SIJTE PRAVEDNOST, POŽET ĆETE LJUBAV

Srijeda Četrnaestog  tjedna kroz godinu, 8. srpnja 2026.

Čitanja: Hoš 10, 1-3.7-8.12; Ps 105, 2-7; Mt 10, 1-7.

„Živi se čovjek na sve navikne“, stara je izreka koja nešto govori o nama. Kada se radi o navikama, ne misli se samo na navikavanje koje nam je ponekad potrebno, npr. kada mijenjamo sredinu u kojoj smo živjeli, ili kada izgubimo voljenu osobu pa se moramo naučiti živjeti s tom prazninom. Takva ili slična iskustva dio su našega života. Ovdje više mislim na život s uobičajenim navikama koje se očituju u našoj svakidašnjoj stvarnosti života. Moje navike obilježavaju moj život počevši od ustajanja ujutro do počinka. Čak prema tim navikama određujem i vrijeme, kako bih u slučaju nekog nepredviđenog posla ili zadaće koju moram odraditi, mogao ispuniti onaj svoj privatni dnevni red, recimo ujutro od ustajanja do doručka, u što je uključena i duhovnost. To su uvijek isti zahvati, uglavnom isto vrijeme odvojeno za pojedinu točku koja prema navici slijedi nakon neke prethodno odrađene. Tako se nekako prema navici odnosim i prema svojim bližnjima, ljubazno prema onima koji su mi „simpatični“, a „neutralno“ prema onim drugima. Po navici se uvijek iznova vraćaju i oni obrambeni mehanizmi kada se radi o konfliktnim situacijama u međuljudskim odnosima, koje se ne mogu izbjeći, nego ih valja bez velike štete i ožiljaka iznijeti. Naravno, tu su i obveze koje valja izvršiti i od kojih se sastoji moj dan i dnevni red u njemu.

Zbog toga mi iznenađujuće odzvanja u svijesti savjet proroka Hošee: „Krčite zemlje nove!“ Kada jednom počnem kopati tamo gdje nikada nisam radio, te kada jednom ostavim svoje uobičajene navike i prepustim se radu na nekom novom polju, može iznenada doći do sasvim nove žetve. Prorok poručuje: „Sijte pravednost, požet ćete ljubav!“ Ono što je Bog učinio Izraelu urodilo je plodom, ali sve je krenulo naopako kada je srce izabranog naroda postalo prijevarno: „Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove. Srce je njihovo prijevarno, okajat će to oni!“ Kada se Izrael više ne bi pouzdavao samo u hram i njegove oltare, kada bi se prestao kititi ordenima i spomenicima iz prošlosti, te kada bi počeo sijati pravednost, onda bi žeo plodove pravednosti. Nije li ovo ohrabrenje za sve one koji nisu zadovoljni žetvom na poljima svoga života? To je ujedno i poziv da u životu počnemo krčiti novo polje na kojemu će biti posijano sjeme pravednosti.

Tako možemo shvatiti i oblik poslanja apostola kojima je Isus dao sasvim jasan zadatak gdje je to novo polje koje bi trebali obrađivati. Apostoli dobivaju sasvim konkretna zaduženja i ovlasti. Te ovlasti nisu gospodarenje i vlast nad drugima, nego vlast nad nečistim dusima, vlast nad zlom da ljudima pomognu u borbi protiv zla i da ih oslobode od Zloga.

Poznata su nam imena apostola koja se ovdje navode. Svako ime govori i o posebnom odnosu pojedinog apostola s Bogom. Imena su složena u parovima po dvojica. Takvo navođenje imena ističe njihov međusobni odnos. Oni su kao braća poslani dva po dva da se međusobno podupiru i potpomažu. Među njima nema onih koji odskaču ni po staležu ni po naobrazbi. To su jednostavni i obični ljudi, pobožni i grješni. Isus ih je izabrao među pukom da osnuje s njima svoju Crkvu koja će isto tako biti sastavljana od pobožnih i grješnika.

To nije govor samo o apostolima, nego se radi o pozivu i poslanju svakoga od nas. Zadaća nam je ista. Svatko je od nas koji smo kršteni pozvan i poslan ljudima pronositi Radosnu vijest, biti svjedokom Evanđelja i ljudima pomoći u borbi protiv zla.

Kada Isus govori: „Poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite“, on nikako ne želi reći da je netko uključen ili isključen iz Božjega plana spasenja. Jer Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. On je u Starom zavjetu izabrao izraelski narod kao svoje ljubljene da preko njih poziva ljude na obraćenje. Ovdje, zapravo, oni kao prvi koji su mogli prepoznati i razumjeti Radosnu vijest, pozivaju da se Božja Riječ najprije dobro ukorijeni u njima kako bi se jasnije mogla navijestiti drugima. To je poziv i nama da se najprije među sobom ostvarimo kao kršćani i da dajemo svjedočanstvo o Bogu i njegovoj ljubavi za sve ljude.

„Sijte pravednost, požet ćete ljubav!“ Sluga Božji Josip Stadler imao je duboki osjećaj za pravednost. Posebno je bio osjetljiv kad su bila ugrožena prava malih i nepoznatih ljudi. Primjer zauzetosti za djevojku Anu Šebelić veoma uvjerljivo potvrđuje ovu Stadlerovu krjepost. Spomenuta je djevojka željela ući u samostan sestara Malog Isusa, ali je sestre nisu htjele primiti. U svom pismu časnoj majci Stadler kaže da je djevojka dobila od liječnika uvjerenje da je posve zdrava i jaka, a k tome je i sposobna za mnoge poslove: zna kuhati, šivati i krave musti. Zato se Stadler s pravom pita: „Što dakle manjka da se ne primi?“ i navodi razloge koji bi mogli biti u pitanju. On kaže: „Jedno se bojim da se je dogodilo, što Gospodinu Isusu sigurno nije drago. Ona je skromna, priprosta, dobroćudna, pa se bojim da je ta ponizna i skromna vanjština djelovala da je ne primite. To bi bio grijeh. Zato vas ja lijepo molim, da ju svakako primite i da ne ogriješite duše svoje; jer ja ne znam što bi još morala imati da je primite.“ (Pismo sestrama od 22. 10. 1917.).

A M E N !

Priredio: Pavo Jurišić