Na blagdan Bogojavljenja, 6. siječnja 2016., u samostanu svetog Josipa na Šinama, s. Egidija Perleta svečano je proslavila je 70. godina redovničkih zavjeta. U tišini redovničke sobe, okružena ljubavlju rođene sestre s. Mihovile, koja s njom dijeli danonoćno zajedništvo u sobi, i drugih sestara u kući, proslavila je ovaj značajni jubilej. 

 Čestitke i zahvalnost u ime Provincije izrazile su joj provincijalka s. Anemarie Radan i provincijska ekonoma s. Zorka Radan. Obradovala se njihovoj posjeti i iskazanoj pažnji. Nije nedostajalo radosnog smijeha, šale, lijepih sjećanja, ugodnog druženja. Prisjetit ćemo se u zahvalnosti i dubokom poštovanju glavnih podataka iz jednostavnog i Bogom bogatog životnog puta naše drage slavljenice s. Egidije. Rođena je 18. studenoga 1925. u Vidonjama, u zlatnoj neretvanskoj dolini, od oca Nikole i majke Stane rođene Vrnoga. Osnovnu školu s izvrsnim uspjehom završila je u rodnim Vidonjama, prirodno bistra i oštroumna. U kućnom i vjerskom odgoju temeljito poučena i odgojena. U našu Družbu došla je 1. kolovoza 1943. godine. Imala je u Družbi dvije tete, dvije majkine sestre: s. Teklu i s. Sofiju Vrnoga. Njezina majka Stana udala se za Nikolu Perletu, s kojim je rodila devetero djece. Od njihove devetero djece petero je izabralo duhovni život: tri sina svećenici: don Duje, don Petar i don Pavao, a dvije kćeri redovnice: s. Egidija i s. Mihovila. Iz obitelji Stanina brata Bože Vrnoge i nevjeste Stane također su tri kćeri postale redovnice, naše sestre: s. Blandina, s. Zorislava i s. Marinka, a jedan sin svećenik don Stanko. Tako od djece brata Bože i sestre Stane postalo je pet redovnica i četiri svećenika. I ovom prigodom možemo sa sigurnošću ustvrditi, da je s. Tekla Vrnoga, sestra kreposnog života, predvodnica duhovnih zvanja u župi Vidonje i šire. Nakon njezina odlaska u samostan iz župe Vidonje u časne sestre pošlo je sedamdesetak djevojaka. Neke su uvidjele da redovnički život nije za njih i vratile su se svojim kućama. Do sada su zavjete položile i ostale redovnice 64 djevojke iz župe Vidonje. Bog zaista čudesno piše povijest, kako pojedinca tako i naroda, povijest milosnog poziva na svećenički i redovnički poziv. Potrebno je taj poziv prepoznati, hrabro prihvatiti, ustrajno živjeti i svjedočenje Božjeg zahvata neće izostati.

Kao mlada sestra, nakon položenih zavjeta, u siječnju 1918., s. Tekla je došla u biskupsko sjemenište u Splitu, u kojem je tridesetipet godina požrtvovno radila u kuhinji, te uz molitvu, požrtvovni rad i uzorni život budila i podržavala duhovna zvanja. Naša slavljenica s. Egidija također je potaknuta Božjom milošću slijedila put redovničkog života kojim je išla njezina teta s. Tekla.

