ZAGREB: U subotnje kišno jutro, uzdajući se u Božju pomoć i vozačku spretnost naše s. Rebeke, krenule smo autom prema Pitomači, na naš juniorski susret. U ovom vremenu kada je razgovora i susreta među ljudima, osobito mladima, sve manje, a komunikacija se odvija preko suvremenih tehnologija, osjećamo kako nam upravo to u životu treba. Razgovor, susret i izmjena iskustava licem u lice, osjećaj blizine, podrške i pomoći drugih ljudi pomažu nam u našem svekolikom rastu: kao ljudskih bića i kao duhovnih osoba. Naš susret počeo je već tokom vožnje, a nastavio se kroz dva dana provedena sa s. Katarinom, našom učiteljicom, te njenim susestrama s. Stankom i s. Anom, koje su se brinule da nam kroz ta dva dana ništa ne nedostaje.

Radni dio susreta, koji je pripremila s. Katarina odvijao se u obliku diskusije, čija podloga je bila duhovna obnova Tomislava Ivančića na temu „Tko sam ja? Tko je za mene Bog?“ Prvi zadatak stavljen pred nas bio je definiranje same sebe. Tomislav Ivančić kaže: Mi smo prvenstveno duh, a ne tijelo i psiha. No, naš pogled na nas same bio je usmjeren na sve aspekte našeg bića: tjelesne, pisihičke i duhovne. Naglasak ipak treba staviti na duhovno, jer upravo zbog duha kojeg čovjek ima, on je stvaralac kao što je Bog stvaralac (Tomislav Ivančić). Bogati duhovni život je jedino sredstvo za borbu protiv zla u nama i oko nas. On može preobraziti negativne misli koje nas dijele od drugih. Kroz svjestan rad na svojoj duhovnoj dimenziji upoznajemo sebe u svjetlu Božje blizine i jedino na taj način možemo voljeti sami sebe. A znamo da bez ljubavi prema sebi nema iskrene ljubavi prema bližnjemu. Samo ljubav nas može spajati, integrirati u zdrave i slobodne osobe (Tomislav Ivančić). Da bismo uopće mogli raditi na svojoj duhovnoj dimenziji, moramo biti slobodni. Slobodni smo ako živimo po zakonu duha. Pri tom je važno prihvatiti ono čega se bojimo, stavljajući sve u Božje ruke, svjesni njegove neizmjerne ljubavi. Božju ljubav možemo iskusiti jedino po susretu s njim, tj. kroz molitvu i sakramente.

Više je stupnjeva molitve:

1. verbalna (kada izgovaramo riječi)
2. misaona (usta šute, srce moli)
3. razmatranje (čitanje Sv. Pisma na način da u mislima, mašti vidim događaj koji čitam. Tada u mislima, duhu pristupam sama k Isusu)
4. meditativna (stojim i gledam Isusa, gledam njegov lik - gledam tako dugo dok ne osjetim da  me obuzima Njegova prisutnost)
5. kontemplativna (Bog je svugdje i ja to osjećam i vidim) 

Ako nas molitva ne mijenja, znak je da moramo promijeniti svoj način molitve. Prvi čin molitve mora biti sabranost. Nadalje, Boga, molitvu i sebe moramo shvaćati ozbiljno. U našim raspravama dotakle smo se i zajedničke i osobne molitve. Zajednička, liturgijska molitva nema za nas svoju dubinu bez osobne molitve. Zato se mnogi često pitaju zašto im je zajednička molitva postala suha i mehanička. Ipak, molitva časoslova koji se napaja na bogatom vrelu Riječi Božje uvijek bogati i ispunja naš duh, pa i onda kada mi toga zbog svoje duhovne „zakržljalosti“ nismo svjesni. Osobna molitva otkriva nam bogatsvo Božje blizine i izoštrava osjetila našeg duha tako da svaki oblik molitve možemo doživjeti kao plodonosan i životan.

Iskustva iz naših svakodnevnih situacija pokazala su da u životu nije uvijek sve tako jednostavno, ali ako se oslonimo na Božju pomoć i ljubav, te podršku i ljubav ljudi koje je stavio na naš životni put sve nam se okreće na dobro. Međutim, „dobro“ u zemaljskom životu traži i našu spremnost na trpljenje i odricanje, kao što je to bio slučaj i s Isusom dok je hodio Zemljom. Istinsku slobodu i radost ne možemo iskusiti ako se ne uzmemo svoj križ i ne krenemo za Isusom, ako nismo spremni svaki dan prihvaćati i vršiti Božju volju.

Osim radnog dijela, imale smo vremena za osobne susrete, za molitvu, svojim smo pjevanjem doprinijele ljepoti jednog vjenčanja i svečanosti nedjeljne sv. Mise. Bila je to prilika za susret s ljudima i za svjedočenje radosti svoga poziva. Vjerujem da svaka od nas u srcu nosi mnoštvo dojmova, koji će je potaknuti na razmišljanje o sebi i svom odnosu s Bogom i ljudima, iz čega mogu niknuti možda male, ali ipak važne promjene.

Zahvaljujemo s. Katarini, s. Stanki i s. Ani za radosno zajedništvo i za brigu oko nas kroz ova dva dana, kao i sestrama u našim zajednicama koje su nas mijenjale kako bismo mogle bezbrižno uživati u sadržajima ovoga susreta.
s. M. Jasmina Kokotić