150. obljetnica Stadlerova svećeništva

Tema: Sluga Božji Josip Stadler - svećenik i nadbiskup Srca Isusova

Uvod

Stadlerova prva suradnica časna majka s. M. Krescencija Zwiefelhofer svjedoči i zapisuje: „Kad je bio položen u lijes u kojem će se ukopati. Stavila sam mu na pergamenat napisano imena svih živućih sestara ispod kazule na srce, da ponese sobom na vječni počinak u hladni grob“.- Između ostalog zapisala je i ove riječi…“Ljubljeni naš Utemeljitelju, Nadbiskupe Srca Isusova…“koji snivaš na Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrešne Djevice“ (s. M. Krescencija Zwiefelhofer. Povijest kuće matice. Str. 69.)

„…Nada sve svoje srce učinimo sličnim Presvetom Srcu Isusovu; da onako mislimo, kako je On mislio, da onako osjećamo kako je On osjećao, da ono ljubimo, što je On ljubio, da za onim idemo. Što je On želio, da ono tražimo što je On tražio, da ono činimo što je On činio.“ (J. Stadler. Rajska vrata. Str. 522)

Stadler je svoju Nadbiskupiju posvetio Srcu Isusovu. Prvu poslanicu prigodom preuzimanja nadbiskupije naslovio je Pod zastavom Srca Isusova, te u njoj napominje da u Srcu Isusovu učimo poznavati i ljubiti Boga, poznavati sebe. Katedralu u Sarajevu je posvetio Srcu Isusovu kao i nadbiskupsku kapelicu. U toj kapeli je svaki dan nekoliko puta molio pred likom Srca Isusova, tu tražio utjehu i savjet, snagu i pomoć. U toj kapelici je i danas sve ono što je bilo i u njegovo vrijeme. Pokrenuo je „Glasnik Srca Isusova“ i službeno glasilo nadbiskupije „Srce Isusovo“, koje je kasnije prešlo u Vrhbosnu. Dva svoja jubileja slavio je na blagdan Srca Isusova 25. godišnjicu biskupstva 1906., te 50. godišnjicu svećeništva 1918.g.

Srce puno ljubavi - uzor kako se ljubi

Isus umirući na križu vodi brigu za druge. Zadnje dane svoga života posvećuje zauzetošću za druge. S križa daje Ivanu majku svoju „Evo ti majke…“ (Iv. 19.16.) To može samo srce puno ljubavi. Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića. Naš sluga Božji Stadler želi da budemo po ljubavi poput Isusovih učenika kojima govori: „Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome po tome će svi znati da ste moji učenici…“ (Iv. 39.35.) Ljubav je najveći dar kojeg možemo primiti i drugima darovati. Sve je besmisleno bez ljubavi. Sluga Božji u Srcu Isusovu iščitava znak za sebe i s ljubavlju ga prenosi na druge. Vrhunac Isusove ljubavi otkrivao je u praštanju i milosrđu.

Što za mene znači voljeti poput Isusa?

