Posljednji ispraćaj naše drage i Bogu vjerne s. Otilije Lovrić  (15. 11. 1924. - 22. 5. 2013.), bio je u četvrtak, 23. svibnja na splitskom groblju Lovrinac. Misu zadušnicu uz lijes pokojnice predvodio je otac Branko Zebić, karmelićanin, župnik župe Kamen, koji stanuje u našem samostanu na Šinama, u koncelebraciji s provincijalom otaca franjevaca Provincije Presvetog otkupitelja u Splitu fra Joškom Kodžomanom i desetak drugih svećenika, petorica rodom iz Hrvaca.

Na misi i pogrebnim obredima uz rodbinu, te brojne sestre Služavke Malog Isusa pristiglih iz svih samostana Provincije, bilo je i više sestara drugih redovničkih zajednica u Splitu i lijepi broj ljudi iz Hrvaca, Šina, Strožanca i Splita. U homiliji je otac Branko istaknuo zahvalnost Gospodinu da je mogao izbliza upoznati s. Otiliju. On joj udijelio svete sakramente i s njom molio dan prije smrti. Istaknuo je njezinu duhovnu veličinu u jednostavnosti života potpunog predanog Gospodinu. Prije ispraćaja riječ oproštaja u ime sestara Splitske Provincije sv. Josipa uputila je provincijalka s. Sandra Midenjak, a u ime rodbine rođak fra Bože Lovrić, koji je rekao:

Braćo i sestre!

Želio bih reći nekoliko riječi kao rođak.

Kad su se roditelji pok. s. Otilije vjenčali, živjeli su u velikoj obitelji koja je brojila oko 20 članova. Tri brata sa svojim obiteljima živjeli su zajedno. Ta tri brata imali su svoju djecu i svoju unučad. Jedan brat od te trojice braće je djed pok. s. Otilije, drugi brat je djed s. Alis, treći brat, od te trojice braće, je moj djed. Dakle, ova braća bili su naši djedovi. Makar ovi podaci nekoga malko i zamarali, ja sam to ipak odredio reći. To je onda i danas Pejakovo pleme u Lovrića.

Zamlje i blaga u onom vremenu oko završetka 1. svjetskog rata bilo je obilato, ali stambenog prostora nije bilo tako. Ipak, Andrija i Božica, roditelji pok. s. Otilije, odlučili su se uzeti i , dakako, vjenčati. Bio je to sretan brak, plodan i rodan. Rodili su sedmero djece. S. Otilija, kojoj je krsno ime Jela, bila je prva. Dragi Bog je nadario obilato i srcem i umom. Kao takva odlučila je svoj život posvetiti Bogu u posvećenom životu, redovničkom životu sestara Služavki malog Isusa. Nije se pokajala. Svoj je život časno i pošteno živjela. Na njezin duhovni profil najsnažniji je utjecaj imao sluga Božji Stadler utemeljitelj ove redovničke družbe, a jednim dijelom i sluga Božji o. Antić.

Voljela je, istinski je voljela molitvu, rad i red.U tom stilu života bila je toliko radikalna da bi drugim sestrama bilo teško slijediti je, bila im je ponekad i teška.

Kao osoba jakog karaktera imala je jak i pozitivan utjecaj na svoju braću i svoje sestre. Prema onoj poznatoj izreci: riječi potiču, primjeri privlače, tako reći, povukla je za sobom dvije sestre: s. Lauru i s. Marcelinu i nećakinju s. Mericu, pa i još tri djevojke iz susjedstva.

Uza sve ljudske slabosti i nesavršenosti, njezin život je bio na slavu Božju, na dobro zajednice u kojoj je živjela, na ponos njezinu rodu.

Pri karju svog života, kada više nije mogla raditi, pojačala je molitvu. Sa svojim sestrama, staricama i bolesnicama, kruničala je, nizala krunicu na krunicu, te tako neprestano posvećivala i sebe i svoju Zajednicu, cijelu Crkvu, svoj rod i svoj hrvatski narod.

