“Križ mora biti obilježje za svaki naš korak na putu” Josip Stadler

Iz života sluge Božjega Josipa Stadlera:

Koji god dio Stadlerovog života se uzme kao primjer za ovu temu, ne može se pogriješiti. Cijeli  njegov život je svjedočanstvo da je križ istinski bio obilježje svakog koraka na  njegovu putu. Još od najranije dobi kada je ostao siroče, odrastanje kod udomitelja, orfanatrofij, studij… strpljivo je nosio svoj križ koji ga je svakog dana sve više približavao Isusu. Takav život i iskustvo koje ga je učinilo zrelim u vrlo ranoj dobi bilo je plodno tlo za Stadlerovu dušu iz koje su mnogi poslije ubirali plodove blagosti, očinske brige, ljubavi, nježnosti, malenosti i mnogih drugih kreposti kojima je odisala ova sveta duša. Kako je zapisao Antun Buljan, nekadašnji Stadlerov tajnik, da ga je znao vidjeti uplakana u svojim tjeskobama, a netom iza toga kod stola na svečanom objedu nije se vidjelo ni traga njegovoj duševnoj tjeskobi. Ljubaznost, smješak, rukovanje, uveseljavanje sustolnika bilo je ono što je Stadler darivao drugima. Upitavši ga kako može tako brzo skriti svoju žalost i biti veseo,  Stadler odgovara: “Brate moj, nije li dovoljno što ja patim, pa zar da i drugima pokvarim radost?” (iz knjige “Sveti budite”, 1997.). Stadler je zaista živio Isusov poziv “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.” Mt 16, 24-25

Stadler je tako i živio - za druge. Antun Buljan, između ostalog, zapisuje kako je primao posjete cijeli dan. Za jednog svećenika je to vrlo neobično, a kako tek za jednog nadbiskupa, u ono doba sa onakvim stanjem u crkvi u Bosni. To je pokazatelj njegove očinske brige i ljubavi za povjereno mu stado. On se toliko Bogu predao da je svojim služenjem i blagom očinskom brigom osigurao svakom čovjeku dašak Neba u tadašnjoj jezivoj pustoši Bosne. Kao i svako dijete Božje na svom krštenju primio je svoj križ koji mu je bio ključ za Nebo. On je svoj križ strpljivo nosio pogledom uprtim u Raspetoga, a duhom sjedinjen s Uskrslim. Upravo je ta njegova poslušnost, malenost, strpljivost i predanje u nošenju svoga križa bilo ono što mu je na njegovu putu davalo snagu da unatoč duševnoj tjeskobi drugima uvijek pristupa blago, vedro i sa puno razumijevanja. Možda se nećemo ogledati u Stadlera, njegov životni put ili uzeti “njegovu Kalvariju” kao poticaj i primjer u nošenju vlastitih životnih teškoća, ali svakako se možemo ogledati u onoga u koga se ogledao i sam Stadler - u Isusa. Od molitve u vrtu kada je uhvaćen nastupila je tišina. Isus je završio svoje javno propovijedanje. Do tog trenutka je propovijedao, svjedočio, naviještao, obraćao, liječio… ali sada… uzimajući križ na svoja ramena Isus svakim korakom, svakim ustajanjem pod teretom križa, svakom kapljom krvi u tišini svjedoči beskrajnu Božju ljubav prema nama. Upravo je i Stadler na neiscrpnom vrelu Božje dobrote i milosti pronalazio snagu kako bi ljubio svoj križ i neumorno ustajao, jačao svoju vjeru i pouzdanje u Boga, potpuno se Njemu predao da Bog preko njega dotiče svakog čovjeka kojeg je Stadler susretao. Tu je bila njegova veličina. Po svom predanju u svim teškoćama i grubosti križa nosio je ljudima Nebo. Jesmo li spremni odricati se samih sebe? Uzeti svoj križ, krenuti za Isusom, izgubiti sebe… ?

Odluka:

U ovom mjesecu bdjet ću nad samim sobom, te jedan dan u tjednu postiti po vlastitim mogućnostima za sve ljude koji pate pod teretom križa. Da u ovim teškim trenucima osim drva križa vide spasonosno svjetlo Uskrsnuća.

Molitva:

Gospodine Isuse Kriste, daj da tebe ljubim iznad svega, a braću svoju radi tebe. Amen