SNAGA DUHA SVETOGA

8. travnja: Srijeda Uskrsnog tjedna

Čitanja: Dj 3,1-10; Ps 105,1-2.3-4.6-7.8-9; Lk 24,13-35.

Poznate su nam životne situacije u kojima se osjećamo tako kao da su nam sve lađe potonule. U tim prilikama obično smo bez riječi, muče nas teške misli, a ne znamo što bismo učinili.

Takve su prilike kada, recimo, doznamo da nam je prijatelj drag ili naš netko bližnji obolio od teške ili neizlječive bolesti, a mi ne znamo što bismo učinili. Rado bismo pomogli, ali ni sami ne znamo kako.

To se može dogoditi i na radnom mjestu, gdje netko gore odlučuje nešto mimo mene ili protiv mene, a ja stojim bespomoćno i ne mogu mu se suprotstaviti, nego mimo svake volje moram to prihvatiti, da mi se ne bi dogodilo što gore, jer ako ostanem bez posla, mnoga su usta koja trebam nahraniti.

Čovjek upadne u nekakvu depresiju, pa mu ni misao ni posao ne idu, nikakve šanse da se može boriti protiv toga.

U takvim je prilikama dobro imati nekoga tko će ti pružiti ruku, progovoriti nešto utješno, saslušati te, biti uza te i pomoći ti da se uspraviš.

Upravo se tako Petar obratio hromom čovjeku kojega su svakoga dana izvodili i postavljali kod hramskih vrata zvanih Divna da ispruži ruku i prosi. „Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas“, kaže Isus u Djelima apostolskim (Dj 1,8). Apostoli su snagom ovoga Duha „činili mnoga čudesa i znamenja“ (Dj 2,43). Sada stupaju na scenu dvojica apostolskih prvaka, Petar i Ivan, koji kao i svi pobožni Židovi uzlaze na molitvu u hram, i to na devetu „molitvenu uru“. Tjelesno obilježeni, slijepci i hromi, nisu prema starim propisma smjeli stupiti u hramsko područje, kao što to nisu smjeli ni pogani. Tako je i ovaj od majčine utrobe hromi čovjek mogao biti donesen i postavljen van pred hramska vrata. Tu on svakodnevno pruža svoju ruku i traži da mu netko nešto udijeli. Pa kada je ugledao Petra i Ivana, on se i njima obraća i traži milostinju. A Petar se okreće prema njemu, upravlja svoj pogled i govori mu: „'Pogledaj u nas! ... Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!' I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga“ (Dj 3,4-8).  Petar mu pruža ono najvažnije što je mogao dati. Tako mu Petar naviješta ime Isusovo, posreduje mu Božju blizinu riječima i činom. „Ustani i hodaj!“ Hromi ozdravlja u ime Isusa Krista, pa sada i on smije s apostolima ući u hram i slaviti Boga. Time je ispunjen smisao čuda koje se dogodilo. Hvatajući ga za desnu ruku i pridižući ga, hromi se uspravlja, te sada uspravno može stajati u društvenoj zajednici, slaviti i hvaliti Boga. 

Bog je kroz cijelu povijest ljudskoga roda slao i još uvijek šalje svoje navjestitelje, svoju Crkvu, vas i mene u svoje ime i u ime svoga Sina Isusa Krista da budemo znamenja njegove spasonosne blizine za sve ljude. Posebni ljudi, muškarci i žene, koji su opremljeni snagom Duha Svetoga, svijetom su pronosili radost Evanđelja i uspravljali klonule da prihvate sebe i budu svjesni kako su ljubljeni od Boga, i to posebnom ljubavlju jer se sam Bog poistovjećuje s njima. Takve osobe koje su prihvatile poziv i zavjetima se potpuno posvetile Bogu, svojim su životom i radom posvećivale svijet i pridonosile da u njemu bude manje prokletstva, a sve više Božje ljubavi i njegove blizine. Tako je nastupio i sluga Božji Josip Stadler. On je bio pravi apostol ljubavi prema bližnjemu. Francuski pisac Abbé Leo Déçersa koji je 1901. proputovao Bosnu donio je u pariškim novinama  „Le Correspondent“ svoje dojmove o Stadleru: „Sarajevski je nadbiskup simpatična pojava koja zrači krjepošću, znanjem i dobrotom. Svojim sjajnim marom i odanom ljubavlju prema svojoj slavenskoj domovini podsjeća na velikog đakovačkog biskupa mons. Strossmayera, čiji je učenik i prijatelj. Veoma je pristupačan, osmijeh mu je osvajajući. Iz njegovog ponašanja dobiva se dojam iskrene srdačnosti tako da se odmah ima povjerenja u njega. Tko uživa njegovo srdačno gostoprimstvo, kao što sam ja imao čast, taj može o tomu puno reći. Na ulici ga sve pozdravlja, i prolaznici i sami muslimani zastanu kod njega da s njim popričaju. Što se tiče njegovog vanjskog izgleda, on nosi jedan mali okrugli šešir bez ikakvog ukrasa, crni talar s jednim malenim ljubičastim umetkom; na njemu se ne bi moglo prepoznati jednog velikog biskupa koji je katoličku Bosnu svojim stvaralačkim radom kroz 20 godina obnovio. Izuzevši velike službe i parade, on ne nosi svoj biskupski križ na prsima, a ako ga se upita za razlog, onda šaljivo odvrati: 'Dosta mi je moj križ koji na leđima nosim'. Uistinu taj križ mora biti težak. Zadaća sarajevskog nadbiskupa uistinu nije laka.“ (Hammerl)

S ovim slugom Božjim molimo Gospodina da ostane stalno s nama, a mi mu želimo služiti da se u našem životu i radu osjeti Božja prisutnost i da svi budu zadivljeni djelima i znamenjima koja se preko nas snagom Duha događaju u svijetu.

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić