Dan nastanka naše redovničke obitelji, svetog Rafaela arkanđela proslavile smo u znaku ulaska u jubilarnu 124.-125. obljetnicu Družbe. Kako je u našoj zajednici cijela godina, i sve što smo u njoj živjele, bila posvećena Presvetom Srcu Isusovu, u molitvenoj devetnici smo obuhvatile dvije Utemeljiteljeve ljubavi: Presveto Srce Isusovo i svetoga Rafaela arkanđela.

Časna Majka Radoslava Radek, vrhovna glavarica Družbe, nam je u uputila okružno pismo u kojem je naznačila program naše jubilarne godine i čestitala svakoj dragu svetkovinu –rođendan Družbe. Obradovane smo velikim duhovnim blagom iz svetoga života našega utemeljitelja sluge Božjeg Josipa Stadlera koje nam je posredovala posjetivši nas na Utemeljiteljevu tvrdnju u kojoj kaže: „Nema dragocjenijega blaga na svijetu od našega Gospodina Isusa u presvetom sakramentu. (…) Neka ti ne bude teško, pohoditi svaki dan samo četvrt sata svojega najvećega dobročinitelja i prijatelja Isusa.“

U svečanom ozračju slavile smo Svetu Misu koju je predvodio velečasni Ivan Štironja, ravnatelj Papinskih misijskih djela BiH. U prigodnoj propovjedi je govorio o Božjoj promisli i ulozi Anđela u našim životima. Mlade sestre su zajedno sa djecom iz Stadlerova Egipata izvele zbornu recitaciju od Mire Preisler: Posvećene Srcu Ljubavi iz 1974. godine.

Neka Božje djelo –Družba sestara SMI – bude uvijek znak milosrdne ljubavi i Rafaelova lijeka kako je Utemeljitelj želio i u baštinu sestrama ostavio. (smi)

Sv. Rafael, zaštitnik Družbe Služavki Maloga Isusa

Sarajevo, 24. listopada 2014.

Uvod u pokorničko bogoslužje.

Kada želimo reći da je netko dobar, blag, plemenit, pažljiv, brižljiv, onda kažemo: dobar kao anđeo.

Poštovane sestre Služavke Maloga Isusa, danas slavite svoju svetkovinu sv. Rafaela, arkanđela. Ujedno obilježavate 124 godine od osnutka Družbe. Čestitamo! No, danas otvarate i Godinu priprave za svoj jubilej – 125 godina postojanja Družbe. Stoga, uz čestitke koje vam upućujemo, Bogu uzdižemo molitve za dar da možete prepoznati Maloga Isusa u patnicima, siromašnima, napuštenima. I ne samo prepoznati, nego i čuvati ih i posluživati im svim bićem svojim.

Ako nam nitko nije rekao da smo dobri kao anđeli, možda se trebamo popraviti. Neka to bude i ispit savjesti na početku ovoga misnog slavlja: jesmo li nastojali biti dobri poput anđela? Prisjetimo se trenutaka kada to nismo bili. Zažalimo za te trenutke, iskreno oprostimo jedni drugima i pokajmo se da bismo bili dostojni svetih otajstava.

Propovijed

Ovu homiliju ne temeljim na povijesnim činjenicama vezanim uz vašega utemeljitelja Slugu Božjega Josipa Stadlera, vrhbosanskoga nadbiskupa (1881.-1918.) kao ni na povijesnim detaljima nastanka vaše časne Družbe. To vi znadete bolje od mene. Svoje razmišljanje temeljim na svetopisamskim tekstovima koje smo upravo čuli. Božja riječ je snaga koju valja otkriti i kojoj se treba pokoriti, dopustiti da nas obrati i promijeni nam život. Tu moć zaista ima Božja riječ.

