Liturgijski se nalazimo u „vremenu kroz godinu“ i u tom okviru živimo svoje svagdane. Znamo da u duhovnom životu nema „svagdana“ mi smo uvijek u vremenu svetkovanja s Gospodinom jer živimo svaki dan, svaki čas u duhu molitve i predanja. Ipak u ritmu naših svagdana, postoje dani koji su drugačiji od drugih, duhovno bogatiji i oni nam daju novu snagu za sutra. Tako se ovih dana spominjemo nebeskog rođendana bl. Alojzija Stepinca. Naša je zajednica tom prigodom dobila relikvije Blaženika i „ pokušala osjetiti prisutnost koja životu daje novu svjetlost i unosi ljepotu tišine, potiče na molitvu i osjeća sigurnost u koracima“ kako nam je u propovijedi rekao preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, a koji nam je i donio relikvije na štovanje. U ozračju te prisutnosti iskoristile smo vrijeme za osobnu i zajedničku molitvu donoseći sve svoje potrebe, zahvale, brige i stremljenja pred našeg Blaženika.
Svečano euharistijsko slavlje i prigodna propovijed na sam blagdan bili su nam poticaji za daljnje promišljanje o našem Blaženiku i inspiracija kako ga slijediti danas u tišini samostana. Preč. Matija nas je potaknuo da tražimo „baš nju – ispunjenu tišinu i svoju pripadnost u njoj. I na drugim se mjestima može susresti tišina, ali nigdje tako , kao u crkvi. To je tišina koja ne prijeti; sažima a ne dokida; tišina koja ne razdvaja; tišina koja se ne može izbrisati bukom, tišina koja može prerasti samo u osobnu i zajedničku molitvu i pjesmu. To je tišina s okusom vjere. U njoj se može čuti govor, jasan i razgovijetan, ako za nju imamo uši , ako smo svoj sluh povjerili Bogu.“
Propovjednik nas je želio potaknuti na slavlje ovog blagdana s većom pozornošću prema šutnji. Blaženi je Kardinal sačuvao ne samo slobodu govora, nego  slobodu šutnje. I mi danas „u vremenu kada osjećamo da se životni prostor tako brzo onečisti riječima, isticanjem ljudske mudrosti, ostavljanjem dojma o sveznanju, treba nam dragocjeno vrijeme da bismo pobijedili tjeskobu, da moramo govoriti, objašnjavati, braniti se. Treba nam tišina od beskorisnih riječi, od neprekidnog govora koji brzo ispuni uši i isprazni razum; koji ponizi riječ. Treba nam šutnja koja se preobražava u molitvu, satkanu samo od prisutnosti i ljubavi, u šutnju koja voli i koja se klanja.“ Posvijestio nam je preč. Matija da „ ispunjena šutnja govori djelima, stavovima, ponašanjem. Potrebna nam je šutnja kako bismo Boga, život, druge ljude veličali djelima. Potrebna nam je šutnja, da bi do nas doprla dobročinstva, nesebičnost, sebedarje.“ Rekao je da šutnja  ispunjena ljubavlju i šutnja klanjanja Bogu mijenja život. I što je manje šutnje pred Bogom, to je snažnija želja za govorenjem. Šutnja u Božjoj prisutnosti omogućuje upoznavanje vlastitog srca; što ga pokreće, što traži i to želi.
Potaknute smo da se utječemo zagovoru blaženoga Alojzija, svjedoka svete šutnje. Njegova šutnja danas je govor, možda glasniji nego ikada. Njegujmo razgovor duše s Bogom da bismo mogle osjetiti radost Riječi koja nas uči daru šutnje kao svjedoka istine.
Zaključne riječi ove prigodne propovijedi su:„ Drage sestre, ako Crkva ne govori govorom ljubavi, govor riječima neće nas opravdati pred jedinim Sucem. Stepinčeva je šutnja ostala snažan govor, jer je ispod nje stvarna snaga evanđeoske riječi i evanđeoskih djela.“
Ovogodišnje Stepinčevo je obogatilo i ojačalo našu ljubav prema Blaženiku zahvaljujući preč. Matiji koji je sa puno žara i iskrene ljubavi o njemu svjedočio ovom prigodom. 

s.Marija Kiš