Dan posvećenog života za Splitsko-makarsku nadbiskupiju svečano smo obilježili u nedjelju, 1. veljače 2026. Na samom početku susreta povjerenik za posvećeni život pri Splitsko-makarskoj nadbiskupiji fra Kristian Stipanović nakon pozdrava dobrodošlice naglasio nam je da se ove godine Dan posvećenog života obilježava trideseti put, odnosno od 1997. godine kada ga je uveo i proglasio papa Ivan Pavao II. Susret i molitveni dio sa blagoslovom svijeća započeli smo u crkvi sv. Dominika, ne samo zato što je ta crkva blizu katedrale, gdje je imalo biti slavlje, nego da započnemo tamo gdje je spomen dalek i baština redovništva obilata. Samostan sv. Dominika, bolje rečeno samostan i crkva sv. Katarine Aleksandrijske, osnovan je daleke 1245. godine i uz svu bremenitu povijest i dan danas u njemu gori stoljećima neugašeni plamen pred Vječnim i Svetim, pred njim se „u duhu i istini“ klanjaju oci dominikanci i svaki dan slave svetu misu s narodom. U dubokoj zahvalnosti za sve ono što su nam kroz ova stoljeća oci dominikanci donijeli u baštinu, kulturna i duhovna dobra, pa tako i veliku sliku Prikazanja Gospodinova u Hramu koja krasi ovu crkvu na jednom od bočnih oltara, na mjestu gdje stoljećima gori svijeća pred Onim koji je "Vječno Svjetlo", upalili smo svijeće jedni drugima koje je potom blagoslovio nadbiskup Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Zdenko Križić, koji će nam predvoditi misno slavlje.
U procesiji smo zatim svi, otac Nadbiskup u zajedništvu sa dvanaest svećenika kao 12 apostola, bogoslovi, novaci, kandidatice, redovnici i redovnice svih redovničkih zajednica, među kojima je bila provincijska glavarica s. M. Marija Banić i sestre iz naših zajednica, krenuli put katedrale. Uz pjevanje „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“ sa upaljenim svjetiljkama, u predvečerje, prošle smo kroz Srebrena vrata Dioklecijanove palače. Prizor zadivljujući. Uz ta Vrata, bočno, u nekadašnjoj stražarnici, nekad je bila mala crkvica sv. Apolinara, s unutrašnje strane Vrata crkva Dušica. Zatim smo nastavili Poljanom kraljice Jelene do nekadašnje crkve sv. Roka, pa crkve sv. Barbare. Oživjela prošlost u titraju svijeća i našim koracima stoljećima starim kamenim pločama za koje je i sam Ivan Pavao II. rekao: “Bože moj, koliko li je nogu ovuda gazilo?“ U sjećanju na te svece, nismo voštanicama obasjali i oživjeli samo trideset godina, nego stoljeća služenja i vjernosti Bogu odanih mu i vjernih duša u našoj mjesnoj Crkvi. U prvostolnici Uznesenja Marijina na nebo, najstarijoj katoličkoj katedrali, katedrali sv. Duje, slavlje smo nastavili svetom Misom i Večernjom. Pjevanje je predvodio zbor sestara i bogoslova kojim je ravnala s. Mirta Škopljanac-Mačina, a za orguljama ih je pratila s. Lidija Bernardica Matijević. Otac Nadbiskup u homiliji je naglasio kako je blagdan Svijećnice blagdan svjetla, prinosa, dara. Podsjetivši kako su Marija i Josip prinijeli Bogu svoga Sina Prvorođenca, ali da to zapravo nisu ni trebali jer On već bijaše Bog i pripadaše Ocu, tako i mi u svom prinosu Bogu ne možemo dati ništa dobrog što već ne bi bilo Njegovo, spomenuvši popričesnu zbornu molitvu: Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe. Gospodinu dajemo ono što je već Njegovo. Zato mi, darujući se Gospodinu, ne gubimo ništa, samo dobivamo. Uvećano. Posebno u euharistiji gdje nam se Krist daruje u punini. Potom je naglasio duhovnost osluškivanja i čekanja koju su gajili Šimun i Ana proročica. Znati godinama, cijeli život, u molitvi, tišini, kontemplaciji strpljivo čekati blagoslovljeni trenutak susreta s Gospodinom, također je obilježje Bogu posvećenog života. Simbol svijeće koja izgara, sagorijeva da bi drugi imali svjetlo znak je redovničkog sebedarja, tihog izgaranja za bližnje, kroz molitvu, svakodnevne žrtve, ili jednostavno, kroz svakodnevno vršenje svojih redovničkih dužnosti. Istakao je da gorjeti za druge, znači ponekad biti zahvaćen i plamenom trpljenja koje nije ugodno. Tu su nerazumijevanja, osamljenosti, bolesti, starost, sve to „pritišće“ ali u tihom podnošenju i nošenju tih križeva očituje se „tihi trijumf vjernosti“ Gospodinu. Istaknuo je da nije isto ostati u pozivu i ostati u vjernosti. Vjernost i odanost nije lagana. Ona nas puno košta ali i puno vrijedi. Potom se Nadbiskup, i sam redovnik, predsjednik Vijeća za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života pri HBK, zahvalio Bogu za sve posvećene osobe u Crkvi, posebno u našoj Biskupjii (jer svakom biskupu je posebno na srcu njegova biskupija), one u kontemplaciji i one u služenju, istaknuvši da bismo trebali biti „hramovi susreta“, mjesta na kojima drugi mogu osjetiti Božju blizinu i nadu.

Pred kraj misnog slavlja, otac Nadbiskup, nas je pozvao na molitvu za nova duhovna zvanja, ali isto tako naglasio da ne moramo biti tjeskobno zabrinuti što zvanja nema, ne trebamo osjećati nikakvu gorčinu niti predbacivati sebi da „nismo uspjeli“. Prošlost i povijest Crkve pokazuje kako su neki redovi nestajali jer njihova karizma više nije bila aktualna. Oni su svoje poslanje za svoje vrijeme izvršili i činili ono za što ih je Bog pozvao da čine. Mi molimo za mlade koji su tek na početku svog Bogu posvećenog života, naglasio je, ali molimo i za Bogu posvećene osobe koje su već godinama u svom zvanju, kao i za one koji su pri kraju svojeg služenja Bogu. Jer svi, mladi i stari, trebamo biti na hvalu i slavu Bogu, a da bismo to postigli potrebna nam je molitva i zagovor zajednice, poticaji, ohrabrenja, zajedništvo.
Čestitajući nam još jednom Dan posvećenog života  prije blagoslova, sve nas je pozvao na vjernost i odanost, da u radosnom predanju do kraja „svijetlimo kao svijetlila u svijetu držeći riječ Života“. Dok smo se u radosnom ozračju pozdravljali i razilazili, svijeće kandalorske u našim rukama bile su svjedokom i podsjetnikom današnjeg slavlja i tridesete proslave Dana posvećenog života, svega lijepog čime smo bili obdareni u misnom slavlju, a na nama je brižno čuvati sve ove događaje i razmišljati o njima u svom srcu  i u svakodnevici ustrajno živjeti vlastitu posvećenost Bogu.

s. M. Marta Kegalj

Fotografije: Tiskovni ured SMN