Prvo čitanje iz knjige Tobijine (Tob 12,6-20), slobodno možemo nazvati programom koji bismo trebali usvojiti u svakoj prigodi, pogotovu u prigodi priprave za jedan ovakav Jubilej. Ima li ljepše priprave od molitve, djela milosrđa, davanja milostinje, posta, vježbe u pravednosti, kako arkanđeo Rafael poučava i oca Tobita i sina Tobiju? Ne samo da nam se time oči otvaraju - kao što su se otvorile oči Tobitove, nego nas to jednostavno potiče da veličamo Boga ne samo riječima nego ponajprije djelima, svojom dobrotom i ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu.

Vrhunac Božje riječi jest Evanđelje jer tu susrećemo samoga Isusa koji nam govori, poučava nas. Prisjetimo se da tekstu koji smo maločas čuli (Iv 1,47-51) prethodi Isusov poziv Filipu. On je u pravom smislu riječi apostol. Radosnu vijest susreta s Isusom ne zadržava za sebe, nego je dijeli s drugima, u ovom slučaju s Natanaelom. S kojom radošću oglašava: Našli smo onoga o kojemu piše Mojsije i Proroci? U Natanaelovu odgovoru čitamo umišljenost i oholost: Iz Nazareta da može biti što dobro? Filip se tim riječima ne da zbuniti. Znade on da se uvijek nađu oni kojima je životno opredjeljenje život u oblacima, sve i svakoga gledaju odozgor, s visoka. Ne raspravlja nego ga jednostavno poziva: „Dođi i vidi“. Njega je Isus osvojio u prvom susretu. On najbolje znade što treba. Filip u svojoj skromnosti čini ono što može, a ostalo prepušta Isusu. Zato i ne raspravlja nego samo kratko kaže: Dođi i vidi. Postoje trenutci, pa i osobe, kada se puno ne priča. Takve osobe ne misle da će zbog mnoštva riječi biti uslišane (Mt 6,7). Da se čuda događaju u ljudskim srcima, potvrđuje i Natanaelov primjer. Posluša Filipa i pođe. Nešto ga je dirnulo. Bolje rečeno, netko ga je dodirnuo. Još tamo pod smokvom, u hladovini vlastite umišljenosti i omalovažavanja drugih, onih iz drugog sela, grada ili kraja. Zasigurno to nam nije nepoznato.

Kao da je Isus čuo Natanaelovu reakciju. Ne čeka da se predstavi. Prvi zapodjenu razgovor u blagu ali odlučnu tonu, istinujući u ljubavi kako to samo On, Učitelj, zna. Natanael se čudi, odakle ga poznaje. Na Isusove riječi: „Vidjeh te pod smokvom...“, k tomu: „prije nego što te Filip pozva...“, u Natanaelovu se srcu, u tren oka, javlja čuđenje, vjera i ispovijed: „Učitelju, ti si Sin Božji..., Kralj Izraelov“. Ništa čudno! Ta, tko bi ga u toliku mnoštvu mogao vidjeti onako malena, i tko bi mogao pogoditi da ga je Filip pozvao, osim Isusa. Isus još dublje prodire u njegovo srce i otkriva mu svoju božansku moć: vjeruješ samo zato što ti rekoh, vidjeh te pod smokvom. Isus ne govori puno, ali uvijek kaže ono što je bitno. On je izliječio Natanaela od njegova samouvjerenja i predrasuda, kao i brojne druge, sve koji su mu se utekli. On je istinski Liječnik. Natanael je povjerovavši postao novi čovjek koji će drugima pričati o onomu što mu se dogodilo. No, ovo čudesno pronicanje u Natanaelovo srce nije ništa prema onomu što Isus najavljuje: „otvoreno nebo i anđeli Božji u društvu Sina Čovječjega“. Sveti pisac na ovom mjestu ne donosi razvoj događaja dalje. Je li se Natanael oduševio i ostao u svjetlu čuda koje je doživio ili mu je to čudo Isusova pronicanja u njegovo srce pomoglo da se vine u nebeske sfere vjere, ne znamo. No dobro znademo da otvoreno nebo i anđeli Božji u društvu Sina Čovječjega nije ništa drugo nego ponuda svima onima koji žele doći, vidjeti i ostati u vječnoj radosti, biti u društvu Krista Kralja i anđela njegovih, u Kraljevstvu nebeskom.