Bog se želi približiti čovjeku po čovjeku. Nameće se pitanje Kako odgovoriti na ljubav ljubavlju? Stav služenja i zauzetosti za drugoga treba biti prepoznatljiva u životu svake Služavke. Samo onaj tko prepozna ljubav kao vrednotu prepoznat će i potrebu vremena u kojem živi poput sluge Božjeg Stadlera. Naš Utemeljitelj nije imao ljepši naziv od ovoga „Služavke Maloga Isusa“. Sav se srcem poput svog učitelja Isusa predao. I nama to stavlja na srce da se često pitamo; Čije smo? Čim smo njegove? On traži da budemo po njegovu srcu. Svi koji su nam povjereni trebamo voljeti njegovim srcem. Sluga Božji crpio je snagu iz Isusovog Presvetog Srca. Zato je često i ponavljao „Bog će nam milostivo otvoriti svoje prebogato srce, ako pritečemo u pomoć svojemu bratu u potrebi“. Svaka osobno postavimo sebi pitanje; Što ja mogu učiniti da bude više ljudi sretnih i bliži Srcu Isusovu? Nastojmo poput Utemeljitelja crpsti snagu iz Isusovog Srca. Svaki čovjek ima trenutaka u životu kada se osjeća zabrinutim. To je doživio i naš Utemeljitelj. Nastojao je da to ne prenosi na druge. Oni koji su ga vidjeli da plače, kod zajedničkog stola nisu ništa primijetili. Kad bi ga upitali znao bi reći, „Nije li dovoljno što ja patim, pa zar i drugima da pokvarim radost.“ Otvorimo i mi svoje srce Isusovu Srcu, kako bi svaki naš hod s Gospodinom bio za druge, tješiti srcem i moliti srcem. Sluga Božji tolike je tješio, ne samo riječima nego i konkretnom ljubavlju koja nikad nije prestala. Budimo spremne i mi izići iz sebe i darovati se. Neka nas ohrabruju riječi našeg Utemeljitelja: „Svakog vjernika misli trebaju da idu za tim da poznaju Isusovu ljubav…“ Upravo na tu ljubav Utemeljitelj poziva svaku od nas. Koliko je bio uronjen u presveto Srce Isusovo znao je reći kako mu je teško pri srcu, žalostan je što toliki vjernici žive u teškom smrtnom grijehu. „Svakog vjernika treba čistiti od teškog grijeha. Potrebno je naći način približiti Božje milosrđe…“ Ako se to ne čini ističe Utemeljitelj imat će velikih posljedica. Prepoznavao je one koji su udaljeni od Boga. S koliko je nastojanja činio da bi grješniku približio Kristovo milosrdno Srce. Da bi mogli živjeti po zakonu ljubavi Sluga Božji na srce nam stavlja sredstva koja nam u tome mogu pomoći, molitva, odricanja i sakramenti. Svojom povezanošću sa Srcem Isusovim Utemeljitelj nam je pokazao primjer da je svaki čovjek naš brat i Isusov brat.

Srce Isusovo – hrana

Stadler je bio veoma pobožan čovjek. Imao je djetinju pobožnost prema Srcu Isusovu. Kao takav Stadler je pozitivno djelovao na druge. U tome se iščitavao njegov čisti odnos prema vjeri, njegovo pouzdanje u presveto Srce. Dobro je znao i životom svjedočio da samo prava kršćanska ljubav može izliječiti rane. Pobožnost prema Srcu Isusovu u životu Sluge Božjega Stadlera bila je glavna i osnovna hrana kojom je hranio sebe i druge. Još od malih nogu znao je gdje mu je mjesto. Kad je došao brodski brico da malog Josipa uzme nije ga našao kod kuće. Josip je bio u crkvi na klečanju. Mali Josip bijaše u kući Božjoj. Pobožnost prema Srcu Isusovu cijelog života gaji u svom srcu. Od samog dolaska u Bosnu radio je na tome da cijelu nadbiskupiju religiozno odgoji. Stoga među vjernicima širi pobožnost prema Srcu Isusovu. Cijelu biskupiju i katedralu stavlja pod zaštitu Srca Isusova. Bio je čovjek velikog srca i velikog duha. Da je bio velikog srca govore nam njegova zdanja koja i danas svojom postojanošću govore da je bio čudotvorac. A da je bio čovjek velikog duha o tome nam svjedoče brojni spisi, molitvenici i pastoralne poslanice. Veliku pobožnost i ljubav sluga Božji pridaje čestim pohodom Presvetom sakramentu. Zapisa: „Pohađajte ga često u Presvetom oltarskom sakramentu…“ Njegov odnos prema Bogu je djetinji. Sav je uronjen u tu neizmjernu ljubav. Dvije su bitne dimenzije koje se neprestano ponavljaju u Stadlerovom odnosu prema Srcu Isusovu; nutarnja pobožnost i vanjska zahvalnost. Sluga Božji ističe: „Onaj tko želi bolje upoznati Isusa treba više uroniti u otajstvo probodenog Srca Isusovog…“ Ništa nije započimao i završavao bez molitve. Takvim načinom mnogim dušama približio je Božju ljubav, mnogim odbačenima snagu. Smatrao je da osobe koje crpe snagu u Srcu Isusovu trebaju se poistovjetiti Isusovoj ljubavi. Poput Isusa mnogima je bio kruhom utjehe, kruhom sigurnosti i kruhom ljubavi. Svoje religiozno iskustvo prenio je i na nas, želio je da nam Presveti Oltarski sakrament bude središte i cilj duhovnog života. Bio je svjestan da cijelog života ne možemo Bogu zahvaliti za neizmjerna dobročinstva. Taj poticaj na molitvu i zahvaljivanje čitamo u pismu upućenu sestrama za dvadeset petu godišnjicu srebrenog Jubileja Družbe iz god. 1915. Uzima za primjer deset gubavaca iz Lk. 17. 11-19. Utemeljitelj ističe: „ozdravilo deset samo jedan zahvaljuje…“ U ovom pismu moli sestre da iskažu zahvalnost Gospodinu. Prvi razlog za to jest Bog tako želi, a drugi je jer Bog nam u tu svrhu priprema mnoge milosti. Ako živimo svoju karizmu u duhu Utemeljitelja neće nam biti teško da zajedno s njim kličemo; „Naša je prava sreća u Isusu.“ Nikad se do kraja neće iscrpiti dubina, širina, jačina i ljepota Isusovog Presvetog Srca. Kada je Sluga Božji odlučio nadbiskupiju staviti pod zaštitu Srca Isusova zna zašto to čini. Ljudi su se udaljili od Boga nisu više poštovali ni čovjeka. Nadbiskup to slikovito opisuje situaciju u svojoj biskupiji. U svojoj poslanici od 15. 1. 1882 piše: „Ja zato proglašujem da je od danas glavni čuvar i patron ove nadbiskupije Presveto Srce Isusovo. O kako je dobro i ugodno boraviti u srcu Isusovu!. O ljepoto tako stara, a meni još tako nova…“ U svemu opažamo da je neumoran bio u promicanju pobožnosti prema Srcu Isusovu. Uvidio je situaciju u svojoj biskupiji iz dubine srca je vapio: „De pogledaj milostivo na nas…“ Poziva i svećenike da skupa sa svojim pukom okupe se pod barjak Srca Isusova. U svojoj poslanici Nadbiskup Stadler izražava radost zbog pobožnosti Srcu Isusovu koja se proširila po cijeloj biskupiji.

