Duhovne vježbe su jedna od prilika da se zajedništvo vidi, čuje, ostvaruje. Ako ne znam što je zajedništvo, kako ću ga spoznati, a onda i ostvarivati. Dosta filozofiranja, bolje je ići na konkretno djelo. Zajedništvo su susreti izbliza.

 

Sve, koje smo došle na duhovne vježbe, vidimo se, govorimo i slušamo istovremeno, međusobno si upadamo u riječ da što više ispričamo iz svoga života, jer se dugo nismo vidjele ni čule. Onda zajednički slušamo iste propovjedi od voditelja, ali svaka čuje i primjećuje, pamti i primjenjuje na sebe i druge ono što je njoj zapelo za uho i srce. Nisu tu Bog-zna kako velike razlike, ali ima ih. Ono što ja primjenjujem na druge, drugi primjenjuju na mene, a što priželjkujem za sebe, drugi također priželjkuju za sebe i tako se u mislima i željama „loptamo“ porukama koje nam Bog šalje preko fratra, voditelja duhovnih vježbi. 

 

Onda mi je sinula jedna tako učinkovita misao da je se nisam mogla riješiti drugačije nego da je provedem u djelo. U pauzi priđem fratru i kažem mu: „Znate da vas volim najviše na svijetu.“ Pogled mu je zasjao radošću, a lice osmjehom.

 -  A znate li zašto? – nastavim.

 -  Ne znam. – odgovori fratar nakon kratkog razmišljanja.

 -  Zato što u vašem srcu stanuje moj Zaručnik.

 

Malo kasnije kod fratra se našla s. Karla. Reknem i njoj da je volim najviše na svijetu.

  - Je li to moguće? -  i nadoda: „ Reci to fratru.“ Odmah nastavim: „A znaš li zašto te volim najviše na svijetu? Ona odgovori: „Ne znam.“

  -Zato što nosiš moga Isusa u svom srcu. I fratar nosi moga Zaručnika u svom srcu pa i njega najviše volim.“ 

 

Produžim dalje. Dođem do s. Mile s istim pitanjem: „Znaš li zašto  te volim najviše na svijetu?“

     - Jer nešto trebaš, glasi odgovor.

     - Ne zato, nego jer nosiš moga Isusa u svom srcu.

     - Blago vama, a i meni - zaključila je sestra.

 

Postalo mi je zanimljivo promatrati lica i slušati zaključke, pa nastavljam dalje.

     - Znate da vas volim najviše na svijetu – ali ova se ne da smesti.

     - Ma nemoj!

     - A znate li zašto? Jer nosite moga Isusa u svom srcu.

 

Samo se nasmijala i produžila svoj korak, a ja svoju misao sijem dalje.

  - Znaš da tebe volim najviše na svijetu, šapnem s. Doris u blizini vrata.

  - Znam.

  - Zašto?

  - Jer nosim Isusa u svom srcu. 

 

Iznenadila me odgovorom, mislim da je negdje usput čula priču.

  - Jesam li te to već pitala ili si čula od drugih?  

  - Zaključila sam.

  - Bravo, drago mi je, ako je to tvoj zaključak.

 

Malo kasnije na isto pitanje dobila sam protupitanje: „Je li?“

  - Da, jer nosite moga Isusa u svom srcu.

  - A tako, odgovori s. Cvjeta.

 

Opet sretnem jednu i obradujem je konstatacijom da je volim najviše na svijetu. Najprije vidim osmjeh, a onda pitanje: „Kaj trebate?“ 

  - Samo ti reći da te volim najviše na svijetu, jer nosiš moga Isusa u svom srcu.

 

A kad sam  to isto uputila s. Jagodi ona je odgovorila: „Šipak! – da povjerujem u to.“ Imala sam dojam kao da joj nitko do sada nije uputio takvu riječ ili je nikako nije očekivala baš od mene. Nakon objašnjenja zaključila je: „Blago meni ... i vama.“ Tu je misija ostvarena. 

 

S. Iloni uputim istu rečenicu, a ona se gotovo rastopila od dragosti i iznenađenja, pa nastavim: „Znate li zašto?“ Zastala je ne mogavši se pribrati.

  - Zato jer nosite moga Isusa u svom srcu.

 

Ponovno je zastala, a onda odgovorila: „ I ja Njega volim.“

 

Navečer sretnem s. Krunoslavu i kažem kako je volim najviše na svijetu, a ona odgovori: „Još samo da povjerujem u to. I kaj trebaš, trebaš nešto?“

  - Ne trebam ništa, jer mi je dovoljno da nosiš moga Zaručnika u svom srcu.

  - On je i moj Zaručnik i nalazi se u tvom srcu, dodala je s osmjehom.

 

Kod svih ispitanika primijetila sam izraze iznenađenja, radosti, ushita, nedoumice, ganutosti, .... nitko nije ostao indiferentan na istu rečenicu.

 

Jedna smo zajednica, jer je jedan Isus u srcu svake od nas. I nakon razlaza ostajemo u zajedništvu jer svaka nosi mojega Isusa u svojem srcu. On je pravi razlog zajedništva.

s. Ana Čajko-Šešerko