Subota, dan prvi u mjesecu veljače 2014., po mnogočemu jedinstven, značajan i znakovit. U samostanu sv. Ane obilježile smo taj dan ulaskom u redovničku postulaturu naših četiriju kandidatica: Marije Žegarac, Karmen Bolnača, Anotonije Čobanov i Jelene Gligora. U predvečerje blagdana Svijećnice-blagdana Gospodinova prikazanja u Hramu, uz Dan Bogu posvećenog života, učinile su korak dalje na putu ostvarenja redovničkog poziva. Prikazale su sebe Gospodinu da budu svjetlo služeći Gospodinu u bližnjima u redovničkoj zajednici Sestara Služavki Malog Isusa. 

Srcem zahvalnim slavile smo Gospodina za Njegovu ljubav i dobrotu kojom je milosno pogledao na našu Družbu, na našu splitsku Provinciju sv. Josipa. Gospodin nam je uputio milosnu riječ: Ne bojte se! Ne klonite, ne gubite nade! Bacite mreže svoje na moju Riječ na drugu stranu lađe. Veslajte s veslima u rukama mojim, na pučini mojoj. I prije tri godine na pučini Kaštelanskog zaljeva, u Kaštel Sućurcu sreli su se Gospodin i djevojka Marija Žegarac. Odazvala se na njegov milosni  zov i došla u našu redovničku zajednicu, u samostan sv. Ane u Splitu. Jednog toplog srpanjskog dana prošle godine uputi se Gospodin ploveći put Šibenika i svrnu pogled u Primoštenu na djevojke Karmen Bolanču i Antoniju Čobanov. Zavolio ih, a one se spremno odazvaše da ga slijede u Družbi sestara Služavki Malog Isusa. Gospodin im se zahvalno osmjehnu i radosno zavesla naprijed i na Pagu primijeti spremno srce Jelene Gligora. I ona se na Njegovu Riječ uputi u Split u samostan sestara Služavki Malog Isusa. Kako da mi sestre i ove naše drage kandidatice ne hvalimo Gospodina za dobrotu Njegovu, za ljubav Njegovu? Kako da ne molimo Gospodina da ih uzdrži u svojoj ljubavi, u pozivu koji im je uputio?

Jutarnju svečanu sv. misom s prigodnom homilijom slavio je župski pomoćnik u našoj župi sv. Križa u Velom Varošu don Vedran Torić. Pjevanje su predvodile naše kandidatice sa sestrama pod vodstvom predstojnice s. Eduarde Marić. U homiliji je don Vedran Torić, osvrnuvši se na poruku današnjeg evanđelja Mk, 4, 35-41, istaknuo žarom srca važnost i značenje današnjeg događaja u našoj zajednici ulaska u redovničku postulaturu četiriju naših kandidatica. Naglasio je važnost vjere hranjene molitvom u našem životu. Po uzoru na Isusa molitelja pozvane smo njegovati molitveni život. Isus je uvijek molio. Svakom njegovu činu, osobito važnom, prethodila je molitva, povlačenje na samotno mjesto, u osamu. I u našem životu molitva treba biti na prvom i najvažnijem mjestu. Molitva u našoj svakidašnjici treba imati svoje vrijeme i prostor. Ona treba nadahnjivati, hraniti, pokretati i osmišljavati sav naš život i rad. Sve drugo onda će imati smisla. Bit ćemo sretne, radosne, ispunjene ljubavlju prema Bogu   i bližnjima. Pozivom u redovnički život Isus nam ništa ne oduzima. Isus nam sve daje, zaključio je na kraju don Vedran.

Nakon sv. mise slijedilo je cjelodnevno euharistijsko klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Sestre i kandidatice su u tišini svoga srca izlijevale svoju dušu pred Gospodinom. Osluškivale su Božji govor upućen njima, a On je očinski slušao njihov govor i misli srca upućen Njemu. Poslije podne, zadnji sat euharistijskog klanjanja bio je zajednički. Animirale su ga naše postulantice. Najprije smo izmolile svečanu molitvu I. Večernje iz Božanskog Časoslova blagdana Svijećnice. Otpjevale smo prvu kiticu pjesme ˝Milost˝, pod vodstvom predstojnice s. Eduarde na orguljama. Nakon toga je postulantica Jelena Gligora milozvučnim glasom pročitala svoju zahvalnu molitvu Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, koja je potekla iz dubine njezine duše, dok ju je akordima gitare brižno pratila postulantica Marija.

Jelena Gligora:

˝Gospodine, Ti si prisutan ovdje u Presvetom Sakramentu.