U svojoj bolesti bila je strpljiva, nije bila velikih zahtjeva, sestre su je njegovale sa svom evanđeoskom pažnjom i ljubavlju. Ona je to vidjela i cijenila. I ja sam to vidio i cijenim.

Kada je papa Ivan Pavao II. umirao govorio je: idem k Ocu. Ovako ili ovom slično je govorila i molila naša s. Otilija. Mi joj s kršćanskom vjerom i nadom recimo: putuj kršćanska dušo, u raj poveli te i odveli anđeli...... Pokoj vječni....

U svom oproštaju s. Sandra je prikazala životni put s. Otilije, zahvalila joj za njezino uzorno i nesebično redovničko svjedočenje, te izrazila sućut njezinim sestrama s. Marcelini, s. Lauri, sestri Ljubi i njezinoj obitelji, sestri Kati i njezinoj kćerki Almi s obitelji, bratu Mati i njegovoj obitelji, obitelji pok. brata Joze i svoj ostaloj rodbini. Nakon mise lijes s posmrtnim ostacima s. Otilije položen je u grobnicu sestara Služavki Malog Isusa, s pjesmom Salve Regina. 

Nakon sprovoda s. Otilije većina sestara ostala je odmah i na sprovodu fra Špira Marasovića, dobrog redovnika konventualca, istaknutog profesora, omiljenog propovjednika, koji je uvelike cijenio redovnice, te u više navrata i našim sestrama vodio duhovne obnove i  duhovne vježbe. U molitvi vjernika molitvene zazive čitala je i naša s. Jelena Marević.

Jela s. Otilija Lovrić, rođena je 15. studenoga 1924. u pitomoj cetinskoj dolini, u plemenitoj lozi Lovrića u Hrvacama, koja je dala više svećeničkih i redovničkih zvanja, u obitelji Andrije i Božene rođ. Alebić. Rasla je i odgajala se u zdravom obiteljskom i vjerskom odgoju, u obiteljskom domu i u župskoj zajednici župe Svih Svetih. Od malena upija i njeguje pobožnost Majci Božjoj Gospi Sinjskoj i Gospi Žalosnoj, koja se posebno štuje u Hrvacama.

Godine 1940. dolazi u bogoslovno sjemenište u Splitu, gdje pomaže u domaćinskim poslovima, koje vode sestre Služavke Malog Isusa. Promatrajući požrtvovni rad sestara i njihovo radosno predanje u služenju, te potaknuta milošću Božjom, i sama odlučuje postati redovnica. Ona i s. Elekta Žolo, koja je s njom bila u bogoslovnom sjemeništu, koncem kolovoza 1942., išle su se pozdraviti sa svojima prije odlaska u samostan u Sarajevo. Nije to bilo bez teškoće. To je teško ratno vrijeme. Za doći do Sinja potrebna je propusnica, jer talijanska vlast je na Klisu. Posredovanjem Otilijina strica Šimuna uspjele su nekim vozilom, uz veliki rizik, doći do Sinja. Posredovanjem strica fra Jerke s. Otilija dobiva propusnicu za povratak iz Hrvaca do Splita, a s. Elekta je morala iz Košuta doći do Omiša. U Omišu nalazi s. Otiliju, koja je parobrodom došla iz Splita. Parobrodom nastavljaju prema Metkoviću. U Metkoviću su odsjele u našem samostanu, a onda rano ujutro vlakom prema Sarajevu. Već na drugoj stanici počele su za njih nove nevolje. U vlak su ušli partizani i počeli s premetačinom. Osobito su neugodni prema njima dvjema, jer su ih prepoznali kao buduće redovnice, pa ih žene zaštićuju. Uvjerene su da ih prati zagovor Majke Božje. Znale su da njihovi kod kuće mole, da tog jutra majka s. Elekte iz Košuta hodočasti Gospi u Sinj, i moli se da sretno stignu u Sarajevo. Tako su 3. rujna 1942. sretno stigle i  primljene u kandidaturu u samostanu ˝Betlehem˝ u Sarajevu. Nakon godinu dana, 14. kolovoza 1943., ulaze u novicijat. Privremene redovničke zavjete s. Otilija polaže 15. kolovoza 1944. u Sarajevu, a doživotne zavjete 1950. godine. Redovnički poziv s. Otilije slijede i njezine dvije rođene sestre, s. Marcelina i s. Laura, bratova kćer s. Merica, te nekoliko drugih sestara iz Hrvaca. 