Što mi danas u ovom vremenu možemo reći; je li i danas pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu prirasla srcu svake sestre Služavke Maloga Isusa, Prijatelja Maloga Isusa i svakog vjerni

Zaključak

Molimo svim srcem s našim Slugom Božjim: „Daj nam Isuse da zbog tvoje Božanske časti unaprijed samo za tebe živimo i da ni za kakvu drugu radost ne znamo osim tu, da samo tebe ljubimo i jedino tebi služimo…“ U njegovom biću kucalo je veliko srce, srce za sve ljude. Toliko duboko je ušao u misterij Srca Isusova koje je obuzimalo cijelo njegovo biće. Stoga je isticao: „Neka svijet zna da smo mi Isusovi, a Isus je naš!“. Isus je bio njegov motiv dvadeset četiri sata dnevno. Zato je s uvjerenjem mogao reći: „Mi nemamo drugog Gospodina nego Gospodina Isusa krista!“ Pokušajmo otvoriti svoje srce djelovanju njegovog Srca. Samo tako oslanjajući se na primjer i pomoć Božanskog Srca dobit ćemo pravo jako srce, spremno prihvatiti sve napore, srce spremno prihvatiti sve izazove. Njegov život prožet Kristom mu je omogućio da na prvo mjesto stavi Krista. Molimo svi zajedno to isto Božansko Srce da ga što prije uzdigne na čast oltara, a njegov primjer i njegove riječi neka nam budu uzor i poticaj, da što revnije i pobožnije štujemo Presveto Srce Isusovo. Osobito vrijedan i otvoren poticaj jest Sluge Božjega da se čovjek onda kad mu je teško treba uzdati u Presveto Srce Isusovo: „Zato treba da za njim idemo kao za svojim kraljem, jednako na Golgotu kao na Tabor, jednako na križ, kao u blagavaonicu, jednako u smrt, kao u život…“.

Poticajne misli

Gospodine, Isuse odgoji naše srce da u svim trenutcima svog života svoj pogled upravljamo u tvoje Presveto Srce.

Pomozi nam Gospodine, da naša ljubav prema tebi i bližnjemu bude savršena po uzoru Sluge Božjega Stadlera. Potakni naša srca da znamo da nam je molitva harana za dušu.

Molimo da se i na nama iščitaju riječi i prepoznaju u našem življenju da smo do Isusovih nogu, da ljubimo njegovim srcem. Što se više budemo obraćale Isusu otkrit ćemo da nikad ne dolazimo do kraja.

s. M. Marinela Zeko