Tema: Sluga Božji Josip Stadler – čovjek dobrote, razboritosti, milosrđa i vedrine

Dobrota, razboritost, milosrđe i vedrina osobine su kreposna čovjeka koji se nadahnjuje na živom vrelu, jakom duhovnom izvoru, a to je Riječ Božja. Upravo je ona dotaknula srce dječaka Josipa Stadlera i dovela ga do toga da je postao poslužitelj Božje Riječi i radostan navjestitelj Evanđelja. Zato se dobrota sluge Božjeg Josipa Stadlera, našega Utemeljitelja, ogleda prije svega u njegovu druženju s Božjom Riječi. Živio je po primjeru Isusa Krista i u životu provodio u djelo njegove riječi: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće… tako da je postao prijatelj i suradnik Božji čineći dobro. Bezbroj je primjera njegove dobrote i dobrih djela ostalo zapisano i na taj način darovano nama kao njegova baština. Ovdje ćemo izdvojiti samo neke od njih kako bi nas koji danas živimo potaknuli na dobro, na autentično življenje Evanđelja i povjerene nam karizme.

Prije svega, Josip Stadler bio je kao dječak toliko dobar da su ga prozvali zlatnim dječakom. Ova njegova osobina pravi je i prvi poticaj nama Služavkom Maloga Isusa da budemo u pravom smislu po njegovu primjeru  „zlatne sestre“. Ona nas potiče i na predstavljanje Josipa Stadlera kao zlatnog dječaka djeci s kojom se svakodnevno susrećemo, a na poseban način djeci koja su nam povjerena na raznim poljima djelovanja (u katehizaciji djece u školama, župama, odgoju djece u dječjim vrtićima kao i u drugim odgojnim ustanovama koje su u sklopu naših zajednica). Svi osjećamo i svjedoci smo činjenice da su današnja djeca zaokupljena digitalnim svijetom, otuđena od stvarnosti svijeta i osamljena u vlastitoj obitelji. Nije li nam život zlatnog dječaka, našega oca Utemeljitelja, primjer i uzor za poticanje djece našeg vremena na dobrotu, za njihovo upućivanje na potrebe druge djece koja su potrebita. Nije li to način na koji ih trebamo učiti kako živjeti s drugom djecom, kako im olakšati teškoće i tako svoj djeci pomagati da budu zajedno sretna. Čini nam se da naš Utemeljitelj, kao dječak, nije imao ništa, ali je sve prilike i mogućnosti koje su mu bile dane iskoristio na dobro. Rastao je u mudrosti, dobroti i milosti, i svoje je dobročinitelje uvijek oduševljavao svojom dobrotom, razboritošću i neumornim zalaganjem.

Kao mladić, gimnazijalac, bio je za sve pohvale. Sve je kod njega bilo najbolje i najodličnije kao kod svih marljivih i dobrih učenika, bio je pobožan i ponizan, ozbiljne i mirne ćudi, uzorna vladanja, poslušan, čestit, vrlo nadaren, neumoran, prema drugima blag, a u pridržavanju kućnom redu uzoran, stoji između ostaloga zapisano u knjigama o Josipu Stadleru. Može se iščitati iz svega kako su Josipa Stadlera krasili divni Božji darovi, koje je, prema Riječi Božjoj, dao umnožiti. Mnogo je talenata imao i nijedan nije zakopao, sve je dao, sav se razdao, pa i kao mlada nadbiskup, pun volje i snage, spremnosti i požrtvovnosti, za bližnje u potrebi. Osobine koje su resile Utemeljitelja kao mladića divni su poticaji i nama Služavkama Maloga Isusa kako bismo do kraja i svim snagama uložile vlastiti život u nasljedovanje Isusa Krista, kako bismo do kraja život darivale za Crkvu, Družbu i njezino poslanje. U njih trebamo uložiti sve primljene talente i na taj način ispuniti zadaću koju nam je Gospodin povjerio. Osobine koje su resile Stadlera kao mladića također su nam poticaj da ih promičemo i s njima upoznajemo mlade koji su nam povjereni u raznim apostolatima, na poseban način u školama i župama.

Između toliko dobrih Stadlerovih djela koja su nam zapisana dovoljno je prisjetiti se koliko je volio i brinuo se za siromahe. O tome svjedoče sestre štićenice iz Zavoda Betlehem, ovako: Bilo je to god. 1912., kada smo u razmaku od dva mjeseca ostali bez oba roditelja. Tada naš tutor (skrbnik) jednog dana u jesen doveo nas je pred vrata sirotišta „Betlehem“. Nas četvero: ja sam bila najstarija, 11 god., sestra 6 god., a oba brata blizanci Franci i Pepi stari 4 godine… Časne sestre su nas tješile da ima netko tko svom dušom i tijelom nesebično vodi brigu o nama i ostalim siroticama, a to je bio pok. Nadbiskup Josip Stadler – utemeljitelj tog samostana „Služavki Maloga Isusa“.

Ekonomski položaj Zavoda tada nije nimalo bio u zavidnom položaju. Broj djece bio je sve brojniji, a većina ništa nije plaćala za uzdržavanje, a uz to ni za školovanje. Pokojni nadbiskup Stadler je pomagao u rješavanju te materijalne krize pa je često apelirao na ondašnje svoje poznanike iz uglednih krugova da bi blagonaklono pridonijeli nekim novčanim prilozima na olakšanje krize. Često je upriličio sastanak s tim osobama i doveo ih u Betlehem, gdje nam je nekoliko dana ranije najavljen njihov dolazak. Djeca su tu svečanu prigodu nestrpljivo očekivala, jer je dolazak preuzvišenog Nadbiskupa i dobrotvora bio jedan od najveselijih i najsretnijih dana. On nas je očinski nježno poredao ispred sebe: dok su jedni sjedali na pod, veći su stajali, a najmanje bi uzeo u krilo i postavljao im razna pitanja.

Uvijek se interesirao kako učimo, ima li među nama istaknutih talenata. Na kraju je slijedilo pjevanje, i to posebno neke domoljubne pjesme kao „Glasna jasna, Junak iz Like, zatim Gore nebo visoko“ i mnoge još druge. Posebno je volio onu narodnu pjesmu Uvenulo lišće borovo, pod kojim je Ivo bolovo. Isto tako za Novu godinu je redovito dolazio i svojom rukom nam redom svakoj podijelio neke kutijice bombona, što mi je i danas svježe u pamćenju. Kad je 1914. g. izbio Prvi svjetski rat, nas su djecu smjestili u Čardak na Dolorozi kao „muhdžire“ (izbjeglice). Ni ondje nije izostala briga i pažnja pok. Nadbiskupa kad je osobno došao posjetiti nas i ispitati prilike prehrane i općenito naše opskrbe u tim ratnim danima. No, svojom velikom dušom i dobrotom ublažio je sve neprilike i nevolje bodreći nas ujedno da će sve biti opet dobro.

Sve je brzo proteklo što je bilo ugodno i dobro, a onda nas je iznenada porazila vijest da je naš dobri Nadbiskup na umoru, a zatim ubrzo da je konačno ostavio toliki broj sirota koje su iz dna duše oplakivale tog velikog dobrotvora i genijalnog Nadbiskupa.

Sprovod je krenuo iz Kaptola i prošao većim dijelom ulica do Katedrale; a malo koji od prisutnih da nisu zaplakali, svjesni gubitka tog velikana i čovjeka!

Mi njegove štićenice i gojenice, koliko nas ima još, živimo od lijepog sjećanja na one dane, pa vrlo često stanemo kraj groba našeg Nadbiskupa i zapalimo svijeću za mir njegove plemenite duše...

Jamačno bi takvo svjedočanstvo mogli dati i mnogi siromasi grada Sarajeva, jer o Utemeljitelju ostade zapisano da je za Božić i Uskrs i po najgorem vremenu obilazio cijeli grad čestitajući ljudima blagdane, ulazeći pritom i u sasvim siromašne domove.

I, na kraju, zasigurno jedna od glavnih karakternih crta ovoga marljivog čovjeka bijaše njegova trajna vedrina, što se može iščitati iz tolikih zapisa, bilo knjiga bilo pjesama o Stadleru. Volio je šalu, gajio gostoljubivost i svojim duhovitim dosjetkama i vedrinom sve je uveseljavao. Jednom je svom tajniku dao pročitati jedno anonimno pismo puno neizrecivih pogrda i psovki…, a kad mu je tajnik vratio pismo, pogledao je u mirno, otvoreno i vedro lice starca. Nijedna riječ obrane nije prešla preko njegovih usana. Ovo su samo neki od poticaja i primjera nama sestrama za današnji dan duhovne obnove.

Poput našega oca Utemeljitelja usmjerimo i mi svoje misli, riječi i djela prema Božjoj Riječi. Ona će nas voditi radikalnom življenju Evanđelja. Ona će nas poučavati dobroti, osposobljavati za razboritost u svim odlukama, poticati na duhovna i tjelesna djela milosrđa prema siromasima i potrebitima bez razlike na vjeru i boju kože. Ona će nas poučavati i osposobljavati kako u svakom bratu čovjeku gledati lice Božje i trag Božje stvarateljske ruke. Božja će nas Riječ jačati i poticati – ostati vedra duha, jer, kako kaže Sveto pismo, „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“. U svemu tome dao nam je divan primjer svjedočenja naš otac Utemeljitelj. Njegovi primjeri nama su i danas veliki poticaji i ideali. Slijedimo ga u življenju i svjedočenju Radosne vijesti u našim zajednicama i prema svima kojima smo poslane.

s. M. Ana Marija Kesten