Nakon položenih privremenih zavjeta, u kolovozu 1944., dolazi na Mladice, gdje radi na ekonomiji, na kojoj sestre radom svojih ruku i znojem svoga lica prehranjuju brojnu siromašnu i nezbrinutu djecu u nadbiskupskim ubožnicama u Sarajevu. Godine 1946., odlukom vlasti Bosne i Hercegovine,  sestre su morale napustiti Mladice, i sve predati u ruke vlasti. Tada s. Otilija  dolazi u Mandaljenu kod Dubrovnika, gdje kroz sedam godina požrtvovno radi u vrtu i štali. Sestrama je i ovdje zabranjen rad u školi i poukama, pa rade u kućnoj radinosti, pomažu starijim osamljenim osobama u mjestu. Povrće iz svog vrta sestre jutrom rano na magaretu gone u Dubrovnik na tržnicu. Novcem dobivenim od prodanog kupe što im treba za svakodnevni život, i vraćaju se istim putem pješice u Mandaljenu. Najčešće to čini s. Otilija, uz nemali napor i žrtvu. U poniznosti i poslušnosti prihvaća da ide i u prošnju po okolnim selima, u Postranje, Brgat, sve do Konavala, za potrebe zajednice i potrebe siromašnih. S molitvom u srcu, s krunicom u ruci, ljubazno susreće ljude, moli i zahvaljuje za udijeljenu pomoć. Pronalazi tako bolesne i napuštene, te u ime zajednice i njima pomaže. Rasla je tako u duhu evanđeoskih blaženstava. Svakodnevno je pretakala evanđelje kroz životnu zbilju. Snagom euharistijskog kruha lomila se i davala za dobro drugih i dobro svoje zajednice. 

Iz Mandaljene, 1954. godine, odlazi u Zagreb, u kuću maticu ˝Antunovac˝, te u samostan otaca trećoredaca na Ksaveru, u kojem radi u kuhinji. Svojom požrtvovnošću ostala je u dubokom pamćenju i sjećanju otaca trećoredaca, njihovih bogoslova i sjemeništaraca, a često se iz tog razdoblja sa zahvalnošću spominjala fra Danijela Mihatova. Za vrijeme života u Zagrebu svoj duhovni život sve više izgrađuje i njeguje pod brižnim duhovnim vodstvom sluge Božjeg fra Ante Antića. On joj je vjerni ispovjednik i duhovni vođa. Zahvalna je Bogu i njemu za to vodstvo. S ocem Antićem duhovno je povezana do njegove smrti. Nakon smrti utjecala mu se kako svom zagovorniku kod Oca nebeskoga. Uvijek se vodila mišlju što bi joj u određenom trenutku savjetovao otac Antić, i molila se za rasvjetljenje po njegovu zagovoru. 

Iz Zagreba, 1958., ponovno dolazi u Mandaljenu, gdje tri godine vrši službu predstojnice. Vrši je savjesno, s puno ljubavi, i prema sestrama i prema ljudima u mjestu. Osobito brine za siromašne i nezbrinute u mjestu. 

Godine 1961. dolazi za službu predstojnice u zajednici sestara u samostanu otaca kapucina u Dubrovniku, gdje sestre vode domaćinstvo i gospodarske poslove, čišćenje svetišta, uređenje crkvenog rublja i sviranje u crkvi Gospe od Milosrđa, i bave se kućnom radinošću. I ovdje s. Otilija pokazuje majčinsku toplinu i skrb za siromašne i nezbrinute, kako starije i nezbrinute osobe, tako i za djecu. Iako u skučenom prostoru i za same sestre, uvijek u sestarski dio uzme po neku potrebnu staricu, a 1965. godine sestre imaju šestero djece na dnevnom čuvanju. Jedna nezbrinuta djevojčica dobrotom s. Otilije dvije godine bila je u zajednici sa sestrama, i tako joj spasila život. Broj sestara i kandidatica se povećavao. Prostor za život i rad sestara bio je nedovoljan. Često se znalo dogoditi da predstojnica s. Otilija svoj  krevet za spavanje dadne nekoj sestri koja je na prolazu ili na liječenju, a ona bi ležala na klupi u blagavaonici. Zbog skučenosti prostora s. Otilija sa sestrama razmišlja o gradnji samostana. Obraća se za savjet i pita pristanak za gradnju, i Vrhovnoj upravi Družbe, Dubrovačkoj biskupiji, Kapucinskom provincijalatu i Gradu. Daju potrebne dozvole i daruju zemljište za gradnju, ali nisu mogli obećati financijsku pomoć. Osjećala je trajnu zahvalnost prema ocima kapucinima, osobito prema fra gvardijanu fra Vendelinu i provincijalu fra Alojziju Novaku. 

Koncem 1967., počelo se s pripremama za gradnju samostana, u neposrednoj blizini kapucinskog samostana. Vjerom u Božju Providnost, s. Otilija, sestre i kandidatice, krče šumu, vade i drobilicom drobe kamenje. Danju požrtvovno i neumorno rade na gradilištu, a često puta duboko u noć nastavljaju s radom u kućnoj radinosti za potrebe građana, čupaju vunu, pletu, šivaju, kako bi od toga kupile osnovne živežne namirnice. Puno truda, žrtve, siromaštva i puno duhovne radosti. Znale su da rade za Božju stvar, pa je i trud bio sladak. Na početku gradnje u kućnom ekonomatu s. Otilija ima samo 500 dinara. Ljudski gledajući skoro je nemoguće početi nešto graditi. Ali ima čvrstu vjeru u Boga, veliku ljubav prema sestrama i čovjeku u potrebi, poniznu i zahvalnu dušu. Prava slika i prilika svog utemeljitelja, koji joj je uvijek bio nadahnuće. U stvaranju nacrta i plana gradnje samostana s. Otiliji svojim očinskim zagovorom pomogao je otac Ante Antić, kojemu se molila u toj velikoj potrebi. Trebala je, kako svjedoči, prema dogovoru sutradan inženjeru Zlatku Jeriću dati napisano kakav bi trebao izgledati budući samostan, koje prostrije se predviđaju, koja im je namjena, a on će to uklopiti u idejni i izvedbeni plan. Po noći s. Otilija jasno osjeti glas iznutra, kojeg prepoznaje kao glas oca Antića, koji govori: ˝Ćerce uzmi olovku i piši˝. Ustala je, uzela olovku i počela crtati skicu budućeg samostana. Crta, pravi raspored od prostorije do prostorije, od podruma do potkrovlja. Jasno, uvjerljivo, bez ponavljanja i dvoumljenja. Kad je završila još jednom baci pogled na skicu i zahvalno reče: Hvala Ti Bože! Hvala oče Ante! Hvala sv. Josipe! Pošla je natrag spavati. Sutra ujutro dolazi gosp. inženjer Zlatko i traži da mu preda papir na koji je stavila želje i planove. Kad mu je predala papir ostao je iznenađen, nad onim što vidi na papiru i što mu uvjerljivo i znalački poput kakvog arhitekta izlaže s. Otilija. Idejni nacrt i plan samostana, koji je on imao u zamisli, s. Otilija je u potpunosti ispunila i prenijela na ovaj papir. Ispripovjedi mu je što joj se noćas dogodilo. Uzeo je papir i rekao da je na njemu stavljeno sve potrebno, da s ovim pristupa izradi konačnog nacrta. Bio je to čudesni znak vjere i Božjeg zagovora nad ovom gradnjom. Sestrama u pripremi terena za gradnju samostana velikodušno pomažu sjemeništarci iz dubrovačkog sjemeništa, franjevački i dominikanski klerici iz Grada, pa čak i studenti koji su bili u Dubrovniku na ljetovanju s tim što su im sestre omogućile stan i hranu, zapisujući svjedoči s. Otilija. Mnoge ustanove i privatnici u Dubrovniku pomogli su s. Otiliji u gradnji. I savjetima, i davanjem na upotrebu, nekad besplatno, nekad uz minimalnu naplatu, potrebnih strojeva i alata za upotrebu pri gradnji, jer su svi znali što znači i za sestre i za ljude ovog Grada gradnja novog samostana. Za isplatu radnika i nabavu materijala s. Otilija se vješto i s velikim pouzdanjem u Providnost brinula i snalazila, a nije bilo jednostavno, jer često nije bilo dovoljno financijskih sredstava ni za osnovne životne potrebe. Po uzoru na utemeljitelja slugu Božjeg Josipa Stadlera čvrsto je vjerovala u Božju dobrotu i svemoć. Svoje pouzdanje stavljala je u Božje ruke, a u duhu poniznosti znala je na zgodan način moliti i tražiti pomoć ili zajam od uglednih ljudi i poduzetnika, od Konavala, Mokošice, Gruža i Lapada. Često pješice s krunicom u ruci i prijaznim pozdravima poznatim prolaznicima obilazila je poduzetnike i gradilišta u Gradu. Kod jednih je pozajmljivala novac, i njime drugima  posuđeni novac uredno vraćala i uljudno zahvalila, a kad je potreba ponovno ih za pomoć zamolila. Kad su radovi gradnje samostana završeni samostan nije imao nikakvih dugova. Nitko u ničem nije bio oštećen. Sve uredno zabilježeno i vođeno. Mnogima je s. Otilija pružila nezaboravni primjer čvrste i osvjedočene vjere, mudrog, razboritog i umješnog vođenja poslova. Uistinu iskazala se svojom prirodnom sposobnošću i bistrinom uma, obdarena darom organiziranja poslova. Bez diplome bila je vrsni arhitekta i inženjer, ekonomista i pravnica, liječnica i socijalna radnica, mašinski radnik, i električar, i puno toga što su svakidašnji poslovi gradnje i života donosili. Znala je okupiti ljude od struke i angažirati ih u poslove gradnje, i sama od njih učiti. A ona, sestre, novakinje i kandidatice pomagale su i radile sve što su znale i mogle. Velika i prostrana kuća samostana s kapelom, duga 35 m, široka 12,5 m, s velikim okolišem, i vrtovima, u grubo je završena 1970. godine, a 27. prosinca iste godine blagoslovljena. U kući su tada bile, kako zapisuje Kronika, "24 sestre, 27 novakinja, 33 djece od socijalne ustanove, nekoliko djece na čuvanju, 6 starica, 1 svećenik, 3-4 radnika. Dnevno sve zajedno oko 100 osoba." Na sv. Tri kralja 1971. godine u ovom novom samostanu počela je godina novicijata za sestre novakinje splitske provincije. Odmah na početku useljenja u novi samostan s. Otilija odlučuje sa sestrama u zajednici da u znak zahvalnosti za velika dobročinstva u gradnji ovog samostana prime nezbrinutu djecu. Znala je podmetnuti vlastita leđa, te raspoložiti i oduševiti sestre za ono što je Božje. Centar socijalne zaštite u Dubrovniku, zahvaljujući otvorenosti i spremnosti s. Otilije, u novi samostan smjestio je 35 nezbrinute djece, od rođenja do pete godine života, o kojima kroz nekoliko godina, sestre i novakinje danonoćno vode brigu, bez ikakve naknade. Ovim činom s. Otilija je pokazala, i govori nam i danas, i uvijek će iznova pobuđivati našu savjest i poticati, da je dobro da se brinemo za rubne i nezaštićene u duhu karizme svoje Družbe. Sestra Otilija je po ovom djelu, i sličnima, majka Terezija našeg vremena i podneblja, skromna redovnica, ali žena velikog srca i lavovske volje i hrabrosti, proročkog duha. 

