U samostanu sv. Josipa na Stanici u Vitezu slavljena je trodnevnica pred svetkovinu sv. Josipa koju je predvodio fra Nikica Tomas župni vikar.

Trodnevnicu  je započeo razmišljanjem o sv. Josipu kao mužu BDM.  O sv. Josipu znamo vrlo malo, iz kratkih ulomaka  iz Evanđelja saznajemo da je sv. Josip bio istinski vjernik i koji je svoju vjeru posvjedočio svojim životom.

Zatim nam je postavio pitanje: „Kako mi koji se nazivamo kršćanima svjedočimo svoju vjeru?“

Ako samo malo pogledamo oko sebe vidjet ćemo prazne Crkve, puno nemorala i kriminala, iako se većina katolika izjašnjavaju kao vjernici. Nije dovoljno samo obaviti sakramente, vjeru treba svjedočiti svojim životom.

Kako mi danas, ovdje i sada,  možemo biti Kristovi svjedoci? Biti Kristov svjedok danas znači da priznamo da je naš život Isus Krist i da znamo priznati svoje pogreške znati oprostiti i tražiti oproštenje.

Ako pogledamo Josipa, kad je saznao za Marijinu trudnoću , nije dozvolio da je drugi osuđuju i ogovaraju, već namisli potajice da je napusti. I utekao se molitvi u tišini. Bog nagrađuje njegovu šutnju  i strpljivost i šalje mu anđela da ga ohrabri i uzme mariju za svoju ženu. Josipe, ne boj se, ona je začela po Duhu Svetom. Tada Josip shvaća Božji plan da Josip bude pred zakonom Isusov otac i muž Marijin. I Josip sluša, ne postavlja pitanja.

Josip nas uči poniznosti. U današnjem svijetu svi od redovnika, redovnica, puka svi bi željeli da su netko i nešto da se njihova pika. Svi žele biti poglavari, šefovi jedni drugima. Biti ponizan znači biti iskren pred  Bogom, pred ljudima i što je najvažnije pred samim sobom.

Ako pogledamo Josipa kad je naizgled sve sredio: ima zaručnicu, započinje život. Bog ga poziva na nešto drugo.  I umjesto da bude sam svoj šef, da ostvaruje svoje snove, u poniznosti svojoj sluša Božji poziv i uzima trudnu Mariju za ženu. S njom bježi u Egipat pred herodom, vraća se i skrovito živi od plodova svojih ruku u Nazaretu, prati Isusa u Jeruzalem kao dvanaestogodišnjaka. Molimo i mi Gospodina da nam poniznost koju je sveti Josip posjedovao da životne poteškoće prihvatimo i kroz život nosimo. Samo ponizni ostvaruju svoj život u potpunosti.

Na sam dan Sv. Josipa svetu Misu je predslavio fra Drago Pranješ gvardijan iz Guče Gore u koncelebraciji sa fra Hrvojem Radićem župnim vikarom. Pod Misom pjevali su viteški akordi pod ravnanjem gđa Olgice Krezić u prepunoj kapelici. U svojoj propovijedi fra drago se obratio nazočnim vjernicima sljedećim riječima:

Čovjek je biće koje postavlja pitanja. Kao Tko sam i kamo idem? Na prvo pitanje odgovaraju vjernici: Čovjek se oslanja na Boga i zna da On vodi putove čovjeku.

Zatim: kakav treba biti da ostvariš svoj život, da život ima smisla?  Na drugo pitanje odgovara ateist i kaže da je sve u rukama čovjeka i da je sam kovač svoje sreće, da nema nikog iznad nas.

Što nam na sve to kaže sv. Josip?  Mlad, zdrav, zna svojim rukama, skovao plan svoje budućnosti. Kad najednom sve pada u vodu, Bog mu je malo pomrsio snove i planove. Josip odgovara Bogu živom vjerom i pouzdanjem. A mi?  Oni ljudi koji su okrenuti sebi postavljaju stotinu pitanja: Zašto se ovo događa baš meni? Moram sve ostaviti i otići. A ljudi okrenuti k Bogu ne paničare. Oni u izvanrednim situacijama traže odgovor u molitvi od Boga.

Takav je sveti Josip – spreman prihvatiti svoju ponižavajući i bezizlaznu situaciju jer vjeruju da će im Bog pomoći i da ih neće razočarati. To je Božji put. Sv. Josip nas vraća na taj jednostavni, obični put kojim jedino teče dobrota, milost i smisao života.

 Nakon svete Mise smo se okupili u blagovaonici i nastavili druženje u ugodnom i milom razgovoru. Hvala ti sv. Josipe na udijeljenim milostima kroz dane trodnevnice, kao i na sam blagdan. Kroz sve dane kapelica je bila puna vjernim pukom.

s. M. Klara Jerković