S. M. Rafaela (Mila) Ivanković

Bijeli Vir, 3. rujna 1932. – Metković, 22. siječnja 2020.

Nakon dugogodišnje bolesti, okrjepljena svetim sakramentima, u kuću Oca nebeskoga, 22. siječnja 2020., u 88. godini života i 66 godini redovništva,  preselila se naša draga s. M. Rafaela (Mila) Ivanković. Blaženo je preminula u samostanu Svete Obitelji u Metkoviću. Pokopana je 24. siječnja 15,00 sati u samostansku grobnicu na gradskom groblju sv. Ivana u Metkoviću.

Sprovodne obrede na groblju sv. Ivana predvodio je župnik župe sv. Ilije u Metkoviću fra Ante Bilokapić. Uz njega su bili župnik župe sv. Marka iz Makarske mons. Pavao Banić, župnik župe Bijeli Vir don Stjepan Jerković, kapelan fra Darijo Sinković i đakon fra Željko Štrbac. U svoje osobno ime, i u ime svih sestara splitske Provincije, od s. M. Rafaele oprostila se provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan.

Svetu misa zadušnicu, nakon sprovoda, predslavio je, u samostanu Svete Obitelji u Metkoviću, župnik fra Ante Bilokapić, u koncelebraciji s fra Darijom Sinkovićem i đakonom fra Željkom Štrbecem. Župnik fra Ante je imao prigodnu homiliju. u kojoj je nadahnutim riječima, u svjetlu uskrsnuća, prikazao smisao i veličinu redovničkog života i predanja Isusu i bližnjima s. M. Rafaele. Zbor naših sestara pod vodstvom s. M. Dulceline Plavša i s. M. Marinele Delonge predvodio je pjevanje u sprovodnom obredu i na sv. misi. Nakon svete mise u samostanskoj blagovaonici sestre su za sve prisutne pripremile okrepu i zajedničko druženje u znak zahvalnosti i odanosti prema s. M. Rafaeli.

Iz Vrhovne uprave na sprovodu su nazočile vrhovne savjetnice s. M. Vedrana Krstičević i s. M. Anđelina Perić, te s. Danica Bilić iz Neuma, i svojom nazočnošću izrazile zahvalnost s. M. Rafaeli za redovnički život i svjedočenje u Družbi. Na sprovod su došle sestre iz skoro svih zajednica naše Provincije na čelu s provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan. Iz Splita i okolice sestre su došle jednim autobusom. Bila je prisutna rodbina, prijatelji i znanci s. M. Rafaele, koji su sudjelovanjem u sprovodnom obredu i sv. Misi preporučili njezinu dušu Onome kome je posvetila svoj život. 

U ime svih sestara splitske Provincije provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan oprostila se od s. M. Rafaele slijedećim riječima:

            ˝Sestra Rafaela Mila Ivanković, rođena je 3. rujna 1932. godine u Bijelom Viru kod Metkovića, od oca Filipa i majke Anice rođene Medić, kao šesto i najmlađe dijete u obitelji. Krštena je 8. rujna 1932. u župnoj crkvi, i na krštenju dobila ime Mila. Odgojena je u dobrom katoličkom odgoju u obitelji i u župskoj zajednici. U rodnom mjestu završila je četiri razreda osnovne škole, i to u prekidima, jer je uslijed ratnih okolnosti škola tri godine bila zatvorena.

            Osjećala je želju za redovničkim pozivom. Uzor joj je bila dvanaest godina starija sestra Mara s. M. Apolonija, koja je već bila redovnica u našoj Družbi. Ona je otišla  u samostan kad je sestra Rafaela imala šest godina. U svom je Osobniku, 28. listopada 1998. godine, sestra Rafaela zapisuje da je njezin dolazak u Družbu bio u prekidima. Prvi put je u Družbu sestara Služavki Malog Isusa, u Sarajevo, došla 29. svibnja 1949. godine. Nakon nepuna dva mjeseca, u srpnju iste godine, sestre su odlukom vlasti Bosne i Hercegovine morale napustiti Sarajevo, Bosnu, ostaviti djecu i starice o kojima su vodile brigu, kuće i sve što su imale. Kuća matica Družbe se preslila u Zagreb, a kandidatice i većina sestara morale su se vratiti rodnim kućama dok se prilike smire. Tako se s. Rafaela nakon dva mjeseca vratila rodnoj kući u Bijeli Vir. Kad su se prilike u Družbi ostvarile za povratak sestara i kandidatica, po drugi put ponovno je došla u samostan 18. listopada 1951. godine. Zapisala je u Osobniku s. Rafaela: ˝Ljudski govoreći ti prekidi nisu mi bili lagani. Duboko sam uvjerena. Bog je sve vodio. Hvala mu!˝