Nakon završene gradnje u Dubrovniku s. Otilija je kratko vrijeme bila s postulanticama u Dobroti, a nakon toga dolazi u Opuzen, gdje vrši službu odgovorne sestre, i vodi radove na renoviranju kuće za sestre. Početkom 1974. godine imenovana je predstojnicom novog samostana na Strožancu, sa zadaćom da uz brigu za život sestara u zajednici vodi radove preuređenja i dogradnje ove kuće, za potrebe provincijalne kuće, te prostora za dječji vrtić, jer je vidjela da ima dosta mladih obitelji koje su zaposlene, a problem im je čuvanje djece dok su na poslu. I ovdje s. Otilija svojom otvorenošću osvaja srca ljudi, ima sluha za njihove potrebe. Naime dok vrtić još i nije bio izgrađen s. Otilija prima u sestarski prostor na čuvanje nekoliko djece iz susjedstva, kojima roditelji rade i nema ih tko čuvati. Otvara vrata samostanske kapele, i svijet dolazi k sestrama na sv. misu i molitvu. Na duhovnu pomoć, molitvu i savjet pri ruci je ženama iz susjedstva. Bila je to prava duhovna terapija.

Godine 1985. provincijalna uprava sa Strožanca odlazi u novu Provincijalnu kuću na Šinama, a za vođenje radova gradnje novog dijela kuće određena je s. Otilija. U ovu zadaću uložila je puno truda i žrtve, ljubavi i umijeća. U samostanu sv. Josipa na Šinama nastavlja svoje životno putovanje. Uz intenzivni molitveni život, pomaže u kućnim poslovima gdje god treba, u kuhinji, i najradije u vrtu. Bistra uma, čelične volje, uvijek spremna na uslugu svakome, a zadnju godinu sve slabije snage. U njezinoj nemoći sestre iz zajednice s ljubavlju joj pomažu. Sestra Otilija, praćena zaštitom sv. Josipa, kojeg je posebno častila, okrjepljena svetim sakramentima po rukama naših otaca karmelićana, u prisutnosti i molitvi svoje s. Marceline i drugih sestara iz zajednice, preselila se u kuću Očevu, 22. svibnja 2013., u 12,45, sati po noći. Još kao dijete znala je, i riječju i životom, odgovoriti na pitanje iz malog katekizma: ˝Zašto smo na svijetu? Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, da ga ljubimo i da k njemu dođemo.˝ Odgovor na to pitanje bilo je okosnica njezine vjere, njezina života. Čvrsto vjerujemo da je sada dobila odgovor u potpunosti i da Boga gleda licem u lice. 

