Homilija na sprovodu s. Krucifikse
Sprovodnu sv. Misu za s. Krucifiksu na gradskom groblju Lovrinac, predslavio je don Stako Jerčić, prvi rođak pokojnice. Ovo su njegove riječi: "ČASNA KRUCIFIKSA
Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavost:
jer prolaze brzo i mi letimo odavle. (Ps 90)
Ako je dopušteno „ispravljati“ riječ Božju, ja bih ovu strofu 90. psalma ispravio u dva detalja:
„…ako smo snažni, i osamdeset“: Okupljeni smo oko odra časne sestre Krucifikse vrlo uvjereni da je uistinu bila ona biblijska „mulier fortis“ – jaka, vrsna žena. A evo, zbroj njene dobi ograničio se ipak na sedamdeset godina, usprkos tome što je bila snažna. Ili možda: baš zbog toga!
„a većina od njih muka je i ništavost“: Istina, što se tiče „muke“, i naša narodna mudrost priključuje se ovoj biblijskoj kad ponavlja da je „život ljudski borba i muka“, da „nema oltarića bez križića“, da „tak malo dobrega v življenju tuj se najde“… A kad se govori o „ništavosti“, sam Učitelj nam reče: „..kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne!’« (Lk 17,10) Ipak, znamo da niti jedan život ljudski pred Bogom nije ništavan, da je čak i svaka vlas naša u Njegovoj evidenciji.
Muke s. Krucifikse – zbilja „nomen est omen“ – bile su potpuno na tragu Kristovih. Naravno, nije mogla posve kao On reći „Nitko mi ne oduzima moj život!“, jer – kako ističe Liturgija u pokojničkom predslovlju: „Jedini je on htio umrijeti!“, ali smo uvjereni, svi mi koji smo je izbliza poznavali, da je u raznim etapama i u kontinuitetu polagala svoj život u Njegove ruke: i kad je kao mlada djevojka iznenadila svoju okolinu i obitelj, a neke i prenerazila, čvrstom odlukom da ide u samostan, i kad je odgovorno i predano polagala redovničke zavjete te poslušno vršila svoje poslanje služenja Kristu u bolesnima u bolnicama i po kućama, bilo u domovini, u Njemačkoj ili u Ruandi, potvrđujući onu drevnu i lijepu Otačku tvrdnju (Poslanica Diognetu) da je „kršćanima svaka zemlja na ovome svijetu domovina, a i domovina tuđina – jer domovina je naša na nebesima…“, i kad je godinama u sebi „na toplom“ držala želju i molbu da joj se dopusti i omogući poći stopama Majke Tereze u misije, i kad je u uzavreloj Ruandi pred uperenom puškom taktizirala i odugovlačila kako bi se ljudi iz protivnog plemena sklonili na sigurno…
Dobro netko reče da čovjek kroz život nebrojeno puta umire. To nam potvrđuje i sestra Krucifiksa: reče mi nekidan kako je liječniku u Essenu, koji je htio pokušati s još nekom specijalnom terapijom, odgovorila: „Doktore, hvala, ali očito je da mi preostaje još samo terapija boli…!“ Potvrdila mi je svoju zagledanost u skoru smrt i potpunu spremnost kad sam je posjetio u srijedu predvečer. Ipak, doimala mi se toliko „normalno i dobro“ da nisam mogao pomisliti da je to već gotovo predvečerje njenog zadnjeg zemaljskog dana. Pomišljao sam čak da bi se njena smrt možda mogla poklopiti s Isusovom u Velikom tjednu. Ali, naš ju je Gospodin ipak poštedio daljnje agonije. Ne znam da li je u ovim svojim getsemanskim urama vapila s Isusom: Oče, ako je moguće, neka me mine ova čaša!, ali čvrsto vjerujemo da je nakon onog svoga „Svršeno je!“ predano izrekla: „U ruke tvoje,Gospodine, predajem duh svoj!“
Netko će možda reći, i to je sasvim ljudski, da je ipak otišla – prerano. Ali, kad je riječ o ljudskom životu i smrti, što uopće znače pojmovi „na vrijeme“ ili „prerano“? U pravom vjerničkom srcu ključa melem Isusove Poruke i svijetli nam primjer Raspetog i Uskrslog našeg Gospodina. Po njemu znamo: čovjek umire tek onda kada je ispunjeno sve što je Božja providnost o njemu predvidjela, pa makar nama ne izgledalo tako. I taj trenutak nitko i ništa ne može produžiti. Pogledajmo Isusa; govorio je unaprijed da će umrijeti kada dođe "njegov čas", da mu nitko ne oduzima život nego ga sam polaže. I tada, kad je umirao, reče: Dovršeno je! A bio je tek stupio u muževnost tridesetih godina. Tolikima je još mogao pomoći, tolike ozdraviti i utješiti. Ipak je poslušno prignuo glavu i ispustio duh. Istina, čak je i On u jednom trenutku vrisnuo kroz krvave suze satrvenog srca: Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. A onda, kao da se uplašio sebe, povikao je: „Ali ne moja volja, nego tvoja, Oče!“ To je vrhunac predanja u kojem se postaje veličanstvena žrtva. Tu se ostvaruje zagrljaj Boga i čovjeka.
Umrijeti? Nije li to pogrešan govor, krivi izraz? Jer "smrt nije kraj i smrti zapravo i nema, smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda!" (Mak Dizdar). Prepjev Učiteljeve riječi: „Ja sam uskrsnuće i život; Tko vjeruje u mene, živjet će ako i umre!“
Draga naša Krucifikca, ili Kruca, ili Keti, vjerujem da će te Isus prepoznati pod svakim od tih imena, kao da čujemo tvoj glas, posuđeni pjev zaručnice iz Pjesme nad pjesmama:
Nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti!
Finile su tvoje ovozemne borbe, trud i muke. Hvala ti i oprosti! Uvjeren sam da ćeš nam i tamo s Isusom prirediti stacionar ili organizirati „patronažu“. Počivaj napokon blaženo smirena u krilu Očevu!"