Dođi i vidi. Vratimo se nakratko ovom tako jednostavnu, a tako snažnu i odlučnu pozivu. Filip se ne upušta u rasprave, u uvjeravanja. Njegovo je dovesti čovjeka k Isusu, a Isusovo je dalje. Ta on koji srca poznaje, On i snagu daje i pamet rasvjetljuje. Ima pravo Filip! Nisam ti ja školovan, niti sam za neke znanstvene rasprave. Ni o vjeri ne znam puno, o teologiji pogotovu. Ne umijem ti ni pričati a kamoli čitati i pisati, no dobro znam da mi je susret s Njim promijenio život. Ja više nisam onaj stari. Nisam više zamišljen, namrgođen, osoran, umišljen, važan, dvoličan, neiskren... Nakon susreta s Isusom, osjećam zadovoljstvo, mir, radost. Ništa me ne može izbaciti iz kolotečine, siguran sam i bezbrižan. Jednostavno osjećam da Isus vlada situacijom. Posve sam novi čovjek. Ne zanimaju me više tuđe stvari, ne bavim se tričarijama, ogovaranjima, klevetama, lažima. Ono što osjećam u srcu prema Isusu, to je zahvatilo i promijenilo moj život. To je posebna snaga. On je na prvom mjestu. Ma osjećam da su i moji bližnji prije mene. Bez imalo poteškoće stavim sebe na zadnje mjesto.

Sve su to osjećaji koji su plod blizine s Isusom i vjere u Isusa. Kada čovjek dopusti Isusu da ga uzme za ruku, bez pridržaja; kada dopusti da mu Isus postane Put, Istina i Život, onda Isus oslobodi i srce i dušu i glavu, cijela čovjeka.

Vaš utemeljitelj, poštovane sestre, sluga Božji Josip Stadler, bio je čovjek koji je dopustio da ga Isus vodi. Bio je hodočasnik koji nije znao kamo će stići ali je bio siguran da je u Božjoj ruci. A kad se čovjek preda Bogu, onda mu više nije ni važno kamo će stići, važno mu je samo to da je u blizini Božjoj, da je Božji i da je Gospodin njegova oslonac i snaga. A to je najvažnije.

Zadivljuje vjera nadbiskupa Josipa. Uvijek me iznova pouče njegove riječi: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materino, prema sebi srce sudačko“. To je taj put Isusov, život bez kojega nema života, istina bez koje nema ljubavi ni zajedništva. Imati srce djetinje prema Bogu, srce majčinsko prema braći i sestrama, srce sudačko prema samomu sebi, trebao bi biti program i geslo svakoga kršćanina pogotovu onoga koji se opredijelio za duhovni stalež. Iz takva stava niče zdrava duhovnost i zdravo obiteljsko zajedništvo bez kojega nema budućnosti. U takvu se ozračju rađa i razvija ljubav prema Bogu i braći ljudima.

Da, imati srce slično Isusu, više vrijedi nego sva mudrost i znanje, svi gradusi i časti. Riječi i rečenice ne mogu izreći vjeru u Boga, koliko to mogu izreći djela. Mnoštvo riječi samo pokvari izgled i smisao dobra djela. Pa koje to filozofske premise i konkluzije, argumenti i definicije; koje to teološke rasprave i propovijedi mogu izreći ono što je posvjedočilo Isusovo djelo na križu. Sedam riječi, kako biskup Fulton Sheen, nazva posljednje riječi Isusove, rađa sedamdeset puta sedam zaključaka, definicija, rasprava, propovijedi, kršćanskih stavova... Svijetu su, zaista, kako reče blaženi papa Pavao VI., potrebniji svjedoci nego učitelji iako se možda danas više ulaže u učitelje nego u svjedoke.

