„Ja znam svoju dužnost. Uz milost Božju vršit ću je do kraja, bez trunka mržnje i osvete prema kome, ali i bez straha bilo pred kime.“

blaženi Alojzije Stepinac

Svečanom devetnicom pripremili su se župljani i hodočasnici za blagdan blaženog Alojzija Stepinca od 1. do 9. veljače 2024. Svaki dan je upriličena pobožnost Križnog puta i Sveta misa u večernjim satima. Naše sestre Služavke Malog Isusa: s. M. Valerija Sakač, s. M. Bernardica Galović, s. M. Gabrijela Kolar i s. M. Josipa Katanec-Makaj sudjelovale su u pripremi i realizaciji devetnice i samog blagdana. Šesti dan devetnice, 6. veljače 2024. proslavljeno je 25 godina biskupskog ređenja mons. Josipa Mrzljaka i mons. dr. Vlade Košića. Na ovoj svečanosti sudjelovale su s. M. Emanuela Pečnik, provincijska glavarica, s. M. Ana Čajko-Šešerko i s. M. Rebeka Gačić.

Na sam blagdan blaženog Alojzija Stepinca, 10. veljače 2024. zbor sestara Služavki Malog Isusa pod ravnanjem s. M. Emanuele Pečnik, provincijske glavarice uzveličao je misno slavlje u 18 h u Krašiću koje je predvodio preč. Renato Belčić, misionar Božjeg milosrđa i župnik župe sv. Barbare u Zagrebu.

Preč. Renato Belčić istaknuo je u svojoj propovjedi  kako je lijepo okupiti se ovdje kao zajednica koja ima svijest da ima Oca, da pripada Sinu i da je tu Sin, da je Crkva tijelo Kristovo i da nas Otac gleda kao što gleda svoga Sina. Blaženi Alojzije Stepinac progovara nam svojim životom zašto je ta svijest važna. Samo onaj tko živi sa saznanjem da je dijete Božje, može živjeti s pouzdanjem. U Tebe se, Gospodine, uzdam! Pouzdati se znači da ne mora sada biti sve kako ja mislim da bi bilo dobro. I vremena i vjekovi i vječnost pripadaju Bogu. Sveci su na poseban način živjeli Božju Riječ, utjelovili je u svome životu. To je isto učinio i blaženi Alojzije.

Propovjednik se osvrnuo na Božju Riječ koju donosi liturgija dana, na Knjigu o Kraljevima. Jeroboam se bojao za svoj položaj. Blaženi Alojzije Stepinac bez straha je vršio svoju dužnost. Zato smo se oko njega okupili i u njemu gledamo svijetli lik Crkve u Hrvata. Čega se ja bojim? Jeroboam iz svoga straha gradi idole. Kada god se bojimo mi gradimo idole u svom srcu. Čemu se klanjamo? Čemu dajemo važnost? Za što mislimo da ako bez toga ostanemo da mi život neće imati neku kvalitetu? Blaženi Alojzije nije se bojao dati svoj život. Strah je uzrok svakoga grijeha. Strah nas tjera da bježimo od realnosti života i da tražimo nekakvu anesteziju pred bolnim okolnostima. Pozvani smo da živimo pomireni sa realnošću. Gospodina nas je stvorio za nešto. Za koga sam ja? Za koga mogu zaboraviti na svoju udobnost, pa čak i na svoj život? Jeroboam nije znao svoju dužnost. On koji je trebao čuvati pobožnost naroda gradio je idole. Pozvani smo zagledati se u to kakva je moja slika o meni i kakva je moja slika o Bogu? Jesam li čovjek religije ili čovjek Kristova nauka, čovjek vjere? Kad god se zagledamo u Kristov lik možemo osjetiti utjehu u srcu. Ima Jedan koji smatra da je vrijedno umrijeti za mene. Samo u svom pozivu, tamo gdje nas je Bog postavio, možemo objaviti Božju slavu. Možemo ljubiti nekoga koga nitko drugi ne ljubi, oprostiti nekome koga nitko drugi ne smatra vrijednim oproštenja, pokriti milosrđem nekoga za koga nitko drugi ne bi ni prstom maknuo. Sve po primjeru na našega Gospodina. Ponekad nas plaši ono što je veće od nas. Živjeti svoje dužnosti, gledati drugoga kao Božju sliku i prilaziti mu osjetljivo, ne gaziti nikoga. Koliko je u nama inzistiranja na našem pravu. Kao da možemo u životu nešto izgubiti. Sve što imamo je Božji dar. U toj perspektivi živio je blaženi Alojzije. Čovjek je ništa ako nema Boga. Naše snage vode nas u zatvaranje u same sebe, u gledanje drugoga kao smetnju i prijetnju, a ne kao brata ili sestru. Treba blagoslivljati one koji nas progone, jer nam ne mogu učiniti ništa nažao, nego su oni jadni u svom stanju u kojem žive bez Boga. Onaj tko je Božji zna da su njegova vremena i vjekovi. Što mi itko može učiniti? Hodočasnik sam koji je sve primio od Božjeg milosrđa. Što mi tko može oduzeti kad ništa ovdje nemam? Treba spašavati odnose među nama. Kako živimo naše odnose? Na taj način ćemo nekome objaviti Božju slavu. Trebamo ustrajati u onome što je naš poziv. Ovdje smo da naučimo rasti u ljubavi, dati i ono što nam možda pripada, naveo je između ostalog propovjednik, preč. Renato Belčić.

s. M. Jasmina Kokotić