U spomen s. M. Marcelini Lovrić
U spomen s. M. Marcelini Lovrić
Subota, 23. 5. 2020.Blaženo je preminula
S. M. MARCELINA (MARA) LOVRIĆ
(Hrvace, 20. 05. 1939. – Solin, 20. 05. 2020.)
U samostanu Sv. Rafaela u Solinu, 20. svibnja 2020. godine, u sredini dana, na svoj 81. rođendan, u Marijinu mjesecu, u srijedu na dan sv. Josipa, blago je u Gospodinu preminula i preselila se u kuću Oca nebeskoga draga s. M. Marcelina Lovrić. Okružena sestrama svoje redovničke zajednice, uoči svetkovine Kristova Uzašašća. Čvrsto vjerujemo da se našla u društvu Isusa, Marije i Josipa koje je za života žarko ljubila i kojima je sav svoj život predala.
Umrla je u 81. godini života i 63. godini redovništva. Pokopana je u petak 22. svibnja 2020., u samostanskoj grobnici na gradskom groblju Lovrinac u Splitu, gdje već čeka zoru uskrsnuća njezina rođena sestra s. M. Otilija Lovrić, koja je preminula na današnji dan prije sedam godina, 22. svibnja 2013. godine.
Provincijska glavarica s.M. Terezija Pervan slijedećim riječima opisala je njezin životni vijek:"
˝S. M. MARCELINA ( Mara) LOVRIĆ, rođena je u uzornoj katoličkoj obitelji Andrije i Božene (Božice) rođ. Alebić, 20. svibnja 1939. godine u Hrvacama. Rasla je i odgajala se uz dva brata: Jozu i Matu, i četiri sestre: Jelu, Ljubu, Katu i Ivu, od kojih su uz nju još dvije postale redovnice sestre Služavke Malog Isusa: Jela (s. Otilija) i Iva (s. Laura). U našu Družbu je došla i njezina nećakinja kćerka brata Mate s. M. Merica. Uzoran vjerski odgoj unutar obitelji Pejakova plemena u Lovrića i župske zajednice iznjedrio je i dva franjevca: strica fra Jerku Lovrića i rođaka fra Božu Lovrića. Bog ju je nadario obilato i srcem i umom. Bila je oštroumna duha. U šesnaestoj godini života, 1. lipnja 1955. godine došla je s. Marcelina u Družbu sestara Služavki Malog, u samostan u Zagrebu. U Družbi je već bila i njezina starija sestra s. Otilija. Novicijat je započela 14. kolovoza 1956. godine u Samoboru. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1957. godine, a doživotne 15. kolovoza 1963. godine u Zagrebu.
Nakon položenih redovničkih zavjeta odlazi 1957. godine u samostan otaca franjevaca konventualaca u Puli, gdje obavlja domaćinske poslove do 1965. godine. Iz Pule odlazi u Crnu Goru, u biskupsku kuću u Baru kod nadbiskupa Aleksandra Tokića. Već kao mlada sestra pokazala je brigu i pažnju prema siromašnima i nezbrinutima, kojih je u to vrijeme bilo puno u Baru. Često je za njih tražila pomoć u nadbiskupa, te su njezinim posredovanjem mnogi bili spašeni od gladi. S. Marcelina je zajedno s drugim sestrama svoje zajednice u njihovom skromnom stanu u Baru skrbila o više nezbrinute djece koji su danas postali zreli ljudi i nose najljepše uspomene iz tog razdoblja svog života. Bila je desna ruka s. Vicenciji koja se osobito brinula o nezbrinutoj djeci.
Iz Bara je s. Marcelina došla u samostan u Metković, gdje kroz devet godina požrtvovno vrši službu predstojnice, od 27. prosinca 1971. do 10. svibnja 1981. te od 16. siječnja 1982. do 10. studenog 1982. godine. Kao predstojnica samostana prepoznala je potrebe mještana, te je otvorenim i majčinskim srcem oraspoložila sestre u zajednici, makar su im prostori bili skučene i nedovoljni, da prihvate čuvanje djece i tako pomognu majkama koje su prihvatile državni posao u tek novotvorenim poduzećima, osobito u Razvitku. Bilo je to od 1971. godine. Svojim prirođenim majčinskim osjećajem i ljubavlju sa sestrama iz samostana pruža u pomoć starijim i osamljenim osobama u gradu, pa je tako kroz više godina bila pri pomoći gospođi Danici Veraji, majci mons. Fabijana Veraje. Na provincijskom kapitulu u mjesecu svibnju 1977. izabrana je za savjetnicu u provincijskoj upravi na tri godine, te je na slijedećem prov, kapitulu također izabrana na tri godine, u novom sazivu vijeća bila je ponovno birana na tri godine. Službu savjetnice u provincijskom vijeću vršila je dakle u trajanju od devet godina istodobno kad i službu kućne poglavarice.
Godine 1982. dolazi u samostan u Omiš, gdje je kroz šest godina, od 18. studenog 1982. do 1. siječnja 1989., vršila službu predstojnice i pomagala u čuvanju djece u samostanu. Potaknula je sestre da pomognu majkama koje nisu imale gdje ostaviti malu djecu dok su one radile u tvornicama Galeb i Cetina, i u novootvorenim dućanima i turističkoj uslužnosti. I u samostanu u Omišu zauzima se da sestre iz samostana obilaze i dvore osamljene starce i bolesnike po kućama, nose im hranu, pospremaju stan, i pomažu siromašnima. Uz službu predstojnice ona i sama u tome puno sudjeluje i radosno vrši službu ljubavi prema potrebnima. Puno truda je uložila kad je 1985. godine u potpunosti izmijenjen krov samostana.
Iz Omiša dolazi 1989. godine u samostan na Strožancu, gdje godinu dana pomaže kod čuvanja djece. Iako je osjećala ozbiljne zdravstvene poteškoće, u duhu poslušnosti i raspoloživosti, prihvatila je zamolbu tadašnje provincijske glavarice, koja je osjećala da upravu nju pošalje za službu predstojnice u samostan u Dubrovniku. Bio je to očiti plan Božje providnosti u tom trenutku. Godine 1990. odlazi u samostan u Dubrovnik, u kojem kroz devet godina zauzeto vrši službu predstojnice, pomaže prema potrebi zajednice u svim kućnim poslovima, na nakon isteka službe predstojnice godinu dana pomaže u kuhinji. Po dolasku u Dubrovnik zauzeto je skupa sa svojom rođenom sestrom s. Otilijom radila na sanaciji samostana, te je u potpunosti izmijenjen trošni krov samostana, što je bilo providonosno jer da nije bio izmijenjen za vrijeme rata uslijed detonacija i kad je bio pogođen granatom ne bi izdržao te bi bilo težih posljedica. Za vrijeme domovinskog rata s. Marcelina je bila u Dubrovniku majka koja je imala toplu riječ i velikodušno srce za svakoga tko je pokucao u tim teškim danima na vrata samostana. Dijelila je pomoć braniteljima, pomagala susjedima, prihvatila pod krov svoga samostana mnoge prognane iz Konavala i Župe Dubrovačke. Tu su bile smještene i sestre i 14 bolesnih štićenika iz zavoda Josipovac u Mandaljeni sa svojim župnikom don Marinkom Bilićem, te sestre iz Ćilipa sa župnikom don Ivom Kordićem koji je do smrti tu ostao i umirovljenim svećenikom iz Ćilipa don Markom Boškovićem. Tu je bila i rodbina naše s. Veronike, te još druge obitelji iz Mandaljene s malom djecom. Bili su tu i roditelji don Marka Stanića iz Bosne i drugi. Znalo je za vrijeme Domovinskog rata u samostanu u Dubrovniku biti i do 60-tero prognanika, koji su u samostanu bili smješteni i tu uživali potpunu skrb. Sestra Marcelina omogućila je, uslijed nestašice pitke vode, da se vodom iz samostanskog bunara kroz to vrijeme koriste svi stanovnici ovog dijela grada. Širom je otvorila vrata samostana i djeci i mladima s ovog područja grada koji nisu napustili Dubrovnik. Tu su svakodnevno dolazili, imali duhovne pouke, obnove, igre, spremali priredbe i razveseljavali ranjena srca prognanih. Humanitarnu pomoć koju su sestre svojim zauzimanjem dobivale od dobročinitelja izvan Domovine s. Marcelina kao predstojnica kroz sve te ratne godine dijelila je potrebnima. Bila je uistinu anđeo tješitelj, i molitvom, blagim osmjehom punim dobrote i milosrđa, smirenim pristupom koji je hrabrio i ulijevao nadu protiv svake nade u tim ratnim danima.
U listopadu 2000. godine preuzima službu kućne poglavarice u samostanu „Sv. Rafaela“ u Solinu koju vrši do 20. kolovoza 2010. godine. Kroz to vrijeme obnavlja se stari dio samostana u Solinu i nadograđuje novi dio. Nije bilo lako nositi teret odgovornosti kroz to vrijeme obnove i gradnje. A kroz sve to vrijeme tu su i štićenici osobe s posebnim potrebama o kojima sestre brinu od 1951. godine. Svaki dan je iza radnika skupa sa sestrama čistila prostorije kako bi sutra nastavile s radom. Tko god je navratio u samostan sv. Rafaela susreo se sa skromnom i ljubaznom sestrom Marcelinom i ti susreti su ostavljali duhovni pečat na sve posjetitelje, a osobito na siromahe i potrebite. U dekretu imenovanja s. Marceline na treće trogodište za službu predstojnice u Solinu provincijska glavarica u dekretu imenovanja od 29. ožujka 2007. ističe i navodi: ˝Hvala vam što ste odgovorno vršila službu predstojnice kroz proteklih šest godina i za sve što ste učinila za gradnju i obnovu samostana. Nije bilo lako. Samo je Gospodinu znano koliko je trebalo žrtve, odricanja, strpljenja i sve to u ljubavi Bogu prikazati. Hvala Vam za dobro svjedočanstvo redovnice koju ste pokazala i prema radnicima.˝. Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u subotu 2. lipnja 2007. blagoslovio obnovljeni samostan i Dom za osobe s posebnim potrebama o kojima skrbe sestre Služavke Malog Isusa u Solinu. Taj dan je ujedno obilježena i 70. godišnjica djelovanja sestara u Solinu. Na blagdan Velike Gospe u Solinu te iste 2007. godine, s ostalim kolegicama, s. Marcelina obilježila je 50 godina života u redovničkim zavjetima, a na uočnicu blagdana Male Gospe na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća grada Solina u Domu kulture Zvonimir dodijeljena joj je osobna nagrada Grada. U obrazloženju nagrade Grada je zapisano: ˝... Sestra Marcelina posjeduje širinu srca i duha, ima izraziti humani osjećaj za potrebne. U ime samostana uvijek je spremna pružiti pomoć siromašnima, osamljenima i potrebnima i u Gradu Solinu, te je po plemenitosti poznata svim građanima Solina. Svojim zauzimanjem u izgradnji i obnovi samostana, i po svojoj humanosti, dala je značajni doprinos unapređenju života i rada, kako u samostanu tako i u samom Gradu Solinu."
Nakon isteka službe predstojnice, od 2010. godine s. Marcelina ostaje u samostanu u Solinu, prema zdravstvenim mogućnostima, pomaže u kućanskim poslovima zajednice, te se posvećuje apostolatu molitve. Sve do zadnjeg časa života je prisebna. Zadnji dan kad je već izjutra osjetila srčane smetnje, sluteći da se približio čas njezina prelaska u kuću Oca nebeskoga potpuno je svjesno, izrazila želju da je puste umrijeti u njezinoj samostanskoj sobi, a ne u bolnici. Molila je sestre da je ne ostavljaju. Molila je svjesno sve sestre za oproštenje ako je neku u nečemu nesvjesno povrijedila, također je rekla da ona svima sve oprašta, te se zahvalila svima na svemu dobrom. Njezina zadnja želja je bila da budemo Božje, jer je najvažnije biti Njegova, i da se dragi Bog svima smiluje.
