Zbog ograničenja i epidemioloških mjera u Republici Austriji sestrama nije bilo moguće nazočiti duhovnoj obnovi u Slavonskom Brodu (13. veljače 2021.) kako je bilo predviđeno u provincijskom kalendaru. Stoga su sestre na isti dan kao i u Slavonskom Brodu organizirale duhovnu obnovu u zajednici koju su započele u 09:00 sati u kućnoj kapeli molitvom Trećega časa i krunicom Maloga Isusa. Nakon molitve uvod u duhovnu obnovu napravila je s. M. Marina Piljić pozvavši sestre da četvrt sata ostanu u tišini i zamole Gospodina da izlije na zajednicu svojega Duha kako bi ponajprije otklonio sve zapreke u našemu srcu i pomogao nam da budemo otvorene i poslušne njegovim poticajima i dopustimo mu da on u nama djeluje.

Za duhovnu obnovu poslužile su se ponuđenim materijalima koje su dobile posredstvom provincijskog tajništva. U 09:30 sati prvo predavanje na temu: Dijete Isus Riječ tijelom postala, oblikovanje Služavke Maloga Isusa kroz riječ Božju, kojeg je pripremila s. M. Manda Pršlja pažljivo su pročitale i nakon toga su zajednički prokomentirale, te je svaka sestra dala sljedeći osvrt:

„Slušajući predavanje pratila sam Marijin stav u Isusovu životu. Tražila sam sebe i ono što ima u mom srcu što ne dopušta Božjoj milosti da može djelovati u meni. Draga Gospa nije ništa posebno činila u životu, ali što je bît u njezinu životu, jest to da je svakog trenutka bila povezana s Bogom. Za moj osobni život to je isto vrlo važno da budem povezana s Bogom. Sve ono što se nalazi u mom srcu, a ne dopušta da Božja milost može djelovati u meni, trebam otkloniti iz svoga srca i dati prvenstvo Bogu.“

(s. M. Niceta)

„Za vrijeme ovog predavanja razmišljala sam koliko je bitno zajedništvo kod stola. Jako je važno kad na nekoga naiđeš s kim možeš razmijeniti neku riječ i duhovno se nahraniti.  Potrebno je u sebi ponajprije otkloniti neke zapreke, osobito kada znaš da drugoga možeš time povrijediti i ražalostiti. U nekim napetim situacijama potrebno je odustati, bez obzira što se događa da li imaš pravo ili ne, bitno je na miran način rješavati nesporazume, a ne u nekoj netrpeljivosti. Kad je čovjek uznemiren ne može ispravno reagirati.

Sve ono što činim u svome poslanju trebala bih slijediti i raditi po uzoru na Mariju. Trebala bih biti ponizna kako bih mogla reći: 'Evo me Gospodine!' Ponekad mi je teško reći 'evo me'  pa mi je teško izvršiti ono što Gospodin od mene traži.“

(s. M. Ivana)

„U ovom predavanju odzvonile su mi dvije ključne riječi: 'povjerenje i suradnja'. One se zrcale u sva tri ova otajstva o kojima kao Služavke trebamo razmišljati i dopustiti im da nas u svakodnevnom životu oblikuju. Uvijek me iznova kod Navještenja zadivljuje Marijina vjera, poniznost i njezino pouzdanje u Boga. Zadivljuje me Očeva ljubav prema čovjeku i način na koji očituje svoju milosrdnu ljubav prema nama. Sjećam se jednoga Božića kada su dvije sestre napravile anketu među sestrama i korisnicima doma umirovljenika ispitujući što im znači Božić i kako ga doživljavaju? Nakon njihovih odgovora ostale su prilično zatečene. Naime, u odgovorima korisnika doma umirovljenika očitovala se djetinja jednostavnost, radost i posebna lakoća kojom su pričali o svojim doživljajima Božića dok se kod sestara osjetila poprilična krutost te su više bili školski naučeni odgovori. To zapravo ukazuje koliko nam je potrebno opuštenosti, jednostavnosti, poniznosti i djetinje radoznalosti i radosti u otkrivanju, spoznaji i doživljaju tajne Božjega utjelovljenja i rođenja. Oko Božje riječi se treba truditi. Treba je upoznati, lomiti i njome se hraniti jer je neiscrpno blago. To zahtjeva napor, ustrajnost, vježbu, ali u konačnici se isplati. To nam uvelike pokazuje Marijin primjer kako se trudila oko Isusa i kako ga je pratila od rođenja

do Kalvarije. Možemo samo moliti da nam u služenju pomogne Marijin zagovor kod njezina Sina kako bismo je mogle vjerno slijediti i nasljedovati.“

(s. M. Marina)

- Nakon prvog dijela sestre su napravile kratku stanku i ponovne se zajedno našle u 11:00 sati. Na temelju predložene strukture načina razmatranja svaka je sestra izabrala određeni evanđeoski tekst i osobno ga promeditirala.

 
PROSLOV
 
(Iv 1, 1-5.9-14)

1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
2 Ona bijaše u početku u Boga.
3 Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
4 u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
5 i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
9 Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
10 bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
11 K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
12 A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
13 koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
14 I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.
 

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. (Iv 1, 11)

Bog me je stvorio na svoju sliku i ja sam po krštenju postala Božja svojina. Bog je postao čovjekom, nama u svemu jednak osim u grijehu. Razmišljajući o svom životu, dolazim do spoznaje da sam često puta Božji lik učinila neprepoznatljivim. Kad nisam poštivala Božje zapovijedi, živjela po svetim zavjetima koje sam Bogu obećala. Borba protiv sebičnosti, komotnosti, oholosti čini me neraspoloživom da Božjoj milosti dopustim da uđe u moj život i da tako živim, što potvrđuju i ove evanđeoske riječi: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

Bogu zahvaljujem za neizmjernu ljubav, praštanje i što me prihvaća ovakvom kakva jesam. Znam da me Isus rado sluša kad dođem na osobnu i zajedničku molitvu, i tu nalazim snagu i hrabrost za promjenom vlastitoga srca i za predanije služenje u zajednici.

(s. M. Niceta)

Navještenje Josipu

(Mt 1, 18-25)
18A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. 19 A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. 20 Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. 21 Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«
22 Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:
23 Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel
– što znači: S nama Bog!
24 Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. 25 I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.

Evanđeoski ulomak iz Matejeva evanđelja govori mi kako je Bog oblikovao Josipa svojim Duhom iznutra i izvana. Božja Riječ izaziva u meni da čistog srca pođem u potragu za Isusom da čujem one riječi da sam voljena jer to Ljubav želi. Ovaj povjesni trenutak dug dvije tisuće godina govori i meni u ovom vremenu kako me Bog kroz kušnje i raznovrsne poteškoće oblikuje s ljubavlju dok ne postanem onakva kakva se njemu sviđam.

Josip je bio dobar, plemenit čovjek. Doživljavao je blizinu, pažnju, ugled svojih sumještana. Kao mladić bio je stasit. Sanjao je o ljubavi i tajanstvenosti novog životnog početka sa zaručnicom Marijom. Stvarao je planove za budućnost. Radovao se Mariji, njezinoj nježnosti i ljubavi. Bio je zaljubljen u nju ne sluteći da je ona već trudna i da se u njenoj utrobi događa tajna utjelovljene Riječi. Ova tajna bila je poznata samo Mariji i bila je skrivena svima izvana. Ona živi mirno vjerujući u Božje obećanje da će sve biti dobro. Saznavši da je trudna, Josipa obuzima tjeskoba, zaprepaštenost te snuje da je potajice napusti. Novonastala situacija u Josipu izaziva strah pred svima koji ga poznaju. Strahuje za svoj ugled, pa na neki način i za Marijin ugled. Takav čin u to vrijeme bio je neshvatljiv ondašnjim ljudima. Budući ju je volio ne želi je izvrgnuti sramoti. I dok Josip u svojim tjeskobnim i zabrinutim mislima razmišlja kako riješiti problem Bog mu progovara u snu preko anđela i daje mu upute što treba učiniti. Božja milost prodire u Josipovo srce i on anđelov poziv prihvaća vjerničkom poslušnošću. Cjelokupni događaj smješta se u sveopći plan spasenja kako kaže evanđeoski tekst: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: s nama Bog! (Mt 1, 23)

Sve ono što je naočigled Josipu bilo skriveno sada se djelovanjem Duha Svetoga postupno otkriva njegovim udjelom u djelu stvaranja. Josip je dopustio da u njegovo ljudsko shvaćanje uđe nepoznanica od Božje „neshvatljivosti“. Prepušta se volji Božjoj i od trenutka nutarnje spoznaje vjerno je slijedi.

