Kristova Crkva je Crkva koja služi, ne boji se i vrata su joj širom otvorena. Papa je govorio o trenucima napetosti i kušnji tijekom sinodskih radova, ali je istaknuo milost i ljepotu sučeljavanja mišljenja na sinodi.

Za sučeljavanja među sinodskim ocima Papa je rekao da je to „zajednički hod", istaknuo je „zanos", „žar" i „milost" u slušanju svjedočanstava obitelji, ali ukazao i na trenutke „pustoši", „napetosti". Istaknuo je „kušnje" poput one koju je nazvao „neprijateljskom krutošću" to jest „zatvarati se u ono pisano (slovo) i ne dopuštati Bogu da nas iznenadi, Bogu iznenađenja (duh); u zakon, u sigurnost onoga što poznajemo a ne onoga što tek trebamo naučiti i dostići. Još od Isusova doba, to je napast gorljivih, skrupuloznih, brižnih i takozvanih, današnjih, 'tradicionalista' kao i intelektualista". Zatim je Papa spomenuo kušnju onoga što naziva „destruktivnim bonizmom (stav blagonaklone otvorenosti i razumijevanja za sve stavove pr.)", „napast" bonista, bojažljivih i takozvanih „progresista i liberalista" koji u ime lažnog milosrđa povijaju rane a da ih prije toga ne liječe; koji se bave simptomima a ne uzrocima i korijenima. Papa je zatim spomenuo „kušnju pretvaranja kamenja u kruh" kako bi se prekinuo „dugi post", ali također „pretvaranja kruha u kamen" da bi ga se bacilo na grešnike, pretvarajući ga u „nepodnošljivo breme". Zatim je naveo opasnost silaska s križa kako bi se zadovoljilo narod, a ne ostalo na njemu da bi se izvršilo Očevu volju; priklanjanja duhu svijeta namjesto da ga se čisti i priklanja ga se Božjem Duhu. Na kraju Papa je spomenuo napast „da se zanemari 'depositum fidei'" smatrajući se, ističe, „ne čuvarima već gospodarima i vlasnicima" odnosno, s druge strane, „napast da se zanemari stvarnost koristeći jedan minuciozni govor" u kojem se mnogo kaže a da se zapravo ne kaže ništa. Mnogi su komentatori, dodao je Papa, zamišljali su da će vidjeti zavađenu Crkvu. Sinoda, snažno je istaknuo papa Franjo, nije nikada dovodila u pitanje „temeljne istine ženidbe: nerazrješivost, jedinstvo, vjernost i prokreativnost, odnosno otvorenost životu". Crkva, dodao je, ne boji se zasukati rukave da izlije ulje i vino na rane ljudi", ta Crkva „ne promatra čovječanstvo sa dvorca od stakla da sudi ili klasificira osobe". To je jedna, sveta, katolička Crkva, koju čine grešnici, potrebiti njegova milosrđa. To je Crkva, prava Kristova zaručnica koja nastoji biti vjerna svom Zaručniku i njegovu učenju. To je Crkva koja se ne boji jesti i piti s bludnicama i carinicima. Crkva čija su vrata širom otvorena da primi potrebite, raskajane a ne samo pravedne ili one koji se smatraju savršenima. Crkva je to koja se ne stidi brata koji je pao i ne pravi se da ga ne vidi, već se štoviše osjeća gotovo dužnom podići ga i hrabriti da ponovno ustane i prati ga prema konačnom susretu s njezinim Zaručnikom, u nebeskom Jeruzalemu, istaknuo je Papa. Na kraju je Papa istaknuo kako je zadaća Petrova nasljednika jamčiti jedinstvo Crkve, a zadaća biskupa „pasti stado" i prihvaćati izgubljene.