Ti, Gospodine stojiš na vratima moga srca, dan i noć. Tu si, i onda kada ja sumnjam u Tebe. I čekaš da ti dozvolim da uđeš. Molim te, Gospodine, oprosti mi sve moje nemarnosti. I hvala ti što dolaziš svaki puta kada te zazovem. Hvala ti što dolaziš i s ljubavlju mi donosiš tolike darove. Ti divna milosti Sakramenta, hvala ti što dolaziš sa svojim milosrđem i povijaš mi rane. Ti si, Isuse, moje svijetlo, Ti mi daješ snagu.

Tu sam pred tobom da ti izrazim svoju ljubav i zahvalnost. Bože moj, zahvaljujem Ti što si uvijek tu za mene, iako znaš sve moje grijehe. Ti me ljubiš zbog mene same, toliko me ljubiš da si prolio svoju krv za mene, hvala Ti. Hvala Ti što sve činiš da bi me pridobio natrag. Isuse, Ti znaš moju potrebu za ljubavlju, ali toliko sam puta uzalud žudila, pokušavajući ispuniti prazninu u sebi prolaznim zadovoljstvima. Molim te, Isuse, oprosti mi što nisam toliko žudila za tobom. A znala sam da si Ti jedini koji me može ispuniti. Nikome nisam dragocjena kao tebi. Molim te, pomozi mi da Ti otvorim svoje srce. Molim te, preuzmi nadzor nad mojim životom i pomozi mi da Ti se potpuno predam. Molim te pomozi mi da se mogu vratiti svojoj kući, u kraljevstvo vječnoga Oca.

Hvala ti na Tvojoj beskonačnoj ljubavi. Tvoja ljubav me pokreće, govori mi: Ustani i kreni za mnom! Tvoja ljubav mi daje snage da ostavim sve iza sebe. Molim Te da mi po svojoj dobroti podaš mudrosti kako te nikada ne bi iznevjerila i da uvijek mogu donositi odluke koje su u skladu sa Tvojom voljom. Neizmjerno Ti hvala što mi svaki dan daješ priliku za duhovni rast i hvala Ti što nikada ne odustaješ od mene. Hvala Ti na svim ljudima što mi ih stavljaš na put, i na svima onima  koji me vode k Tebi. Blagoslovi ih Isuse. Ispuni srca svih ljudi svojom ljubavlju, da samo Tebe traže, da Te hvale i slave. Hvala Ti Isuse na svemu što nam daješ. Volim te Isuse i zahvaljujem Ti na svim  milostima primljenim u ovom trenutku.˝

Nakon kratke šutnje otpjevale smo drugu kiticu pjesme ˝Milost˝, a zatim je postulantica Karmen Bolanča ganutljivim srcem pročitala svoj tekst, a pratila ju je na gitari Marija.

Karmen Bolanča:

Tebe tražim
˝Gospodine, već ujutro čuješ moj vapaj
dok stavljam pred Tebe svoje molitve.
Kažem Ti, smiluj se meni grešniku,
pokaži mi putove svoje
i uči me svojim stazama.
Željela bih u Tvojem šatoru prebivati uvijek
i zaklanjati se pod krovom Tvojih krila.
I kad pomislih u svojoj tjeskobi,
da sam odbačena od Tvoga lica,
čuješ moj vapaj, uzimaš moju desnu ruku
i vodiš me po svome naumu.
Slavo moja koji mi glavu podižeš
učinio si mi velike stvari.
Bože, tko je kao Ti?!
Jer ljubav je Tvoja, velika prema meni,
a ja, zahvaljivat ću Ti iz svega srca
i opjevati sva čudesna djela Tvoja.
Jer Tvoja je milost više od života
i moje će Te usne slaviti!
Nek je blagoslovljen Bog koji ne odbi moju molitvu,
zavapih mu iza glasa, a On mi odgovara:
´dođi i odmori se u mojim ranama,
ne treba mi tvoja snaga, nego tvoje predanje.´
Tada legoh da se odmorim, zaspah
i probudih se sigurna, jer me zaštitio Gospodin.˝

Kratka šutnja i pjeva se treća kitica pjesme˝Milost˝. Postulantica Antonija Čobanov produhovljeno i iskustveno čita svoj tekst:

Antonija Čobanov:

˝Da! To si Ti. Ponovno si tu… na vratima mog srca… nikada nisi ni otišao…
I kucaš.  Zoveš me, svaki dan, cijeli dan… uporno kucaš…
Želiš da Ti dođem, želiš da razgovaram s Tobom i da podijelim sve svoje s Tobom…
Evo me… Pred Tobom, Presveti, savijam koljena…  Smiluj mi se!
Pitam se, ponovno…  O Bože… Zar si zaista pozvao mene, zar si zaista rekao moje ime… zar zaista želiš da i ja budem jedna od tvojih, ribara ljudi… da Te slijedim…
Tražim odgovor… Posvuda ga tražim…
No, jedino mi moji snažni al drhtavi otkucaji srca, duboki mir u duši, neizmjerna čežnja za Tvojom ljubavlju i potpunim predanjem mi govore…  Taj milosni trenutak mi je donio odgovor: ''Da! Želim poći za Tobom, želim Te slijediti sa svojim križem na leđima…''
Nakon što osjetiš da si tako neizmjerno voljen, kad osjetiš da si voljeno Božje dijete… Ne… Ne možeš ostati isti… Ne… Ravnodušan ostati ne možeš…
Daleko, u dubini duše svoje, čujem Tvoj glas… Govoriš mi: ''Otvori Mi svoje srce. Dođi k Meni. Žudi za Mnom… Ja sam tvoj Put, Istina i Život…'' Sada Te jasno čujem Isuse; pozivaš me da ti predam svoj život.
I dalje… Dalje ne mogu… Bez Tebe sigurno ne…
Od sada, ovdje, na zemlji,  ja sam hodočasnik na putu kući.
Dalje idem sigurno… Jer Ti si uvijek tu, milosrdan i pun ljubavi. U svakom trenutku… Kad god me snađu kušnje, teški trenutci i kad križ ima nesnosnu težinu… Ti si tu!
Utjehu i snagu mi daju Tvoje riječi: ''Sve sam to podnio prije tebe… za tebe… ne boj se!''
I ja… Ja nemam riječi…  Ništa ne izlazi iz mojih usta, osim dubokih uzdaha duše moje i pokoje suze iz očiju mojih.
Isuse, Bože moj… Molim Te… Zamolila bih Te za… Sve što bi htjela je to da svaki trenutak života moga bude volja Tvoja. Što god da me snađe na ovom putu, neka bude volja Tvoja… Bila svjetlost ili bio mrak… Bilo slatko ili gorko… Samo Ti znaš što je najbolje za mene, za sve nas.
I molim Te još samo ovo: da Te mogu svim svojim životom ljubiti, blagoslivljati, slaviti, zahvaljivati Ti… Zauvijek… Sve do onog časa, do onog susreta licem u lice… Za kojim čeznem… Kada ću Ti se klanjati još više.
Želim radosno klicati u susret vječnom blaženstvu i zajedništvu s Tobom i Tvojim svetima… Klicati vječnom divljenju i slavljenju Tebe, Bože moj.
Gospodine, hvala Ti!
Amen!˝

Nakon kratke šutnje iz dubine srca zapjevale smo ˝Isus˝, i zahvalno ponavljale: ime Isus, duboko svjesne da samo On nas u potpunosti ispunja. Zatim je postulantica Marija Žegarac  pročitala svoje razmišljanje:

Marija Žegarac:

˝Ljudi su ljudi i sve je ljudsko, samo ljudsko, a čovjek čovjeku nažalost samo je čovjek, najveća zvijer, i nije drugo nego posuda u sebi i sebi prazna a puna misli i zadovoljština tuđih. I ispred sebe susreće čovjek čovjeka i skriva se pred njim, a ipak djelima svojim, i dobrim i zlim, i riječima, iznosi dijelove sebe, a tuđima se puni ostajući prazan. A tko bi prazninu ispunio, tko vrata našeg srca rastvorio? Samo On i Bog i čovjek. Ako bi prestali tražiti po ovom svijetu i sebi otvorili vrata svoja, ako bi zastali u tišini ,,ako bi dopustili tišini da nas približi Njemu, čuli bi onda Njegov tih, nježan glas, osjetili bi kako nas On drži za ruku i tjera od nas tugu, ispraznost, usamljenost, bol… čuli bi ga govoriti: žeđam za tobom. Napunili možda bi tada i riječ hvala, a riječ hvala teško je napuniti kao i čovjeka jer u nju stane cijeli On, čitav njegov beskraj sjećanja, buđenje zaborava i nada u sutrašnji dan… i prolazeći beskrajem sjećanja kroz dane djetinjstva kojima kao da smo protrčali ostavivši neki nedokučivi trag tihi i ne budeći snove, ne prekidajuć igru budeći u njoj zaborav, bivajući tiši kako bi naša hvala postala molitvom za one nam najdraže od kojih nas je stvarnost odvojila, pogleda usmjerenog u mjesto susreta vječnosti i prošlosti, probudimo nadu u sutrašnji dan, u budućnost koja nas i sada doziva da vječno gledamo njihove usnule oči pune tajne i ljepote. I s vjerom u Boga recimo mu hvala, Hvala za svaki put kada je  morem oproštenja i ljubavi da otkupi naše suze i očisti nas tako od boli, potištenosti, nerazumijevanja, razočaranja, pogledao ponovno na nas i podsjetio nas da njemu jedinomu pripadamo jer nas je on za se odredio, imenom nas zazvao. Zahvalimo Gospodinu što nas je pozvao iz svijeta da svijetu, čistoćom, jer samo čistoća daje jasan pogled koji uvijek iznova može prihvatiti pogled drugoga i nesebičnom ljubavlju bez straha mu srce svoje na rukama dati, siromaštvom, ne prazninom nego najvećom životnom puninom koju nam Bog daje, po uzdanju našem u Providnost, i poslušnošću koja je ne poniženje, već ustrajnost ponizna u čekanju Riječi i smjelost šutnje dok boreći se s voljom svojom prihvaćamo Njegovu koja često ide suprotno od naše, budemo svjedoci Njegovi a On da bude ljubav koja biti nam daje. A što da svijet očekuje od nas? Ne mnogo, barem ne od nas, ali preko nas, kroz Njega u našim životima, da ostvarujemo Njegovu ljubav postajući sve više ono što jesmo u Njegovim očima, tragajući uvijek za Njim i pružajući ruke nebu, rukama iznoseći mu čitavo svoje srce i vraćajući mu na dar svoj život, a sve kako bi ljudi ostali ljudi, a ljudske stvari postale Božje, i kako bi čovjek čovjeku bio čovjek, slika Božja i kako bi bio posuda prazna od ispraznosti, boli i tuđih života, a puna poniznosti, nade, ufanja i ljubavi.˝

Duboko su nas se dojmili molitveni iskustveni iskreni izričaji naših postulantica pred Isusom u Presvetom oltarskom sakramentu. Bili su to milosni Božji trenutci za njih same i za sve nas u zajednici, a time i za cijelu Provinciju. Bože uzdrži ih u radosnom predanju Tebi. Nakon stanke u šutnji radosno i zanosno su u nama odjekivale riječi pjesme koju je uz gitaru pjevala postulantica Marija: ˝Samo Ti znaš koliko mi značiš…. jer Ti si predivan Bog.

Završnom pjesmom ˝Divnoj dakle˝ završile smo euharistijsko klanjanje.

Nakon toga je slijedio čin primanja u redovničku postulaturu: Marije Žegarac, Karmen Bolanča, Antonije Čobanov i Jelene Gligora. Obred primanja pred redovničkom zajednicom predvodila je provincijska glavarica s. Anemarie Radan. Postulantica Jelena Gligora pročitala je čitanje iz knjige o Tobiji 4,5-20. Kako se ove svetopisamske riječi lijepo uklapaju, te pobuđuju duh i tijelo mladih pripravnica i sestara Služavki Malog Isusa na duh njihova poslanja i karizme Družbe, što je zanosilo, nadahnjivalo i krijepilo i dušu i srce nadbiskupa sluge Božjeg Josipa Stadlera. Postulantice Marija otpjevala je pripjevni psalam ˝Blagoslivljat ću ime Tvoje dovijeka Bože kralju moj!˝. Provincijska glavarica je uz službeni obred postulanticama uručila Božanski Časoslov, te im uputila prigodnu riječ. Potakla ih je da po Marijinim rukama prinesu sebe u potpunosti Gospodinu na dar, da rastu u milosti i kreposti, da dublje ulaze u bit redovničkog poziva pod vodstvom svoje prefekte s. Marcele Žolo, te sestara u redovničkoj zajednici.

U dubini duše zahvaljivale smo Gospodinu za našu kandidaticu Renatu i za naše postulantice: Mariju, Karmen, Antoniju i Jelenu, na njihovoj odluci da svjetlo primljeno na sakramentu krštenja još jače i sjajnije svijetle, žive i svjedoče slijedeći Krista u našoj redovničkoj zajednici. Molile smo Gospodina da ih ohrabri i osnaži duhom postojanim, duhom spremnim, da On bude svjetiljka nogama njihovim. Gospodine, daj da rastu u dobi i milosti, da budu uvijek otvorene Duhu Božjem. Ti ih svojom milošću oblikuj, kako bi donosile blago duha i srca svima, i rodu i narodu, svojim obiteljima i našoj redovničkoj zajednici sestara Služavki Malog Isusa i svima kojima smo po svom poslanju poslane. Neka njihov život i rad na zemlji bude dar i sebedarje potrebnima a putokaz prema Božjim nebesima.

s. Maneta Mijoč