Bože, i ja ti se stavljam na raspolaganje. Pomozi mi da i moj život bude navještaj tajne utjelovljenja. Duše Sveti, neka se po tvome djelovanju dogodi preobrazba mojega srca, osobito u dubini moje duše i sve ono što mi je skriveno i nepoznato neka mi bude otkriveno tvojim posredstvom kako bih mogla na božanski dar ljubavi odgovoriti uzdarjem ljubavi.

Mogu li reći da pripovijest o tvojoj ljubavi, Bože, u meni bûdi potrebu za uzvratom ljubavi? Definicija za Boga je ljubav. On u ljubavi nema nikave računice osim što traži moje uzdarje. Mogu li čista i radosna srca odgovoriti na ponudu Božju da ga ljubim? Ljubav prema Bogu očituje se u mom odnosu prema bližnjima, u molitvi - tom djetinjem razgovoru s mojim nebeskim Ocem. Sada u tvojoj prisutnosti Bože ogleda se kakva je moja ljubav. Osluškujem na koji način taj izričaj odjekuje u mom srcu i kojim pridjevima bi to sada izrazila? Pod tvojim brižnim pogledom govoriš mi da se ljubav daje i sama izražava. Ljubav je čudesna. Ona se ne umara. Ona je pokretač svega dobroga što se u meni događa. Ona me dodiruje iznutra i tu se događa čudo gdje mogu osjetiti i čuti što mi želiš reći preko događaja, iskustava i doživjeti na koji način me tvoja Riječ oblikuje u svakodnevici.

Zahvaljujem ti Gospodine za ovo iskustvo susreta koje u meni rađa otvoreno srce za primanje i uzdarje. To me uči da uvijek s radošću mogu doći na izvor na kojemu se mogu nadahnuti i nešto uzeti, a isto tako ostaviti ono što je nečisto, što mi ne dopušta da duhovno rastem, kako bi ti to svojom milošću preobrazio da  budem otvorena za ljubav i ljepotu koja se hoće razdavati.

Na izvoru Božje Riječi spoznajem stvarnost očima vjere. Duh Sveti je onaj koji me poučava da po krjeposti razboritosti doživim dar razlučivanja. To znači da se u vlastitim izborima podvrgnem strpljivosti i ustrajnoj molitvi, te u pouzdanom čekanju dopustim da se ostvari Božja zamisao na mom životnom putu.

Božje djelovanje se uistinu ostvaruje u zahvalnom predanju i oslobođenju svih sputanosti, prepreka i grijeha. Pouzdavajući se u Božje milosrđe želim živjeti u nadi te s Bogom ići laganim koracima, njegovim divnim putem koji osobno još ne poznajem moleći ga s Carlom Martinijem: „Gospodine, ja pripadam tebi! Darivam ti svoj život. Otvorio si mi nebo i dao mi vidjeti nešto nezamislivo veliko, nešto što sam nikad ne bih mogao zamisliti. Stavio si me u divan, neizmjeran plan, u Očev plan. Otvorio si mi divan put. Gospodine, uzmi moj život, prihvati me.“

Božja Riječ koja je živa i djelotvorna pomaže mi da shvatim vlastitu nemoć i slabost. Ovaj evanđeoski ulomak mi zorno pokazuje kako se trebam po uzoru sv. Josipa prepustiti vodstvu Duha Svetoga i u svem svome djelovanju u Ljubavi prepoznavati lice Djeteta i srce Boga koje kuca za mene i svakoga čovjeka.

(s. M. Marina)

Rođenje Isusovo

(Lk 2, 1-7)
1 U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. 2 Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. 3 Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. 4 Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – 5 da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.
6 I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. 7 I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.

Marija i Josip su se uputili prema Betlehemu. U teškim uvjetima Marija mora s Josipom prepješačiti dugi put. Koliki umor, ali su smireni. Imaju pouzdanje i Josip pokušava naći dostojno mjesto za Mariju, ali na žalost ne nalazi ga. Na koja god vrata pokuca nailazi na odbijanje. Često puta se zapitam: „Zašto odbijamo druge – ne prihvaćamo ih, zatvaramo vrata najpotrebnijima?“ Marija i Josip ulaze u štalu koja je hladna – zaudara. Oprosti Isuse kad ti nisam dopustila da uđeš u moj dom – duše moje. Marija je bila spremna roditi Isusa za mene. Jesam li ja spremna donijeti ga onima s kojima se susrećem svaki dan, koji su iznemogli i ostavljeni?