Danas molimo da nam nebeski liječnik sv. Rafael ponajprije uspostavi pravu dijagnozu, a onda neka nas izliječi svojim lijekovima. Danas ga zazivamo: Anđele zdravlja, Rafaele blagi, lijekove noseć u pomoć nam hitaj, ozdravljaj bolne, mučne poslove nam k svrsi privodi.

No, danas ne molimo samo to da nam pomogne u trenutcima bolesti, kada nas boli glava ili ruka, kada smo potrebni lijeka, kada nas je uhvatila nesretna skleroza. Molimo ga, što je još važnije, da nam pomogne kako bismo i sami bili lijek jedni drugima, da svojom prisutnošću, riječima i djelima, svojim ponašanjem i životom budemo lijek onima s kojima živimo, da ne budemo jedni drugima stres i kolaps nego blagoslov i radost.

Vaša je karizma, poštovane sestre, prepoznati Trpećega Isusa u svakom bratu čovjeku koji pati, koji je u potrebi. Vaša karizma stoji u samu nazivu vaše Družbe: Služavke Malog Isusa. I to nije samo naziv nego služba, kao što ni riječ „anđeo“ nije ime nego služba. Služavka Malog Isusa – to je služba a ne samo Družba.

Ova godina pripreme na jubilej – 125 godina Družbe, neka bude vrijeme pročišćavanja stabla i grana, vraćanja na izvore. Neka bude godina hrabrih koraka prema onim dijelovima krošnje vaše zajednice i vašega zajedništva gdje nema roda. Neka ova Godina bude godina molitve, promišljanja, proučavanja prošlosti i sadašnjosti i prikupljanje snage za budućnost. Jubilej je i poziv na hrabrost da se oni dijelovi koji ne donose ploda odrežu i bace u oganj, to je vrijeme istinskog preispitivanja savjesti, vrijeme obraćenja koje redovito zahtijeva čišćenje, što je suvišno, što nije dobro, valja odbaciti. Samo se tako može služiti Isusu.

Da ste na tom putu, potvrđuje činjenica otvaranja nove filijale na Haitima. Neka vam arkanđeo Rafael izmoli oštrinu vida kako biste u svom djelovanju otkrivale i prihvaćale put Isusov, put Crkve, kao put svoje Družbe. Duh Božji najbolje zna što vam je činiti, komu i gdje služiti. Služenje siromašnima, uvijek je opredjeljenje za Boga, i to nije samo služenje nego i pravi Božji lijek.

Primjer. Blažena Majka Terezija donosi jednu anegdotu iz svoga života. Dogodilo se to na ulicama Kalkute u Indiji. Idući gradom ugledala je gubavca na ulici. Leži. Približila sam se, veli, kleknula kraj njega i pridigla ga. Jako je zaudarao, meso se raspadalo. Nisam mogla izdržati. Bez riječi, spustila sam ga na zemlju, ustala i produžila. Odlazeći počeh razmišljati: „Ti si okrenula leđa Isusu“. Na te misli, zaustavila sam se, okrenula i vratila se gubavcu. Ponovno sam kleknula i pridigla ga. Više mi nije zaudarao. Sve sam za njega učinila da umre kao čovjek. Taj moj povratak bio je najsretniji dan u momu životu, jer da se nisam vratila tomu gubavcu, moje sestre i ja ne bismo nikada mogle njegovati tolike gubavce u Indiji i drugdje po svijetu.

Isus se raduje i našim dobrim djelima. Od nas se očekuje da poput Filipa izađemo iz sebe, da se poput bl. Majke Terezije vratimo onomu gubavu, da podižemo pale iz raznih guba ovoga svijeta. Pođimo, svjedočimo i svima poručimo: Dođite i vidite, tu je živi Isus. Živio Mali Isus!