Došašće sa najmanjima Petak, 17. 12. 2021.

"Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!" (Mt 18,1-5; Mk 9,33-37)

Vjeroučiteljica Zdravstvenog učilišta profesorica Suzana Mravunac obratila se župniku vlč. Ivanu Lastovčiću za pomoć oko organizacije susreta sa beskućnicima kako bi srednjoškolcima približila život beskućnika. Uz preporuku župnika Prijatelji Malog Isusa organizirali su susret, pripremili poklone koji su se podijelili uz poklončiće učenika. Treba napomenuti da se cijela župna zajednica nesebično odazvala prikupljanju higijenskih potrepština. Susret smo započeli euharistijskim slavljem, nakon čega su učenici otpjevali nekoliko adventskih pjesama i time uveselili naše drage nam goste. Iza toga nam je g. Mrvalj ispričao svoj životni put i opisao život mnogih beskućnika nekada i danas. Susretu su se odazvali i župljani te su svi imali prilike postaviti pitanje gosp. Mrvalju što su i činili. Druženje smo nastavili u dvorištu župe kao i u toploj dvorani uz čaj i okrijepu. Blizina Gospodinova je bilo toliko jaka da nitko od nas prisutnih nije imao volju završiti druženje. Prošlo je 2,5 sata a učenici su još uvijek bili oko naših gostiju i pozorno slušali svaku priču. Neka ovo druženje posluži na rast svakog od nas, a posebice učenika. U nastavku je tekst učenice opisujući doživljaj sa susreta;

Ove godine je 14. prosinac obilježio jedno posebno iskustvo. Došašće je vrijeme ljubavi, blagostanja i dobrote, zato u to vrijeme ne smijemo zaboraviti da nismo sami, da na ovom svijetu postoje ljudi kojima je potrebna naša pomoć, naša topla riječ, zagrljaj i koji osmijeh na licu. Upoznavanje s beskućnicima pomoglo mi je da shvatim koliko smo svi koji imamo topli dom i obitelj sretni i radosni, jer nekima je to oduzeto i sada se nalaze na ulicama, traže pomoć koju rijetko od koga dobiju. Kroz priče naših beskućnika čuli smo da nisu oni krivi što su se našli u takvoj situaciji i da su većinom ekonomski razlozi ti zbog kojih su sada na mjestu beskućnika. Većina ljudi ih shvaća tako olako i kao da oni nisu ljudi. Žalosno je što često prolazimo pored njih i ni ne okrenemo se, ne primijetimo ih. Takvim ljudima nekada nije potreban novac, potrebna im je lijepa riječ i dobra volja čovjeka, da ih netko sasluša i pokaže poštovanje jer su i oni ljudi kao i mi. Svatko od njih je nekada bio na našem mjestu i nisu se nadali da će ostati bez kuće, obitelji i prijatelja. Drago mi je da se neki ljudi nikada ne predaju i da nose svoj križ najbolje što mogu, jer kako je gospodin Mile rekao: "Život nije lak, ali treba biti snažan." Također lijepo je vidjeti da ljudi poput njih ne gube nadu i da se bore, da vjeruju da je Bog uz njih i da im pruža snagu da se nose sa svime što ih je snašlo. Smatram da je uz Božju pomoć sve moguće, zato se ne treba predati kad nam u životu ne ide onako kako smo planirali. Ne treba zaboraviti da nismo sami. Sa svojom sebičnosti se treba boriti i okrenuti prema nekome kome vidimo da je potrebna podrška i barem upitati: "Kako si?"

Paula Barišić i Marija Mladić, 2.b
(Zdravstveno učilište)

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve