U kuću Očevu preselila se Ana s. Elekta Žolo
U kuću Očevu preselila se Ana s. Elekta Žolo
Petak, 14. 2. 2014.
U večernjim satima dana 12. veljače 2014. godine, okrijepljena Otajstvima naše svete vjere, u 91 godini života i 70 godini redovništva, u samostanu sv. Josipa na Šinama, blago je u Gospodinu preminula naša draga sestra Elekta Žolo.
Posljednji ispraćaj naše drage i Bogu vjerne s. Elekte Žolo (8. 07. 1923.–12. 02. 2014.), bio je u petak, 14. veljače na splitskom groblju Lovrinac. Svetu Misu zadušnicu u kapeli na groblju predvodio je njezin rođak dominikanac pater Luka Prcela. Na sv. misi i sprovodu bili su svećenici: pater Stanko Prcela OP, pater Iko Mateljan, OP, pater Jozo Ćirko OP, pater Nikola Dugandžić OP, pater Petra Galić OP, karmelićani o. Branko Zebić i o. Smiljo Brnić, mons. Josip Delić, mons. Mile Vidović, don Ante Mateljan, don Anđelko Dukić, don Luka Jozić, don Josip Dukić st., don Ante Vojnović, don Lovre Žuljević, don Ljubo Bodrožić, don Vjencelsav Kujundžić, don Franjo Krsto Frankopan. Uz rodbinu iz Košuta i Trilja, te brojne sestre Služavke Malog Isusa iz većine zajednica u Provinciji, bilo je i više sestara drugih redovničkih zajednica u Splitu, te vjernika susjeda sestara na Šinama.
Ana s. Elekta rođena je 8. srpnja 1923. u Košutama kod Sinja, od oca Ante Žolo i majke Anđe, koja je rođena u obitelji Mate Mateljana i Pere rođene Odrljin. (Matična knjiga Provincije sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa, Split; I. Žolo, Rodoslovlje prezimena Žolo, u: Triljski most, List za kulturu, Kulturno društvo Trilj, broj 3., 2008., str. 87-89.) Otac Ante umro je u 40 godini života, prije rođenja svoje kćeri s. Elekte, koja je još bila pod majčinim srcem. Dobra žena majka Anđa, tetka Đuka, kako su je svi mještani zvali, kao mlada udovica, u ljubavi i vjeri, u skromnosti i poštenju, odgajala je svoje troje djece: osmogodišnjeg sina Luku, dvogodišnju kći Ivu (s. Tugomilu) i Anu (s. Elektu) koju je uskoro rodila. Kao udovica živjela je 66 godina, vjernički, po Božju. Bez novčane potpore, trudom žuljnih ruku, molitvom i pouzdanjem u Boga i Majku Božju, s krunicom u ruci, blagim osmjehom i mudrim savjetom, upućivala je svoju djecu u život. Starija kći Iva 1938. godine odlazi u Bogoslovno sjemenište u Splitu, gdje pomaže u sestrama Služavkama Maloga Isusa u domaćinskim poslovima. Potaknuta Božjom milošću i uzornim primjerom sestara i sama odlučuje biti redovnica. Dolazi u samostan u Sarajevo, gdje 15. kolovoza 1942. polaže zavjete kao sestra Tugomila. Primjer sestre Tugomile slijedi i njezina mlađa sestra Ana, koja u rujnu 1939. dolazi u Bogoslovno sjemenište u Splitu, i pomaže sestrama u domaćinskim poslovima, i odlučuje se za redovnički život. Prije polaska u samostan u Sarajevo, koncem kolovoza 1942., pošla je pozdraviti se s majkom i rodbinom, skupa s kandidaticom Jelom Lovrić, budućom s. Otilijom, koja je bila s njom u Bogosloviji. Pri tome su imale teškoća radi ratnih prilika, jer je u to vrijeme na Klisu je bila talijanska vlast i za doći do Sinja trebalo je imati propusnicu. Posredovanjem strica s. Otilije Šimuna Lovrića uspjele su, uz veliki rizik, nekim vozilom, doći do Sinja. Sestra Otilija posredovanjem strica fra Jerke Lovrića dobila je propusnicu za povratak iz Hrvaca do Splita, a s. Elekta je zaobilaznim putem pješice, dugim pješačenjem, iz Košuta došla do Omiša. U samostanu u Omišu čekala ju je s. Otilija, koja je iz Splita došla parobrodom. Parobrodom su nastavile put prema Metkoviću. Prenoćile su u našem samostanu, a rano ujutro vlakom pošle prema Sarajevu. Već na drugoj stanici počele su za njih nove nevolje. U vlak su ušli vojnici i počeli s premetačinom. Osobito su neugodni prema njima dvjema, jer su ih po odjelu prepoznali kao buduće redovnice. Žene koju su bile prisutne u vlaku nastojale su ih zaštititi od provokacija i maltretiranja. Njih dvije bile su uvjerene da ih prati zagovor Majke Božje. Znale su da njihovi kod kuće mole, da tog jutra Anđa-Đuka majka s. Elekte pješke hodočasti iz Košuta Gospi u Sinj, i moli se da sretno stignu u Sarajevo, kako zapisuje s. Elekta. Tako su 3. rujna 1942. sretno stigle i primljene u kandidaturu u samostanu ˝Betlehem˝ u Sarajevu. Sestra Elekta započela je novicijat 14. kolovoza 1943., a privremene redovničke zavjete položila 15. kolovoza 1944. u Sarajevu.
U ratnom vihoru 1943. godine s. Elekta, koja je tada bila u Sarajevu, sa svojom majkom Anđom-Đukom i s. Tugomilom, kao i mnogi Košućani, doživjela je bolni udarac. Dana 24. rujna 1943., u vrijeme jematve grožđa, pripadnici njemačke SS divizije Prinz Eugen su u Košutama, zarobili 50 osoba. Od zarobljenih 50 osoba 40 ih je stradalo na obližnjem Kukuzovcu. Među njima nastradali su Luka Žolo brat s. Elekte, mladić u 29 godini, najstariji stric s. Elekte Petar Žolo, koji je imao 13 djece, njegov sin Jakov u 30 godini, te Žolo Ante sin strica s. Elekte Ivana i strine Anđe u 18 godini života. Bili su žrtve pokolja koji se dogodio na Kukuzovcu. (Božo i Miljenko Marić, Tragom jednog zapisa, u: Triljski most, List za kulturu, Trilj, broj 1., 2006., str. 64-68.) Sestra Tugomila u svojim zabilješkama na dan 24. rujna zapisuje: ˝Brat poginijo na današnji dan 1943. g., Kukuzovac. Poginulo je 12 Žolića stari od 18 god. do 60 g.˝ (Jacob Koch, SVD, Vodič kroz život, Bogu u susret, kratke misli za svaki dan, Družba sestara milosrdnica, Zagreb. Knjigu je dobila s. Tugomila 15. 09. 1979. u Trilju. Nakon smrti s. Tugomile 11. studenoga 1997., uzela ju je s. Elekta. Ovu knjižicu s. Tugomila i s. Elekta brižno su iščitavale, meditirale, za njih upečatljive riječi podcrtavale, a sve za njih važnije događaje određenog dana kratko su rukopisom zabilježile i na njih se osvrnule. Većinu bilješki je zapisala s. Tugomila. Tu su datumi vezani uz rođendan Utemeljitelja, uz dan njegova ređenja za svećenika, posvećenja za biskupa, blagdane Družbe, Provincije, bilješke uz datume proslave svih mladih misa svećenika rodom iz Košuta i Trilja, bilješke o datumu smrti rodbine iz Žolića, Prcelića, Mateljana i druge rodbine, datumi i misli vezani uz važnija događanja u Crkvi i župi Trilj, te bilješke uz ratna stradanja u Domovinskom ratu i uz slobodu Hrvatske. Pravi kratki duhovni biseri koji održavaju kako jedna redovnička duša živi i osjeća s Crkvom, sa svojom Družbom, sa svojim narodom, s bližnjima, kako se po Božju živi i djeluje. Ovu rečenicu je s. Tugomila zapisala je na dan 23. rujna, str. 300. Dalje: ˝Zabilješke u Vodiču kroz život˝. Zabilješke u Vodič kroz život.) Na sutrašnji dan 25. rujna zapisuje: ˝Braji rođendan 1914.˝ (Isto, str. 301. Brat Luka Žolo rođen je 25. rujna 1914.) Pater Luka, oživljujući korijene s. Elekte u spomenu na ovaj tužni događaj, istaknuo je u homiliji duboku vjeru kao bitnu životnu poveznicu u životu majke Anđe-njegove tetke Đuke i njezinih kćeriju s. Tugomile i s. Elekte. Trećeg dana nakon ubojstva na Kukuzovcu, njemačko zapovjedništvo je dozvolilo rodbini da preuzme i pokopa svoje najbliže. Tako su se žene iz Košuta uputile tražiti tijela svojih najmilijih. Pater Luka nadahnut vjerom tetke Đuke istaknuo je kako je tetka Đuka uzela u svoje ruke neko uže, s tugom u srcu i vjerom u Boga Svemogućeg, i uputila se prema Kukuzovcu. Približivši se mjestu stradanja prvog na kojeg je naišla bilo je beživotno tijelo njezina sina Luke. Kao majka Makabejka smogla je snage i na svojim leđima 6-7 kilometara nosila ga do groblja u Trilju. Kako je velika vjera majke Đuke, koja je poput Majke Marije primila u svoje naručje mrtvo tijelo svoga Sina, a Đuka svoga mrtvog sina jedinca tolikim putem nosila. Pater Luka je zaključio da su se riječi sv. Pavla, pročitane u misnom čitanju, oživotvorile u životu tetke Đuke, njezinih kćeriju s. Tugomile i s. Elekte. ˝Tko će nas rastaviti d ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam dosita: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti ni sadašnjost ni budućnost, ni sile ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.˝(Rim 8, 35-39) Očeličene patnjom još više su se suobličile Kristu, potpuno se predale u Božje ruke. Sestra Tugomila i s. Elekta posvećivale su se kao sestre Služavke Malog Isusa, nesebično služeći Kristu u bližnjima. Molile su za svoju majku, za svu svoju rodbinu, za svoje Košute i Trilj. Majka Anđa-tetka Đuka, u svojoj obitelji, u župskoj zajednici sv. Mihovila u Trilju i šire, bila je tih i nenametljiv, svijetli i prepoznatljivi znak žene koja moli, tješi, savjetuje, bodri na dobro, pomaže potrebne. Svakodnevno moli za ustrajnost u svetom zvanju svojih kćeriju s. Tugomile i s. Elekte, da budu dobre sestre. Moli za svećenike i časne sestre, savjetuje mlade da žive po Božju, potiče ih da se odazovu Gospodinu na Bogu posvećeni život, molitvom prati one koji su prihvatili duhovni poziv. Moli za mladiće dok su na odsluženju vojnog roka, za muževe koji su na poslu, za majke da mognu dobro odgajati djecu. Brojna svećenička i redovnička zvanja iz Košuta, uz milost Božju, sa sigurnošću se može reći, plod su molitava, savjeta i poticaja tetke Đuke, s. Tugomile i s. Elekte. Uistinu je bila duhovna majka svih svećenika i časnih sestara u župi Trilj i šire. Stoga je pater Luka u homiliji s pravom zaključio da nije bilo molitava i duhovnih poticaja i korisnih savjeta tetke Đuke, s. Tugomile i s. Elekte pitanje da li bi bilo toliko brojnih duhovnih zvanja iz Košuta, Trilja i Vedrina, kao ni samostana sestara Služavki Malog Isusa u Košutama. Istaknuo je da je ovo prigoda da se izrekne zahvalnost Gospodina za te duhovne darove koje je udijelio preko dobre tetke Đuke i njezinih kćeriju s. Tugomile i s. Elekte. U ovoj godini koja je u Crkvi posvećena poslanju obitelji i poslanju Bogu posvećenih osoba imamo pred nama svijetli lik Anđe-tetke Đuke, žene koja je voljela Isusa, koja molila Isusa za posvećenje obitelji i za redovnička i svećenička zvanja. U svojoj kući u Žolića, u župskoj zajednici u crkvi sv. Mihovila, u kapelici samostana sestara Služavki Malog Isusa u Trilju gdje je živjela uz svoju kćer s. Tugomilu i sestre zadnjih godina svog života i tu umrla 18. srpnja 1988. godine. Na dan smrti pokojne majke Đuke, s. Tugomila na karti, na kojoj je znakovito Michelangelova Pieta, koju je poslala s. Elekti u Zadar, zapisuje da je ujutro u sedam sati bila pjevana sv. misa za dušu majke Đuke, a u osam sati u samostanskoj kapeli sv. misu za njezinu dušu imao je fra Bone Prcela, a ˝oko 10 sati došao je Luka (Prcela), Šipuša, Ivišinka, Martin, Nena i Draga i imao je sv. misu ... Svi su za te pitali i svi te pozdravljaju.˝
Nakon položenih privremenih zavjeta s. Elekta dolazi na službu u Doboj, odakle su sestre potjerane odlukom civilnih vlasti 1949. godine. Uz nemale teškoće u tom metežu dolazi u samostan sv. Ane u Splitu, gdje ostaje šest mjeseci. Iz Splita odlazi u samostan u Maksimiru u Zagrebu, gdje je 15. kolovoza 1950. položila doživotne zavjete. Ovdje radi kod nezbrinute djece u Maksimiru. Godine 1952. odlazi kod otaca kapucina u Rijeku, gdje četiri godine vrši službu sakristanke i uređuje crkvu Gospe Lurdske. I ovdje je imala teškoće s obzirom na dozvolu boravka, jer je Rijeka tada bila pod Italijom. Od 1954. do 1960. živi i radi u kapucinskom samostanu u Dubrovniku, a zatim godinu dana u samostanu u Prčanju. Godine 1962. dolazi u samostan sv. Ane u Splitu, i 20 godina požrtvovno radi kao njegovateljica u domu za starije osobe na Lovretu, sve do ulaska u mirovinu 1982. godine. U službi njegovateljice iskazala se kao brižna majka i sestra starcima, žena vjere i odlučnosti kad su bila u pitanju prava na duhovne potrebe bolesnika, koja u to vrijeme nije bilo moguće ostvariti bez teškoće. Nakon mirovine odlazi na župu sv. Josipa u Zadar-Plovanija, gdje radi kao domaćica. Godine 1993. narušenog zdravlja dolazi u samostan na Šinama, u kojem ostaje do smrti. Iako slabijeg zdravlja, prema svojim mogućnostima, pomagala je sve do nedavna u domaćinskim poslovima zajednice. Bila je žena molitve, reda i rada. Molitvom je pratila svoju rodbinu u njihovim potrebama. Djetinjom radošću radovala se njihovu duhovnom napretku i svakom drugom dobru, a suosjećala s njima u teškoćama.
U homiliji je pater Luka istaknuo vjernički lik s. Elekte, njezinu duhovnu veličinu i vjeru u jednostavnosti života potpunog predanog Gospodinu, u povezanosti s duhovnim veličinama njezine majke Anđe-tetke Đuke i sestre s. Tugomile. Njezin život bio je sažet i protkan riječima psalmiste, koje je toliko voljela i životno molila i ostvarivala: ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. …Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit… Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži.˝ (Ps 63).
Prije ispraćaja na vječni počinak od s. Elekte riječ oproštaja uputila je provincijalka s. Anemarie Radan. Svoj govor je završila riječima: ˝Zahvaljujemo Gospodinu za život naše drage sestre Elekte. Bila je tiha, požrtvovna i odgovorna na dužnostima. Znala se žrtvovati za Boga, bližnjega i svoju Družbu. Bila je radosna i ugodna u zajednici. Iako bolesna i slaba rado je molila i strpljivo podnosila svoju bolest, godine i nemoć. Svoj redovnički život je ispunila kao mudra djevica, skromna, jednostavna, požrtvovna i sretna u svom pozivu, kojoj nije ponestalo ulja ljubavi i dobrote prema Bogu i bližnjemu. … Draga s. Elekta, Gospodin ti bio vječna nagrada za sve dobro koje si iz ljubavi prema Gospodinu iskazivala bližnjima. Trudila si se živjeti po Božju, biti Božja. Gospodin ti bio vječna radost u rajskoj slavi.˝ Nakon sv. mise povorka se uputila prema samostanskoj grobnici sestara Služavki Malog Isusa, u koju je uz molitvu položen lijes s tijelom s. Elekte, dok su sestre pjevale Salve Regina.
Draga s. Elekta, pošla si u kuću Očevu. Skupa sa svojom s. Tugomilom, koja je umrla 11. studenoga 1997. i pokopana u istu grobnicu na Lovrincu u koju su položeni i tvoji zemni ostaci, uživaj u rajskoj slavi, moli pred Gospodinom za nas i čekaj zoru uskrsnuća s Kristom!
s. Maneta Mijoč