Sestra Marcelina, gdje god je djelovala, i u okolnostima u kojima je živjela, svjedočila je marljivost i redovničku dosljednost, ljudskost, majčinsko i milosrdno srce. A sve to u osobi skromne i ponizne Služavke Maloga Isusa. Bila je žena Božjeg duha. molitve, strpljenja u trpljenju i nemoći usred reumatskih tegoba, te je do zadnjega dana života, prema svojim zdravstvenim mogućnostima vršila male kućne poslove. Bila je potpuno predana u Božje ruke, u ruke Isusa, Marije i Josipa. Uvijek se držala duhovnih načela koje je naučila u duhovnoj školi sluge Božjeg oca fra Ante Antića, svog duhovnog vođe i učitelja, kod kojeg se već kao kandidatica ispovijedala, te primala njegove duhovne savjete sve do njegove smrti. Cijeli redovnički život ga je djetinjom odanošću i poštovanjem častila i štovala.
Zahvaljujem vrhovnoj glavarici naše Družbe s. M. Mariji Banić, i s. M. Vedrani Krstičević vrhovnoj savjetnici, koje su došle ispratiti s. Marcelinu na vječni počinak i odati joj poštovanje i zahvalnost u ime cijele Družbe za njezin uzorni život.
Zahvaljujem svim sestrama i braći svećenicima, rodbini, koji su došli ispratiti svoju i našu sestru.
Hvala don Ranku Vidoviću župniku župe Gospe od Otoka u Solinu,na predvođenju sprovodnih obreda i misnog slavlja, kao i za pažnju i susretljivost, pružanju duhovne okrepe koju je iskazivao s. M. Marcelini za vrijeme njezine bolesti.
Hvala sestrama u samostanu sv. Rafaela u Solinu na čelu s predstojnicom s. M. Servacijom Mateljan za ljubav i pomoć koju su iskazivale s. M. Marcelini u njezinoj bolesti. Izražavam duboku sućut rodbini sestre s. Marceline: sestrama s. Lauri, obitelji sestre Ljube, sestri Kati i njezinoj kćerki Almi s obitelji, obitelji pok. brata Joze, obitelji pok. brata Mate, nećacima i nećakinjama i svoj ostaloj rodbini. Sve vas je vaša sestra i teta silno voljela. Svaki dan se za vas Bogu molila. Molitvom je pratila Vaše uspjehe i radosti, brige i teškoće. Uvijek ste joj bili u srcu. Srcem Vas je u molitvi donosila Isusu i Mariji, da vas oni blagoslove i čuvaju.
Draga sestra Marcelina! Hvala Vam za sve dobro koje ste utkala u život Družbe, Splitske Provincije sv. Josipa, u živote sestara i bližnjih koje ste susretali na svom životnom putu. Hvala Vam za sjajni primjer redovničkog života, za predano evanđeosko služenje bližnjima u skrovitosti običnog svakodnevnog života. Gospodin i Njegova majka Marija neka Vam budu vječna radost u nebeskom kraljevstvu. Molite Gospodina za duhovnu obnovu Družbe i Provincije, i za nova duhovna zvanja.˝
Draga s. M. Marcelina, s Vama odlazi još jedna od starijih generacija sestara Služavki Malog Isusa, koju resi krepost malenosti i evanđeoskog služenja Isusu u bližnjima, duh našeg utemeljitelja sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera. Bila ste nam Božji dar. Bile smo ponosne na Vas kao dobru i plemenitu ženu i uzornu redovnicu. Pružala ste nam svijetli trag Božje dobrote i milosrđa, Božje blizine i ljubavi. Svojim životom učila ste nas kako se voli Isusa, Crkvu, Družbu i Provinciju, svećenike, sestre, sve ljude, osobito malene, siromašne, potrebne. Pomozite nam svojim zagovorom kod Gospodina da nastavimo, s Božjom pomoću, Vašim putem svjedočenja kroz svakodnevnicu života prema vječnosti.
Počivala u miru Božjem!"
s. M. Maneta Mijoč