S. M. TIMOTEJA (LJUBICA) RADOŠEVIĆ

(Dugopolje, 1. 11. 1936. – Šine-Split, 5. 10. 2019.)

˝Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.˝ (Iv 11,19-27).

Nakon dugogodišnje nemoći i bolesti, okrjepljena svetim sakramentima, u kuću Oca nebeskoga, 5. listopada 2019. preselila se naša  s. M. Timoteja (Ljubica) Radošević. Blaženo je preminula u samostanu "Sv. Josipa" na Šinama. Pokopana je 7. listopada u 13,15 sati na gradskom groblju Lovrinac u Splitu.

Svetu Misu i sprovodni obred predslavio je u kapeli na groblju o. Anto Knežević, karmelićanin, župnik župe Sv. Mihovila na Kamenu. Vrhovna poglavarica s. M. Marija Banić i vrhovna savjetnica s. M. Vedrana Krstičević, doputovale su iz Zagreba, kako bi svojom nazočnošću izrazile zahvalnost s. M. Timoteji za redovnički život i svjedočenje u Družbi sestara Služavki Malog Isusa. Na sprovodu je bilo dosta naših sestara, uz rodbinu i susjede iz rodnog Dugopolja. Sestre su predvođene s. M. Dulcelinom Plavša pjevale za vrijeme Svete Mise i sprovodnog obreda. Pater Ante Knežević je u homiliji istaknuo smisao patnje i križa u životu svakog čovjeka, pa tako i u životu s. M. Timoteje koja je zadnjih godina u svom tijelu nosila bol i ljudsku nemoć, ali i snagu nošenja križa u sjedinjenju s Kristom raspetim i uskrsnulim, koji je naše boli na se uzeo, za naše grijehe križ nosio i razapet bio, da bi svojom smrću nama zaslužio vječni život.

U ime Provincije od s. M. Timoteje se oprostila s. Maneta Mijoč, slijedećim riječima:

˝S. M. Timoteja (Ljubica) Radošević, rođena je 1. studenog 1936. godine u Dugopolju od oca Josipa i majke Marije rođene Perić. Uz dobar kućni vjerski odgoj temelje vjere je dobivala i u župskoj crkvi Sv. Mihovila Arkanđela u Dugopolju. Za vrijeme revnog župnika don Špirka Vukovića, koji je u crkvi govorio o duhovnom pozivu i njegovoj uzvišenosti, osjetila je nutarnju želju da i ona bude redovnica. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa je došla 11. srpnja 1955. godine. U kandidaturi je bila u samostanu u Cerju, gdje je sa sestrama radila u domaćinstvu i na polju. U novicijat je ušla 15. kolovoza 1956. godine u Samoboru, pod vodstvom magistre s. M. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1957. godine u samostanu ˝Antunovac˝ u Masksimiru u Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1963. u samostanu na Kraljevcu u Zagrebu.

Nakon privremenih redovničkih zavjeta pomaže u kućanskim poslovima u kapucinskom samostanu u Dubrovniku. Godine 1960. dolazi u samostan u Omiš, gdje obavlja kućne poslove. Osjeća zdravstvene teškoće, pa se liječi na plućnom odijelu u bolnici u Splitu. Nakon oporavka u Omišu, 1963. odlazi u zajednicu u Bar u Crnoj Gori, gdje do 1970. godine pomaže u domaćinstvu. Četiri godine u samostanu u Perastu u Boki Kotorskoj pomaže u čuvanju djece, i u kućnim poslovima na otočiću Gospe od Škrpjela.

Iz Boke Kotorske dolazi u samostan „Sv. Obitelji“ u Metković, gdje, od 1974. do 1980., radi s djecom u dječjem vrtiću. Dolazi do izražaja njezin prirođeni smisao za rad s djecom. Znala im se približiti svojim osmjehom, zanimljivim pričama. Često bi sjela na pod s najmanjima, da im bude bliza, da s njima na podu slaže kocke, slagalice, a oni bi se uz nju vješali, sakrivali. Bila je kao dijete bezazlena, spontana i radosna. Prirodno bistra, životno mudra. Iz Metkovića odlazi u župu Sv. Josipa u Zadru na Plovaniji, gdje su sestre u sklopu župskog i svog stana imale prostor u kojem su čuvale djecu. Tu nastavlja svoj radosni i požrtvovni rad s djecom kroz četrnaest godina. Počinje osjećati veće zdravstvene teškoće, pa je iz Zadra 1994. godine premještena u samostan na Šinama. Zloćudna bolest je slabila i onako krhki njezin organizam. Tri puta je operirana, a zatim su slijedile terapije zračenjem. Čim bi s oporavila radosno je vršila službu vratarice i radila ručni rad. S toplim osmjehom svakog je primila i otpratila na vratima.

Uvijek je bila vedra duha i radosna redovnica, tiha, samozatajna i evanđeoski skromna i jednostavna. Strpljivost u trpljenju i životna vedrina je iz nje su zračile i u njezinoj nemoći i u bolesti. Bila je izrazito pobožna. Svojim molitvama i strpljivim podnošenjem bolesti je pratila obitelji svoje braće  pok. Jure i pok. Mirka, i ostalu rodbinu, koje je u svom srcu uvijek nosila i voljela. Zadnjih godina je bila vezana uz krevet, nepokretna i nemoćna. Kao svijeća je izgarala u boli i svijetlila svjetlom predanosti u Božje ruke, s radosnim pogledom u svijetlim očima, s osmjehom na licu, i onda kada ni jedne riječi nije mogla izgovoriti. U ljudskoj krhosti i nemoći dolazila je do izražaja dubina i jačina njezine vjere i odanosti Isusu. Sestra Timoteja je s Bogom živjela, s Bogom trpjela, s Njim sjedinjena radosno je išla prema kući Očevoj. Oci karmelićani su je duhovno jačali, sestre iz zajednice pružale joj svu potrebnu skrb. Okrijepljena svetim sakramentima, 5. listopada 2019. preselila se u kuću Oca nebeskoga.

Hvala župniku patru Anti Kneževiću, karmelićaninu na predvođenju Euharistijskog slavlja, i na svoj duhovnoj skrbi koju je rado s ostalim patrima pružao s. M. Timoteji. Hvala našoj časnoj majci s. M. Mariji Banić i vrhovnoj savjetnici s. M. Vedrani Krstičević, koje su došle iz Zagreba ispratiti s. M. Timoteju na vječni počinak. Hvala sestrama iz samostana na Šinama za svu ljubav i pažnju pruženu s. M. Timoteji. Hvala svima koji su došli na sprovod, osobito susjedima iz rodnog Dugopolja i našim susjedima sa Šina. Iskrena sućut obiteljima pokojne braće Jure i Mirka, i svoj rodbini s. M. Timoteje.

 Draga sestra Timoteja, hvala ti za sve dobro koje si učinila Bogu na slavu i bližnjima na dobro, što si sebe radosno utkala u život Crkve, u život Družbe i Provincije. Gospodin Ti udijelio rajsku slavu u nebeskom kraljevstvu. Blažena Djevica Marija, koju si toliko štovala, i u čijem  si mjesecu preminula, primila te u majčinski zagrljaj i s njom se navijek radovala. Moli za obnovu duha u našoj Provinciji i za nova duhovna zvanja.

Duša ti se rajske slave nauživala! Počivala u miru Božjem!˝

s. M. Maneta Mijoč