KRJEPOST I ZAVJET ČISTOĆE U ŽIVOTU SLUŽAVKE MALOGA ISUSA, NEKAD I DANAS

Blago čistima srcem; oni će Boga gledati (Mt 5,8)!

Promišljati o krjeposti čistoće u ovome suvremenom društvu, u kojem se sve više nameće banalizacija ljudskoga tijela i spolnosti, pravi je izazov za nas, Bogu posvećene osobe, kako bismo svoje življenje i po ovom evanđeoskom savjetu, a za nas zavjetu, dobro na Bogu ukorijenile. Svojim utjelovljenjem sam Bog jasno nam daje do znanja što misli o našoj tjelesnosti. Tijelo je stožer spasenja. Božji Sin za nas se oplijenio, postao nam sličan, uzeo je obličje ljudske naravi u krilu Djevice Marije. Za naše posvećenje na putu do vječnosti daruje svoje tijelo za hranu na Posljednoj večeri.  Ako se sam Bog nama daruje u svome tijelu, onda je jasno da je i za nas to jedini pravi put. Moj život u tijelu trebao bi biti život po Duhu (usp. Gal 5, 21).

Stoji pisano: Žena neudana i djevica  brine se za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu (...) da bude sveta i tijelom i duhom (1 Kor 7,34). Nije to svima dano, već onima koji sami sebe za ženidbu onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati (usp. Mt 19,12). Poziv svake Služavke Maloga Isusa je nepodijeljena srca pripadati Gospodinu (Konstitucije, čl. 66). Dar je to što smo ga primile na dan zavjetovanja. To blago vječnosti uliveno je u glinenu posudu našega krhkoga tijela (usp. 2 Kor 4,7). Ta  očita snaga nije od nas, nego od Gospodina komu smo se po zavjetima posve predale. Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha (KKC 2345). Ona je savršenost što je Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječnosti (KKC 1832). Krjepost čistoće uključuje cjelovitost osobe, integraciju spolnosti u osobi, osobno vladanje sobom i potpunost dara (KKC 2337).

Spoznati bolje i potpunije ovo područje naše ljudskosti znači i ostvariti u potpunosti svoje postojanje. Življenje u krjeposti čistoće izdiže nas iznad naše ljudskosti i, potpomognute milošću Božjom, već sada kušamo radost nebeske stvarnosti. Živjeti u zavjetu čistoće ne znači poništiti spolnost jer bi nas to učinilo beživotnima, neplodnima. Prava čistoća zahtjeva rast u slobodi do Kristove punine. To znači da svaka,  po vlastitom duhovnom osjećaju (Direktorij, čl. 60.), treba uložiti redoviti, svakodnevni napor, samokontolu, koristiti sva naravna i milosna pomagala (Direktorij, čl. 61., 62.) kako bi iz dana u dan rasla na putu pripadanja Isusu Kristu, Zaručniku i time naviještala savršenost budućeg života (Konstitucije, čl. 66.). Ako naš zavjet čistoće svedemo samo na strogo opsluživanje pravila, na lišenost nečega ili nekoga, uskraćenost zadovoljenja naših želja, onda će nam to postati izvorom frustracija i lako  ćemo postati nevjerne. 

Čistoća nam daje slobodu srca. Čuva u nama onu živu vatru ljubavi kojom ljubimo Boga, a u Bogu i s Njim, sve one kojima smo poslane služiti, biti im i sestra i majka. Bez ljubavi čistoća nema smisla. Ona nije odbijanje ljubavi, već pravilno usmjeravanje onoga što nas čini ženama.  Spolni nagon ne potiskujemo, nego ga pravilno usmjerujemo. Življenje u čistoći znači odbiti živjeti u nesavršenoj ljubavi (požudama) kako bi postigla savršenu ljubav na koju sam pozvana. Živjeti u čistoći znači uzeti plodove koje mi Bog daruje po pozivu na posvećeni život. On nas je u Betlehemu okupio s raznih strana, kako nam je pisao o. Utemeljitelj u pismu za srebrni jubilej Družbe, i svakoj podario one milosti da mu služimo kao prave služavke. I u tome jest sva naša savršenost – biti ono što trebamo biti po Njegovoj presvetoj volji, kako piše o. Utemeljitelj. Ispravno živjeti čistoću može se samo ako se shvati značenje ljubavi koja je jedina motivacija života u zavjetu čistoće.

Ljubav je bila „forma“ svih krjeposti našim sestrama koje su svoje živote ugradile u našu Družbu, počevši s o. Utemeljiteljem. Pod utjecajem ljubavi čistoća se u životima naših sestara očitovala kao škola osobnog darivanja sve do smrti. Onaj koji živi čisto postaje za bližnjeg svjedok Božje vjernosti i nježnosti. Stadlerova redovnica ne prizna sebe i svoje „ja” u nijednom poslu. Ona je kao ona mala šibica, koja se odbacuje kao prezrena nakon vatre ljubavi, koju je zapalila svojim poslom, izgaranjem u ustrajnosti jednako u polju ili štali, kao i za pedagoškim pultom ili uz bolesnički krevet. U tome leži tajna uspjeha Stadlerovih redovnica, koje na juriš osvajaju srca ljudi gdje djeluju (A. Buljan; M. Tvrtković: Crtice iz života dr. Josipa Stadlera, iz Arhiva Postulature Sluge Božjega Josipa Stadlera).

Dovoljno je u ruke uzeti knjigu Služavke u domu Očevu i otvoriti je. Svaka stranica obilježena je jednim imenom, imenom šibice koja je izgorjela od vatre ljubavi.

Otvorih stranicu 625. i stoji zapisano ime s. M. Antoneta Matija Barišić. „Bila je tiha, uvijek radosna i nasmijana, požrtvovna, plemenita, vrijedna i odgovorna. Jaka u tijelu, ali jaka i duhom, marljiva, puna majčinske ljubavi i brižnosti. Znala se žrtvovati za Boga, za dobro Družbe, za sestre i svećenike, spremna pomoći svima koji su trebali njezinu pomoć.“

Na stranici 579. stoji zapisano ime s. M. Helena Jelisaveta Kanjo. Zvali su je vinkovačkom Majkom Terezom.  Gotovo cijeli svoj život posvetila je teškim zapuštenim bolesnicima, starcima i staricama, bolesnoj i siromašnoj djeci. Svojim nesebičnim služenjem donosila im je utjehu, nadu, pronalazila je rješenja za njihove probleme.

Na stranici 352. stoji zapisano ime s. M. Honorata Marta Matica. Ime ove sestre s ponosom i zahvalnošću vežemo uz ime blaženog Alojzija Stepinca i njegovo sužanjstvo u Krašiću. Bila mu je blizu, s ostalim sestrama, u godinama kućnoga pritvora. Vršila je službu predstojnice i svoj život je utkala u kušnju, trpljenja, mučeništvo našeg Blaženika. „Možda ni same sestre nisu bile dovoljno svjesne što je njihovo služenje značilo za samoga Nadbiskupa. Njemu je bila dragocjena prisutnost vjernih, odanih i požrtvovnih duša.“

Iza svakog imena stoji tajna života jedne Stadlerove redovnice koja je kao šibica vatrom božanske ljubavi osvajala srca ljudi tamo gdje je služila. Koliko je koja svojim žarom ljubavi zapalila u drugima vatru ljubavi po svojoj čistoći, to je njoj i Bogu znano.

Pitanje za promišljanje:

Gori li u meni žar ljubavi prema Bogu? Kako podržavam taj žar? Koristim li sva naravna i milosna pomagala kako me to usmjeravaju Konstitucije i Direktorij?
Prihvaćam li sveto djevičanstvo i čistoću kao izvanredni dar Božji?
Uočavam li u svojem životu rast u krjeposti čistoće? Trudim li se rasti u emocionalnoj zrelosti?
Čuvam li se svakoga unutarnjega i vanjskoga čina koji se protivi svetoj čistoći?
Bdijem li nad sklonostima svojega srca? Kako se ophodim sa svojim mislima? Maštom?
Gradim li zajedništvo sa sestrama znajući da mi sestrinska ljubav pomaže čuvati čistoću?
Koliko i kako često čistim svoju dušu u sakramentu pomirenja?

Misao za tjedan:

Žena neudana i djevica  brine se za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu (...) da bude sveta i tijelom i duhom (1 Kor 7,34).
Čistoća  je savršenost što ju Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječnosti (KKC 1832).
Primajte i svaki dan presveto Tijelo, jer je ono djevičansko, pa će vas osloboditi od svih zlih nagnuća i misli i želja i sačuvat će vma nepovrijeđeno djevičanstvo, poradi čega vas je i nagovorio da mu ga prikažete zavjetom svete čistoće (sl. B. Josip Stadler).
Za čistoću po svojoj mjeri dara, osposobi me, Gospodine!

s. M. Emanuela Pečnik