            U novicijat je ušla 14. kolovoza  1952. u Samoboru, pod vodstvom magistre s. M. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1953., a doživotne 15. kolovoza 1959. u ˝Antunovcu˝, u Maksimiru, u Zagrebu. U redovničkom poslanju imala je potporu svoje sestre s. Apolonije, koju je od milja zvala ˝rođena˝, a naglo je umrla od srčanog udara 29. listopada 1969. godine u Splitu. Njezina smrt bila je za s. M. Rafaelu bolan udarac, ali i utjeha da je na zemlji imala uzornu sestru redovnicu, koja je sada zagovorom prati pred Gospodinom.

Nakon privremenih redovničkih zavjeta godinu dana bila je na službi u Generalnoj kući u ˝Antunovcu˝ u Zagrebu, gdje je radila kod uređenja rublja. Iz Zagreba odlazi u Zavod ˝Josipovac˝ u Mandaljeni, gdje je živjela i djelovala devet godina. Šest godina je radila poslove u samostanskom vrtu, a zatim tri godine vršila službu predstojnice. Dana 14. listopada 1963. godine odlazi u Njemačku, u Bottrop, gdje je devet godina s druge tri sestre, i civilne osobe, radila kao kuharica u kući za odgoj budućih katehistica, a zatim je ta kuća služila za održavanje duhovnih vježbi i duhovnih obnova. Jedno vrijeme je uz dužnost kuharice vršila i dužnost predstojnice zajednice. Iz Bottrropa 1. rujna 1972. godine dolazi u Essen, gdje su sestre Služavke Malog Isusa u prosincu 1960. godine, na poziv župnika don Franje Lodete, započele svoje djelovanje, kao suradnice župniku u brizi za Hrvate koji su došli na rad u Essen i okolicu. U Essenu je od 4. prosinca 1972. godinu dana radila kao kuharica u novootvorenom staračkom domu ˝Albert- Schmidt–Haus, u neposrednoj blizini kuće u kojoj su sestre stanovale. Od 1973. do 1977. godine vršila je službu predstojnice u zajednici u Essenu. Na Provincijskom kapitulu, održanom 1977. godine u Splitu, izabrana je za provincijsku glavaricu, koju je službu požrtvovno vršila šest godina, do 1983. godine, sa sjedištem u samostanu sv. Ane u Splitu, a zatim u novootvorenom samostanu na Strožancu.

            Dana 28. listopada 1998. zapisuje u Osobniku: ˝Od 1951. do 1981. Gospodin mi je podario dobro zdravlje. U lipnju 1981. počela sam pobolijevati i tek u svibnju 1984. u bolnici u Essenu, liječnici su ustanovili da bolujem od cerebralne atrofije i multiple skleroze. Prije nego što su i liječnici ustanovili ovu dijagnozu srušila sam se 40 puta.˝.Nakon završene službe provincijske glavarice 1983. godine, godinu dana bila je u zajednici u Essenu, na liječenju u klinikama, osobito u klinici u Hachenu. Od 1984. godine tri godine kao bolesnica bila je u samostanu u Dubrovniku. Zdravlje je bivalo sve lošije i ponovno se 1987. godine vratila u Essen, gdje je ostala na liječenju dvije godine, a zatim se vratila u samostan u Dubrovniku. U travnju 1991. godine, radi potrebe stalne liječničke kontrole ponovno odlazi u Essen, gdje je ostala sve do studenog 2017. godine. Liječila se u klinikama, i imala redovite fizikalne terapije iz samostana. Trudila se, koliko god su joj tjelesne snage dozvoljavale, da se uz pomoć ortopedskih pomagala kreće i pomogne u kućnim poslovima, osobito u samostanskoj blagovaonici u serviranju stola i aranžiranju cvijeća u kapelici.

