Odlukom Uprave naše Provincije, da u Godini  posvećenog života posjetimo Vječni grad, započeli smo naše hodočašće. "U smislu osvježenja i ohrabrenja na putu s Isusom i sestrama i onima koje On stavlja na naš životni put, zamislili smo i ovo hodočašće u Rim - grad u kojem je naš Uemeljitelj, sluga Božji Josip Stadler živio, studirao, bio zaređen za svećenika i biskupa, bio je čovjek  kojije svim srcem svojim, svom dušom svojom ljubio Boga i bližnjega svoga, bio radostan i ohrabrivao druge, pa i onda kad mu je bilo teško. On nam je uzor i zagovornik. Neka nam je to u svijesti dok budemo hodale ulicama kojima je on hodao, bazilika u kojima je slavio sv. Misu." (Iz dopisa Uprave Provincije, upućenog sestrama 18. veljače 2015.)

Uskrs je uvijek poseban, ali ove godine za neke od nas bio je još posebniji. Na uskrsni četvrtak 9. 4. poslije podne krenuli smo prema Rimu. Ovaj posjet pamtit ćemo cijeli život. Što nam se sve događalo i što smo doživjeli tih dana gotovo je nemoguće opisati. Teško je dočarati riječima što je sve plamtilo u nama dok smo prolazili mjestima kojima je nekada prolazio i sam sv. Petar, sv.  Pavao, sv. Franjo i mnogi drugi, među njima i naš otac Utemeljitelj.

Polako, ali sigurno je započelo naše putovanje pod vodstvom s. Marcele Žolo i s. Salutarije Đula, i naravno vozača gospodina Josipa Prološčića. Povodom godine posvećenog života rekla bih da je ovo hodočašće bilo zahvalno, plodonosno. Sudjelovalo nas je 20 sestara, 2 postulantice i 1 kandidatica. Radost je bila velika, ali i snažna unatoč naporu putovanja. Nakon dolaska u Anconu, krenuli smo prema Assisu, mjestu koje se ističe i odiše molitvom, pokorom i nadasve ljubavlju svetog Franje prema Kristu. Naravno, središte i početak svakog našeg dana bila je sveta Euharistija nakon koje je uslijedio obilazak. Posjetili smo Porcijunkulu " Majku svih crkava franjevačkog reda". Porcijunkula je mjesto prebivanja i poslanstva prve braće, mjesto kapitula i rađanja drugog reda, a nikako ne smijemo zaboraviti ni porcijunkulski oprost. Svakako najveličanstvenije mjesto u nizu drugih nimalo manje važnih je Bazilika sv. Franje. Vrhunac svega nas je tek čekao na najnižem dijelu Bazilike. Bilo je tako divno spustit se do kraja i ugledati grob sv. Franje, ozidanog kamenom i ograđenog željeznim rešetkama na kojem se nastavlja oltar. Uronili smo u molitvu i osjetili prisutnost njegovog duha.

 Pozdravili smo sv. Franju i Assisi i već pomalo iscrpljeni skupljali smo dojmove u memorijsku karticu i s nestrpljenjem očekivali susret sa sestrama u Grottiferrati gdje smo i odsjeli tijekom hodočašća. Osjećaj da si došao među svoje bio je i više nego predivan, primljeni smo srdačno i velikodušno. Nakon što smo se okrijepili večerom preuzvišeni nadb. mons. Martin Vidović ukratko nam je ispričao povijest naše kuće u Grottiferrati i kakvu ulogu kao takva ona predstavlja u Rimu. Kuća je naime ostavila velik trag u prošlosti.