Cijeli život s. Otilija je djetinje odano i povjerljivo gledala je u nebo. Bila je duša molitve i zagledanosti u Boga, a istovremeno tako bliza i osjetljiva za čovjeka na zemlji, osobito za onog malog, siromašnog, obespravljenog. Kraj nje nitko nije bio nezapažen. Fizički jaka i tijelom snažna, s plemenitim srcem i majčinskom dobrotom. U njezinim očima i srcu vidjela se ljepota neba, dobrota Boga, nježnost Majke Marije. Njezino životno  geslo bilo je živjeti kraljevstvo Božje čineći dobro na zemlji. Nije se vrtjela oko vlastite male svjetlosti već je podizala oči k nebu, u malenosti se klanjala Božjem beskraju, od Boga tražila svjetlost i snagu da upali svjetla u srcima ljudi, da im bude na pomoć, kako bi svi bili u Bogu sretni i radosni. A voljela je ljude, bez ikakve razlike. Svi su joj bili jednako važni. U susretu  neposredna, otmjena, puna brižnosti za druge, gostoljubiva i ugodna. Znala je u potrebi pitati i pomoć zahvalno primiti, a, još više i još radosnije, u nevolji i potrebi drugome pomoći. Znala je na pravi način i u pravi trenutak pružiti lijepu riječ, savjet, pokazati zanimanje i pozornost, podržati molitvom, suosjećanjem. Nikad joj nije bilo teško priteći u pomoć ljudima u potrebi. Makar joj nije uvijek bilo ugodno, bila je njihov odvjetnik i zauzimala se za njih i kod liječnika, i kod mjesnih, gradskih, općinskih vlasti, kod poduzetnika, kod znanih i manje joj poznatih. Svih je uključivala u jedan lanac dobrotvornosti, a sve prožimala svojom dobrotom, jednostavnošću, otvorenošću za Božju stvar i u korist i dobro čovjeka. Nikad u tome nije tražila ni isticala sebe. U poniznosti bila je samo posrednica i most koji povezuje. Uistinu jedna plemenitost i otmjenost duše i srce. Ostavila je u srcima mnogih svijetli trag ljudskosti, kao žena i redovnica, pa su je mnogi zapazili kao Božju ženu, poštivali je i voljeli, uvijek rado susretali i za nju se interesirali. 

Za svakog, za sestre i ljude, imala je poticajnu i ohrabrujuću riječ. Znala je drugog čuti i povjerenje čuvati. Za svakog je našla barem trenutak dragocjenog vremena. Za s. Otiliju s pravom se može reći da je voljela Isusa, svoj poziv i svoju redovničku zajednicu. Imala je u sebi jedan neumorni duhovni elan. Revna u molitvi i dnevnom razmatranju, vjerna u vršenju redovničkih zavjeta. Uvijek spremna da se do kraja založi za dobro zajednice. Spretna u svim domaćinskim poslovima. Ništa joj nije bilo teško učiniti za sestre i njih razveseliti. Voljela je i molila za svoju rodbinu, za svoju braću i sestre, i njihovu djecu, za svoje Lovriće i svoje Hrvace. Posebno je bila duhovno povezana sa svoje dvije rođene sestre s. Marcelinom i s. Laurom. 

Sa s. Otilijom odlazi jedna od starijih generacija sestara Služavki Malog Isusa, izašlih iz Stadlerove škole, koju resi krepost malenosti i evanđeoskog služenja Isusu u bližnjima. Osiromašene smo njezinim odlaskom, jer nas je bogatila svojom čvrstom vjerom, mudrošću i hrabrošću, gorljivim redovničkim svjedočenjem i ljudskom plemenitošću prema bližnjima, ali ponosne i Bogu zahvalne što je bila među nama, što je ostavila svijetli trag Božje dobrote i milosrđa, i da ćemo u njoj imati jednu vjernu zagovornicu kod Isusa za nova i sveta zvanja. 

Hvala Ti draga s. Otilija što si voljela i ljubila, radovala se i patila sa svojom Crkvom i za svoju Crkvu, za svoju Družbu i Provinciju. Hvala, što si nam često bila poziv da se trgnemo iz svakidašnjeg, da se ne vrtimo oko sebe, da se okrenemo potrebnima oko sebe. Oprosti kad Ti nismo bile zahvalne za taj poziv i poticaj. Hvala, što si nas primjerom života učila plemenitosti duše, što si uvijek bila spremna da raspiruješ u nama vatru i pozivaš da činimo dobro. 

Draga s. Otilija, dobri Bog neka te raduje svojom dobrotom u rajskoj slavi!

s. Maneta Mijoč