{image:20:medium}U subotu, 8. travnja 2017. god. u katedrali Srca Isusova, molitvenom pripravom te slavljem svete mise obilježen je dan molitve i spomena na slugu Božjega dr. Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Molitvenu pripravu, nakon uvodnog pokorničkog slavlja za sakramenat pomirenja koje je predvodio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik bogoslova, animirale su sestre Služavke Maloga Isusa i Prijatelji Maloga Isusa iz župe Imena Marijina iz Gromiljaka. Tom se prigodom molilo i na nakane štovatelja sluge Božjega Stadlera te svih onih koji se utječu njegovu zagovoru.

Euharistijsko slavlje u 18.00 sati predslavio je mostarsko-duvanjski biskup mons. Ratko Perić, koji je toga dana, na poziv preč. Marka Majstorovića župnika i dekana sarajevskog dekanata, predvodio korizmenu duhovnu obnovu za svećenike koji djeluju u Sarajevu, a koja se održala u prostorijama župnog ureda.

 U svojoj propovijedi mons. Perić je govorio o kreposti jakosti koja se u herojskom stupnju očitovala u životu sluge Božjega nadbiskupa Stadlera, koji je molitvom i radom, žrtvom i predanjem u Božju Providnost učinio da vrhbosanska nadbiskupija zasja u punom sjaju svog materijalnog i duhovnog bogatstva. Došavši u Sarajevo nadbiskup Stadler je u radu na uspostavi redovite biskupske hijerarhije morao početi s nule. Trebalo je prema projektu svete Stolice uspostaviti: malo i veliko sjemenište za osnutak dijecezanskog klera koji se smatra prvim pastoralnim klerom u jednoj dijecezi, stolni i kanonički kaptol, sagraditi katedralu i sve druge važne crkvene ustanove za život jedne nadbiskupije. „Trebalo je mudre hrabrosti i ustrajne jakosti pa to djelo započeti i pratiti unatoč svim poteškoćama, a osobito finansijskim…U svemu tome nadbiskup je bio uporno ustrajan. Pokazao je nadljudsku, nadnaravnu, herojsku jakost u svemu tom pothvatu odlazeći od jednoga do drugoga gradilišta i od jednoga do drugoga donatora. A i ljudski živci imaju svoje granice pa i u 50-tim godinama koje je on već tada imao. U njega su i tada svi živci bili na broju, a krjepost jakosti nadilazila broj godina… Trebalo je izdržati, pogotovu što su se za svaki objekt predviđeni predračuni povećavali, rokovi produživali, a dugovi množili. On je svladavao poteškoće, ne bojeći se živjeti u dugovima, nego je uzdajući se u Božju Providnost, u zagovor Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa i svete Filomene herojski nadvladavao svakodnevne poteškoće. Nije se borio za svoj ljudski prestiž, nego za Kraljevstvo Božje. Nadbiskup je Stadler kao pravi duhovni otac bio darežljiv u pomaganju sestara Milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga koje su već bile u Sarajevu od 1881. god. kupivši im zemljište u glavnoj ulici grada…; u pozivanju sestara Kćeri Božje Ljubavi iz Beča 1882., kupujući im i proširujući kuće nazvane Zavod svetog Josipa i Marijin dom, te posebno u osnivanju Družbe sestara Služavki Maloga Isusa“. Morao je imati „takvu pamet, takvu jakost, takvu vjeru, takvu nadu i izdržati“ u svem tom pothvatu, vođenju, brizi i čuvanju svoga stada. „Sve mu je polazilo od ruke, ali uz teške muke. I izvojevao je pobjedu. Mučno, teško, ali naprijed“, kazao je biskup Perić snažno potaknuvši sve okupljene u katedrali na utjecanje zagovoru sluge Božjega nadbiskupa Stadlera čijemu se uzdignuću na čast oltara s velikom nadom radujemo.

Nakon popričesne molitve, okupljeni oko groba sluge Božjega izmoljena je molitva za proglašenje blaženim, kao i mnoge druge molitve predane u Stadlerove ruke i zagovor da posreduje kod Prijestolja Božjeg.