 Drugi dan započeli smo svetom Euharistijom koju je predslavio nadbiskup Martin Vidović u koncelebraciji sa prečasnim mons. Milanom Simčićem. Iza doručka krenuli smo prema Rimu. Obišli smo rimske bazilike a vodič nam je bila gđa Dragica inače Hrvatica ali dugi niz godina živi u Italiji. Bazilika sv.  Ivana Lateranskog dočekala nas je u svoj svojoj ljepoti. Svi smo s nestrpljenjem čekali dolazak u Svete Stube, gdje je svatko od nas prignuo glavu u tišini i molio sjećajući se svih koji su potrebni naše molitve na tom svetom mjestu. Dojam svetih stuba bio je zaista velik i bogat. Prožeti molitvom krenuli smo prema bazilici Marije Velike koja je bila raj za naše oči i dušu, zatim smo razgledali i baziliku sv. Pavla izvan zidina. Bogatstvo koje smo primili tog dana zaista se moglo opipati na svakom licu. Put nas je dalje vodio po prošlosti Rima i Rimskog Carstva:  Coloseum, Rimski Forum Domanum i Oltar Domovine. Umor se nije dao primjetiti, vedrina duha je bila jača kao i hrabrost. Nakon cjelodnevnog obilaska vratili smo se zajedno s gđom Dragicom u Grottuferratu našim dragim majkama s. Ružici, s. Borgiji i s. Ivani, koje su nam pripremile pizzu. Naše pozitivne dojmove prenijeli smo na njih vjerujući da će i njih to ispuniti u radosnoj svakodnevnici služenja.

Treći dan našeg hodočašća bio je usmjeren prema vrhuncu-Trgu sv. Petra u Rimu. Na Trg smo ušli srcem punim slavljenja u iščekivanju. Radost je bila neizreciva,ogromna što smo tako blizu Svetom Ocu. Naime,tog dana 12.04.2015.Sveti Otac proglasio je godinu Božjeg milosrđa a ujedno i 100 godina genocida kršćana armenaca. Iza svete euharistije slijedio je govor Svetog Oca pape Franje svima prisutnima na Trgu Svetog Petra i iznenađenom pozdravu nama Sestrama Služavkama Malog Isusa iz Hrvatske. Zastava se u isti čas podigla, duše su nam poletjele, zaigrale od neizrecive sreće. Unatoč njegovoj daljini osjećale smo snagu njegove blizine i prisutnosti. Iza svega razgledali smo Baziliku Svetog Petra, u njoj smo se posebno zaustavili na grobu svetog pape Ivana Pavla II. gdje smo se molili u tišini. Zahvaljivali smo na susretu s njim i blagoslovu koje nam je donijelo ovo hodočašće. Za kraj dana u popodnevnim satima krenuli smo malim koracima u Hrvatski zavod svetog Jeronima, gdje nas je vedro dočekao i ukratko predstavio povijest i djelovanje zavoda,rektor mons. Jure Bogdan. Tu smo i slavili svetu Euharistiju zahvalni na tolikim primljenim darovima. Iza svete Euharistije mons. Jure Bogdan nas je počastio domjenkom. Nakon izmijenjenih iskustava i doživljaja u večernjim satima vratili smo se u Grottuferratu čuvajući i razmišljajući brižno o svim događajima u svom srcu. I zaspali smo u tom duhu.

Četvrti dan našeg hodočašća i oproštaja od naših divnih sestara u Grottiferrati, nadbiskupa mons. Martina Vidovića i preuzvišenog mons. Milana Simčića.Iz Grotteferrate otišli smo prema Loretu,Gospinom svetištu. Legenda kaže da su anđeli prenijeli svetu nazaretsku kućicu u Loreto kod Ancone. Sveta kuća danas je smještena u bazilici (Chiesa Della Santa Casa). Tu smo se zadržali 2 sata pa smo iskoristili mogućnost da svaki kutak istražimo i kod Marije Majke se odmorimo za daljnji put u stvarnost. Marija Majka je i prva Služavka Malog Isusa pa smo je zatražili da se u nama nikada ne ugasi radost služenja ponajprije po uzoru na njezina Sina Isusa, a potom na našeg Utemeljitelja sluge božjeg Josipa Stadlera.

Nažalost morali smo se oprostiti od ovog hodočašća grada u kojem je svatko pronašao sebe. Čovjek živi od sjećanja i uvijek se vraća na one lijepe događaje u trenucima kada mu je teško. Vjerujem da se svakoj ovo hodočašće urezalo i zapečatilo duboko u srce, da će svakoj srce malo brže zalupati i osmijeh se ocrtati na licu kad se sjeti ovog putovanja. Napojili smo se duhom, dobili milost Mi-upravo Mi. Vraćajući se u stvarnost u naš svagdan krenimo u osvajanje Boga i čovjeka za Njegovo Kraljevstvo. Budimo i ostanimo u Njegovom centru. Hvala svima koji su nam omogućili ovo hodočašće posebno i veliko hvala našoj s. Provincijalki Anemarie Radan.

s. Iva Serdarević