpljive vjere, iz nade da će ono što je življeno u ljubavi sigurno uskrsnuti na vječni život.

Pjesma:

Molitva za proglašenje blaženim sl. Božjega Josipa Stadlera

Oče naš, koji si izvor i počelo svetosti, od Tebe nam dolazi svaki dobar dar. Ti si slugu svojega biskupa Josipa Stadlera postavio za pastira Crkve vrhbosanske u posebno složenim i teškim vremenima. On, otac sirotinje, odano je i vjerno služio Tebi te je revno navješćivao radosnu vijest spasenja. U svakom čovjeku, posebno u malenima, siromašnima i onima kojima je potrebna pomoć, pozorno je gledao svojega brata i sestru u Tvome ljubljenom Sinu Isusu Kristu.

Smjerno Te molimo, udostoj se proslaviti ga čašću oltara kako bi njegov primjer svemu Tvome puku bio snažan poticaj, njegov nauk pouzdan oslonac, a zagovor čvrsta zaštita i sigurna okrjepa. Molimo Te, udijeli nam po njegovim zaslugama milost da Ti u sve dane svojega života vjerno služimo u svetosti duše i tijela napredujući na putu vječnoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

S dragim Sinom neka Djeva Mati blagoslov nam dostoji se dati. Amen. (znak križa)

[1] Papina kateheza na općoj audijenciji, 17. rujna 2025. CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025. Isus Krist naša nada. III. Isusova pasha.