(s. M. Ivana)

Nakon meditacije uslijedio je osvrt na zaključke XVI. redovitog provincijskog kapitula na točke: 1 i 2

Točka 1:

Poziv i poslanje

„Istina je da ne možemo živjeti kao nekad. Gledajući Marijin primjer kako je ona živjela u obitelji, kako je vršila svoje obveze u Isusovu životu, isto  tako bi trebala i svaka od nas u svom poslu vidjeti kako mu pristupa i kako ga obavlja. Na žalost život i budućnost karizme gubi onaj pravi način življenja. Nedostaje žar i ljubav. Mislim da svoje poslanje vršim na prikladan način u svojoj zajednici.“

(s. M. Niceta)

„Meni je možda malo lakše vršiti karizmu. Nastojim biti s onima koji nemaju nikoga od obitelji. Svakoga prihvaćati, osobito one koji su na rubu. Nalazimo se u bogatoj državi ali ima i siromašnih. Iz dana i dana otkrivam i tražim mogućnost gdje bih se mogla više dati glede poslanja. Nije uvijek jednostavno. Nekad si ograničen vremenom. Nekad sama nisam raspoloživa učiniti ono što bih trebala.“

(s. M. Ivana)

„Istina je da više ne možemo vršiti karizmu u onakvim oblicima kako je to bilo na početku naše družbe. Nakon utemeljenja družbe donekle je sve bilo institucionalizirano i organizirano. Sestre su tada imale veliki žar i ljubav. S jedne strane Utemeljitelj je još bio živ i imao je jasne vizije. Mislim da je i danas živ da bi s lakoćom prepoznao potrebu čovjeka i tražio mogućnost u ovim uvjetima da mu pomogne. Dolazi mi misao u pamet kako je na početku slao sestre u biskupije diljem Hrvatske kako bi mogle tamo djelovati i zaraditi novce za zavode. Glede našeg poslanja ovdje u konkretnoj zajednici, u tom svjetlu promatram i našu prisutnost i ulogu. Naša zarada ide za potrebite. I to ima smisao i svoju svrhu.

Glede budućnosti karizme mislim da će najviše ovisiti o radnoj i zdravstvenoj sposobnosti sestara i njihovim fizičkim mogućnostima. Starosna dob je visoka i snage oslabljuju. To će uvelike smanjivati našu prisutnost u mnogim mjestima. S druge strane vidim budućnost u duhovnoj dimenziji. Molitva i žrtva u strpljivom podnešenju bolesti i nemoći ponekad može biti učinkovitija nego sve druge aktivnosti.

S obzirom na osobno poslanje u zajednici raduje me projekt - umirovljeni svećenici. Ponekad je zahtjevan, ali mislim da ima smisla. U susretima, posjetama i razgovorima sa svećenicima često razmišljam o kvaliteti njihova života u bolesti i staračkoj nemoći. Dok su bili aktivni išli su u susret svojim vjernicima, dijelili im sakramente i duhovno se birnuli o mnogima. Sada su oni ti koji su potrebni naše skrbi, a nadasve je bitno u svagdašnjici saslušati ih te im ulijevati spokoj, mir i sigurnost. 

S druge pak strane promatajući rad u kući mogu reći da je raznovrsan. Kroz komunikaciju s ljudima koji rade u kući, iako je ovo bogata zemlja, duhovno su siromašni. Mnogi ne razumiju što je vjera. Sama naša prisutnost i naše odijelo, bez da išta govorimo, dovoljan im je poticaj da razmišljaju o Bogu i da se pitaju što je smisao njihova života.“

 (s. M. Marina)

U poslanju važno izvršiti povjereni zadatak

„Važno je izvršiti zadatak koji mi je povjeren. Istina važno je izvršiti, ali važno je na koji način ja to činim. Kako mu pristupam, s kojom ljubavlju to činim. Da li kroz taj, meni povjereni zadatak ljudi oko mene  doživljavaju Božju prosutnost ili obratno. Jesam li uskartila svoju ljubav, osmjeh bližnjima. To je isto sastavni zadatak onoga što mi je Bog povjerio. Potrebno je svakoga dana iznova obnovljati povjerenje i uvijek ispočetka s povjerenjem u Boga učiniti i napraviti kako je najbolje i kako se Bogu sviđa.“

(s. M. Niceta)

Jedan primjer: Jedan gospodin se odlučio doći u starački dom zbog toga što je pročitao da je u njemu osigurana duhovna skrb. Po dolasku, prvi dan kad me je vidio, živa želja mu je bila da ga dovedem u kapelicu i da mu donesem Isusa. Na ovom primjeru se možemo osvjedočiti kako nas Isus zove u sudbine pojedinih ljudi. Svoj zadatak vidim u izvršenju da dolazim ljudima radosno, da im idem u susret, saslušavam ih i da ih tješim. Svako vrijeme ima svoje breme i u svakom vremenu čovjek može dati svoj doprinos ako je u suradnji s Bogom. Često puta se pitam: što mi je činiti? Potrebno je samo biti otvorena i predati mu se s povjerenjem.

(s. M. Ivana)

„Svakoj sestri je povjeren određeni zadatak i u tom zadatku ona traži smisao i ostvarenje svega. To ovisi i o vlastitoj nutarnjoj raspoloživosti da li je i koliko je zadovoljna s onim što joj je povjereno. Svi smo skloni komentirati i druge prosuđivati glede pojedinih odluka i njihovih postupaka. Međutim, najvažnije je sebe promatrati i ogledati se vlastitoj  istini na temelju Božje Riječi te u tom pravcu gledati, ići naprijed i pitati se: Gospodine, što mi je sada činiti?“

(s. M. Marina)

Svjetlo Božje Riječi

„Čitanje Svetoga pisma je manjkavost u mom životu. Svakodnevnih 15 minuta čitanja donijelo bi mi zasigurno više Božjega života, duhovnog  raspoloženja i dobila bih raznovrsne odgovore na mnoga životna pitanja. Zato ću se posebno u ovoj godini potruditi da ga čitam revnije.“

(s. M. Niceta)

„Ja mogu reći da mene Božja Riječ hrani i jača me. Kad sam sabrana kod oficija dobro je, ali kad sam mislima odsutna i kad srcem nisam kod toga onda je problem. Ona ima snagu da me mijenja. Kad razmišljam o njoj ona me stvarno mijenja i kad joj ne pristupam površinski. Ali kad joj se prepustim i  i dopustim da u meni djeluje onda me stvarno oblikuje.“

(s. M. Ivana)

“Božja Riječ mi je u svakodnevici neophodna. Treba je dobro poznavati. A najbolje se upoznaje kada se  druži s njom kroz čitanje, meditaciju i kada joj se dopusti da te uistinu oblikuje. Njezino oblikovanje se najbolje ogleda u svakodnevnom djelovanju, a djelovanje proizlazi iz osobnog susreta s Gospodinom. Zato mi je važna meditacija, jer ono što u meditaciji spoznam, pa makar to bilo vrlo malo, kako kaže brat Roger iz Taizéa,  pokušaj to „malo“ odjelotvoriti u svagdašnjici.“

(s. M. Marina)

2. Briga za duhovna zvanja

Glede ove točke sestre su izrazile da je potrebno moliti osobno i zajednički. U zajednici se osjeti ta molitvena zauzetost za duhovna zvanja. Međutim, mišljenja su da bi se trebalo, iako je ovom pandemijom koronavirusa puno toga ograničeno, više iskoristiti medijska sredstva i učiniti nešto konkretno po tome pitanju.

U 14:30 sati u kućnoj kapeli bio je izložen Presveti Oltarski Sakramenat. Sestre su u tišini svoga srca još jednom mogle na temelju predavanja i razmatranja sagledati realnu stvarnost svoga poslanja, karizme, povjerenog zadatka i osobnog odnosa prema Božjoj Riječi te ih prema vlastitoj spoznaji nazvati  njihovim imenom. Ono što je tijekom vremena u duši bilo zatamnjeno i što je bilo obuhvaćeno neskladom i raskorakom glede življenja redovničkog života bila je mogućnost to osvijetliti u sakramentu pomirenja i ponovno zadobiti Božje povjerenje kako bi božanska milost mogla djelovati u srcu.

Svetim misnim slavljem koje je vlč. Vinko Međugorac predslavio u 16:30 sati na nakanu za nova duhovna zvanja, sestre su zahvalile Bogu na predivnom danu obogaćenom novim spoznajama gajeći u sebi svijest da u njemu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28) te da si trajno posvješćujemo da smo utisnute u Božje srce.

Priredila: s. M. Marina Piljić

U Eisenstadtu, 13. veljače 2021. godine