Privremene redovničke zavjete s. Egidija je položila je na blagdan Bogojavljena 6. siječnja 1946., u kući matici ˝Betlehem˝ u Sarajevu, a doživotne 6. siječnja 1952. u samostanu ˝Antunovac˝ u Zagrebu. Nakon položenih zavjeta godinu dana radi na ekonomiji na Mladicama, u štali. Kad su odlukom vlasti Bosne i Hercegovine sestre morale ostaviti svoju kuću i zemljište i samo s osobnim stvarima napustiti Mladice s. Egidija dolazi na ekonomiju Vitez, gdje ostaje do 1. listopada 1947., kada su sestre također odlukom vlasti morale ostaviti kuću, zemljište, stoku i napustiti Vitez. Bili su to teški i neizvjesni dani. Premještana je u samostan u Perast u Boku Kotorsku, gdje ostaje do 1. srpnja 1954. godine. Ovdje šiva štramce i njeguje starice. U zavodu za osobe s poteškoćama u razvoju Zagrebu, koji je bio uz samostan ˝Antunovac˝, od 1954. do 1961. godine, radi u praonici, pere rublje za ove bolesnike. To je vrijeme kada nije bilo strojeva za pranje rublja, a štićenika veliki broj. Tražilo se puno snage tijela i duha. Tri godine, od 1961. do 1964., radi kao njegovateljica u staračkom domu na Lovretu u Splitu, a stanuje u samostanu sv. Ane, te godinu dana u samostanu u Perastu izrađuje štramce i njeguje starice. Od 1965. do 1967. radi kao njegovateljica u  staračkom domu u Trogiru-na Čiovu, a zatim do 1. siječnja 1970. godine u samostanu sv. Križa na Čiovu obavlja domaćinske poslove župniku don Anti Škobalju, njeguje njegovu teško bolesnu majku gospođu Katu, koja je bila je sklerotična i nepokretna, a zbog skučenosti prostora imala je krevet u istoj sobi u kojoj su bile i sestre, što je još veći znak požrtvovne ljubavi i pregaranja od strane sestara. Preko ljeta u samostan sv. Križa dolazili su na odmor sjemeništarci i bogoslovi iz Splita, ali i bogoslovi sa svojim odgojiteljima iz  Zagreba, za koje s. Egidija uz pomoć sestara nesebično kuhala. Nije to bilo lako, jer je trebalo sve potrebno donijeti iz Trogira, nije bilo u blizini dućana, na vatri kuhati u ljetno doba, crpsti vodu iz bunara, i biti bez drugih kuhinjskih pomagala. Sve je to krijepila živa vjera i požrtvovna ljubav spremna na služenje. Nakon toga, od 1. siječnja 1970. do 1. lipnja 1972., u Busto Ariszio u Italiji, s. Egidija kuha za 70 osoba, bez ikakve prakse, kako sama svjedoči i zapisuje. Po povratku iz Italije, dozvolom poglavarica, dvije godine pomaže kao domaćica bolesnom bratu don Duji župniku u Jesenicama, a u isto vrijeme povremeno pomaže i drugom bratu svećeniku don Pavi, koji je bio teško bolestan, od posljedica operacije tumora na glavi. Nakon smrti brata don Duje, dozvolom poglavara, stalno je na pomoći bolesnom bratu don Pavi, koji je prema svojim mogućnostima obavljao službu župnika najprije u Podgrađu, a  zatim od 1992. do 2007. godine u župi Sitno Donje,  kada je  smješten u Svećenički dom u Splitu, gdje je i umro, a s. Egidija je kao bolesnica došla u samostan na Šinama, u kojem je i danas. Tridesettri godine s. Egidija je majčinski brinula o teško bolesnom bratu don Pavi na njegovim župničkim postajama, koje je uz njezinu nesebičnu brigu i pomoć prema svojim mogućnostima obavljao. Bila mu je i domaćica, i njegovateljica i župska pomoćnica. Koliko je neprospavanih noći imala bdijući uz njegov bolesnički krevet, u teškim bolima mu pomagala svojom pomoću i brigom, i bila mu ˝liječnik˝. Ona je znala razumjeti njegovu potrebu i ono što on u svojim bolima i krizama nije ni znao ni mogao reći, ni zapitati, niti sam sebi  pomoći. Ništa joj nije bilo teško za njega učiniti, pa i onda kada je i sama bila bolesna, i osjećala križ bolesti i iscrpljenosti.

Naša draga s. Egidija dolaskom u samostan na Šinama posvetila se u potpunosti apostolatu molitve i strpljivog nošenja osobnog  križa bolesti. Već četiri godine potpuno je prikovana uz bolesnički krevet. Potpuno nepokretna, tijelom prikovana na križu bolesničkog kreveta. Radosno živi stvarnost ljudske osobne nemoći, i u sjedinjenju s Isusom strpljivo nosi ovaj svoj životni križ. Moli Isusa da joj dadne snage na tom križu izdržati svaki dan. Ne mrmlja, ne prigovara, nego sebi svojstvenim smiješkom i neugašenim smislom za humor, kojim je uvijek bila bogata i druge razveseljavala, živi smireno na bolesničkom krevetu. Na Isusa se oslanja, u Njemu vidi svoje uporište i vrhunac kojemu treba doći, do kraja izdržati i tako zadobiti vijenac rajske slave. Koliko puta je kroz život slušala i drugima govorila kako treba u trpljenju biti strpljiv, a sada to i životom svjedoči. Samo je Bogu do kraja poznato kolikima je s. Egidija  pružila ruke za pomoć, kolike je podizala, hrabrila, revno bdjela uz bolesnički krevet, kolike je žrtve i ljubavi utkala u brizi za osobe s posebnim potrebama, u njegovanju starica, u pranju, kuhanju, čišćenju, do nesebične pomoći svojoj teško bolesnoj braći svećenicima. A zadnjih godina evo je ona u potrebi da njoj drugi pružaju ljudsku pomoć i njegu. I čine to sestre u samostanu na Šinama s ljubavlju i spremno. I tako valja. I drugog puta nema. To je Kristovo milosrđe. To je prava sestrinska ljubav, po kojoj se prepoznajemo koliko smo Isusove. Ne dajmo se umoriti u ljubavi prema Bogu i pružanju djela ljubavi i milosrđa jedna prema drugoj, osobito prema slabima, bolesnima, potrebnima.

Draga s. Egidija, draga naša slavljenice. Hvala Isusu i Tebi za 70 godina Tvog vjernog služenja Isusu u bližnjima. Mali Isus neka uvijek živi u Tvom srcu. Neka Te razveseljuje, bude Ti blizu, daje Ti snage i jakosti kroz sve dane do blažene vječnosti.

s. Maneta Mijoč