            Imala je apostolat molitve. Veliki dio dana bila je u kapelici Majke Kraljice Hrvata, koja je kao polujavna kapela služila i za potrebe naših ljudi koji su živjeli i radili u Essenu. Bila je s. Rafaela duboko svjesna što znači vjera našem čovjeku koji je ostavio svoj rodni dom i domovinu i u potrazi za poslom kojim bi priskrbio kruh za svoju obitelj došao u novu sredinu, i živi u novim prilikama života. Molila je za naše ljude u Essenu, njihovu djecu, mlade, starce i obitelji, da sačuvaju svoju vjeru, ljudskost, svoje dostojanstvo, da ostanu vjerni baštini pradjedova. Molila je za duhovno dobro Družbe i Provincije, za duhovne potrebe svoje rodbine, kao i za potrebe ljudi koji su dolazili na liječenje u Essen, i često boravili kod sestara. Molitva i strpljenje u trpljenju isprepletali su njezin svakodnevni život. U Osobniku zapisuje: ˝Gospodin me je pohodio bolešću, ali mi dnevno daruje potrebnu snagu i svoju očinsku pomoć. Zahvalna sam Bogu i Njegovoj Majci za moje redovničko zvanje. Zahvaljujem poglavaricama i odgojiteljicama koje su me u Družbu primile, usmjeravale, i svima koji me kao bolesna člana Družbe prihvaćaju.˝.

Bolest je sve više napredovala i slabila njezin organizam. Iz zajednice u Essenu vratila se 18. studenoga 2017. u Domovinu, u samostan u Metković, nakon 43 godine sveukupnog života u Njemačkoj. U samostanu u Metkoviću  hrabro je i ustrajno nastavila apostolat molitve i strpljenja i trpljenja. Trudila se, koliko joj je zdravlje omogućivalo, da sudjeluje na svim važnijim točkama dnevnog reda, služeći se kolicima i liftom od sobe do kora samostanske kapelice, kapelice i blagovaonice. Zadnje mjesece je bila prikovana uz bolesnički krevet. Bila je zahvalna za svaku učinjenu uslugu sestara koje su je s ljubavlju njegovale i blizinom olakšavale podnošenje boli i nemoći. Životom je dugi niz godina svjedočila o vrijednosti prihvaćanja bolesti i vlastite nemoći, o ustrajnosti u jačanju volje i tjelesne nemoći, o velikoj snazi vjere, o potrebi predanja u Božje ruke, o sjedinjavanju svojih boli i nemoći s Isusom, o snazi otkupiteljskog spasonosnog trpljenja za posvećenje osobno i drugih.

Hvala sestrama u zajednici sv. Obitelji u Metkoviću, što su bile milosrdne samaritanke s. M. Rafaeli u njezinoj nemoći.

Hvala župniku fra Anti Bilokapiću, koji je bio na usluzi kad god je trebalo za duhovnu okrepu našoj sestri Rafaeli, kao i na predvođenju sprovodnih obreda i misnog slavlja za pokoj njene duše. Hvala i nazočnim svećenicima na sprovodu, sestrama i svima koji ste došli ispratiti našu sestru na vječni počinak.

Izražavam sućut bratu Niki i nevjesti Dragi, sestri Nedi i svoj ostaloj rodbini s. Rafaele.

Draga sestra Rafaela! Hvala Vam za sve dobro koje ste utkala u život Družbe, Provincije, i bližnjih koje ste susretali na svom životnom putu. Hvala Vam za primjer svjedočenja ljepote i vrijednosti ljudskog života, i u zdravlju i u bolesti, u snazi i ljudskom naponu snage i u krhosti i potpunoj nemoći. Gospodin koji Vas je proveo stazom boli i trpljenja obasjao Vas uskrsnom radošću. Udijelio Vam vječnu radost u svom nebeskom kraljevstvu. Zagovarajte nas kod Gospodina. Molite ga za duhovnu obnovu Družbe i Provincije, i za nova duhovna zvanja. Počivala u miru Božjem!˝

s. M. Maneta Mijoč