Tema: Sluga Božji Josip Stadler – čovjek nade i pouzdanja

U Katekizmu Katoličke crkve br. 1817 čitamo da je ufanje (nada) bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući sve pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile nego na pomoć milosti Duha Svetoga.

Nastojeći bolje upoznati slugu Božjega Josipa Stadlera kao čovjeka nade i pouzdanja, sa sigurnošću možemo reći da je on još od rane mladosti pa sve do kraja života svom dušom i svim srcem čeznuo za Kristom, Kristovim obećanjima, nebeskim kraljevstvom i vječnim životom. Poznata su nam mnoga njegova djela koja je ostavio u baštinu Crkvi i našoj Družbi, a plod su njegova neizmjernog pouzdanja u Krista, Božju providnost i pomoć.

Fra Slavko Topić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u jednoj je propovijedi, pod naslovom „Stadlerovo veliko pouzdanje u Boga; njegovo ispitivanje volje Božje“, kazao da se u životu nadbiskupa Josipa Stadlera od ranog djetinjstva, „kasnije mladića, pa sjemeništarca i bogoslova, zatim svećenika i, napokon, biskupa, može zapaziti da ga Bog odgaja za krepost pouzdanja, za život u pouzdanju u Boga. To se jasno očituje u svim scenama kroz koje je ta sveta duša prolazila onim svojim mukotrpnim životnim putem.“ U Stadlerovu djetinjstvu, kada je ostao bez oca i majke, fra Slavko zapaža: „U tim trenucima mali Josip se nalazi u crkvi, na pravome mjestu Božje providnosti, licem u lice pred Isusom. Pogođen dramom svoje obitelji proživljava vrlo veliku, duboku osobnu tjeskobu. Rijetke su tako dramatične ljudske povijesti... S iskustvom patnje započeo je njegov životni put rasta u znanju, a ustvari u školi pouzdanja u Boga – od Požege do Zagreba, do Rima, od Rima do Zagreba, od Zagreba do Bosne. Put je to marljivoga rada, reda, molitve i, nadasve, jake životne škole pouzdanja u Boga, kroz koju je ta duša – ta sveta duša! – imala proći i prošla i hrvala se i borila se i rasla u onom svom velikom, zaista velikom pouzdanju u Boga i u vjeri da Bog sve vodi. To pouzdanje je zasigurno glavna snaga njegove osobne duhovnosti i svetosti.“ „Bog Stadlerovu dušu, iz svojih božanskih, očinskih razloga, od početka vodi i usmjerava tako da osjeti potrebu za Bogom i njegovom zaštitom, i da nema drugog životnog oslonca ni izbora. Stavlja ga na životni put Božanskog okrilja – Bog je moje okrilje! – i da raste u tom okrilju. To Bog hoće. Tako je i Josip razumio. To se vidi, iščitava se iz pojedinih scena njegova života. Bog je htio da to dijete raste u pouzdanju u jednog drugog Oca. Prvi otac, onaj zemaljski, otišao je u nebo, nema ga tu. Ali Bog je dao druge ruke umjesto tog oca i te majke, druge ruke u kojima je ovo stvorenje osjećalo, nastojalo osjetiti, vidjeti, uvidjeti Božju ruku. Pouzdanje u Boga! Škola božanske ljubavi i milosrđa!... Onako brojne i zahtjevne gradnje crkava i crkvenih ustanova i svega drugoga moglo je uspješno poduzimati samo zaista veliko pouzdanje u Boga i u Božju providnost. Time je i nama ostavljen primjer.“

"U nadbiskupu Stadleru imamo velik primjer pouzdanja u Boga. Raditi, graditi, sijati, saditi, moliti, ali uvijek s pouzdanjem u Boga, koji nas ljubi i sve usmjerava prema našem vječnom cilju spasenja. "

I, što još na ovo sve nadodati doli onu tako divnu crticu iz života sluge Božjeg nadbiskupa Stadlera, koja kaže ovako: „Njegovo pouzdanje u Boga bijaše bezgranično. Nadbiskup je s tajnikom u njegovoj sobi molio večernju, povečerje i jutarnju. Nije se trebalo posebno paziti pa da se primijeti kako se pri kraju 'Tedeuma' njegov glas mijenja i kako pobjedonosno, pouzdano i silno u laganom tempu izgovara riječi: 'In Tee Domine sperravi, nonn con-fundar in aeterrnum!' I on nije bio postiđen. Bog mu je pomogao u svemu čemu se od njegove providnosne ruke nadao... Na koncu života mogao je postojano stajati pred licem Gospodinovim i čuti njegove riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga“.

Upravimo i mi svoje nade i pouzdanja u Gospodina. Molimo pomoć i snagu Duha Svetoga da možemo ispuniti plan koji je Gospodin predodredio u svojoj  providnosti za svaku od nas. U tome nastojanju neka nas zagovara i pomaže nam naš otac Utemeljitelj, naš učitelj u vjeri, nadi i ljubavi...

s. M. Ana Marija Kesten