Spomen na slugu Božjega, prvog vrhbosanskog nadbiskupa mons. dr. Josipa Stadlera i molitva za njegovo proglašenje blaženim, obilježen je u katedrali Srca Isusova slavljem svete mise u 18.00 sati, gdje su se okupile sestre Služavke Maloga Isusa, djeca iz Stadlerovog dječjeg Egipta, zajednica vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa koja je animirala liturgijsko pjevanje, te vjernici župne zajednice, na čelu sa župnikom don Markom Majstorovićem. Misno slavlje predvodio je mons. dr. Pavo Jurišić, postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega Josipa Stadlera uz suslavlje odgojitelja vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa: don Josipa Kneževića, don Marka Mikića i don Jakova Kajinića, te kancelara vrhbosanskog ordinarijata don Mladena Kalfića.

U prigodnoj propovijedi mons. Jurišić se osvrnuo na misna čitanja gdje smo čuli jadikovke pobožnih i bogobojaznih židova koji iznose svoje nedoumice pred Bogom. „Oni žive po zakonu, te svakoga dana svoje molitve upravljaju Bogu točno prema uputama propisanim po zakonu, a blagoslova ni sreće niotkuda. Dok u isto vrijeme gledaju život onih kojima uopće nije stalo ni do Boga ni do njegova zakona, a dobro žive. Stoga pobožni članovi Jeruzalemske židovske zajednice nakon sužanjstva otvoreno iznose ono što im je na srcu. Počeli su razmišljati kako nema smisla služiti Bogu, jer mnogo lakše i bolje prolaze u životu oni koji su drski i nasilni … Odlomak iz evanđelja navezuje se na molitvu Oče naš, te je samo nastavak Isusove pouke o molitvi. Ne samo da je dopušteno od Boga nešto moliti, nego čovjek treba Boga častiti, klanjati mu se, slaviti ga i zahvaljivati mu. Čovjek časti Boga i onda kada svoje prazne ruke uzdiže k Njemu i vjeruje da će ga Bog obdariti svojim darovima i svojom milošću … To je sluga Božji Josip Stadler dobro svladao. Sam je bio čovjek rada i čovjek molitve. „Rano bi ustajao, i ljeti i zimi u 5 sati. Onda bi molio. Iza jutarnje bi molitve misio. Iza svete mise Bogu bi opet dugo zahvaljivao. Jedva se odvajao od oltara Presvetog Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici. Zatim bi pojeo skroman doručak i uzeo časoslov da i njega pobožno izmoli prije nego se sav preda poslu. A posao bi započinjao s molitvom. Mogu po duši reći, kadgod bih došao nadbiskupu, zatekao bih ga gotovo uvijek da kleči na klecalu pred Propelom. I jedanput mi se izmaklo: 'Preuzvišeni! Vi se uvijek molite Bogu.' A on mi odvrati sa psalmistom: 'Pomoć je naša u imenu Gospodnjem, koji je stvorio nebo i zemlju.' (Ps 123, 8). Kroz dan bi više puta sišao u kapelicu da se pokloni Isusu, Bogu, Spasu svojemu. I kad bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. A kad bi se vratio kući, opet bi pohodio Presveto. Prije večere bio bi na zajedničkoj večernjoj molitvi u kapelici. Iza večere izmolio bi u sobi sve tri krunice u čast Kraljici svete Krunice. Tako su mu prolazili dani u radu i molitvi … I mi od Boga možemo tražiti sve što nam je potrebno: kruh svagdanji i darove Duha Svetoga. Duh Sveti je veliki dar. On je izvor koji teče u život vječni“ zaključio je mons. Jurišić.

Nakon popričesne molitve, na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera, svi su okupljeni molili da ga Gospodin uzdigne na čast oltara.

s. M. Jelena Jovanović