MUDROST NALAZE ONI KOJI JE TRAŽE

Tridesetdruga nedjelja kroz godinu, 8. studenoga 2026.

Čitanja: Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13.

U Bogu je smisao našega života, „jer u njemu doista živimo, mičemo se i jesmo.“ Tako govori apostol Pavao okupljenim grčkim filozofima na Aeropagu. Iščekivati njega, znači iščekivati susret koji daje smisao života i povijesti. Za kršćane ovo iščekivanje znači iščekivanje Gospodina našega Isusa Krista koji će doći na kraju dana. Međutim on u isto tako dolazi svakoga dana, u vrijeme i na način koji on sam odredi. Mi se okrećemo Gospodinu koji je prisutan među nama. Prisutan je u riječi koju slušamo, u sakramentu koji primamo, u osobi koja je uz nas.

Ljudski je um oduvijek žudio shvatiti što svijet drži na okupu. Ljepota i red stvorenog svijeta udovoljavaju toj ljudskoj potrazi. Mudrost se u Starom zavjetu često prikazuje kao osoba koja se izravno nudi ljudskom umu.

A je li mudrost razlog da čovjek uzdiže i ističe uspjehe svoga rada, ili je ona plod pouzdanja u Boga, mudrost rođena u poniznosti i samozatajnosti? Apostol Pavao oštro osuđuje ljudsko napinjanje u potrazi za mudrošću. On kaže kako to uzdizanje čini čovjeka nesposobnim da se u poslušnoj vjeri otvori Evanđelju. Sva je mudrost svijeta ludost pred Bogom i njegovim djelom (1 Kor 1,20). Bog je Isusa Krista poradi nas ljudi učinio mudrošću, pravednošću, posvećenjem i otkupljenjem. Samo vjera u Isusa Krista čini nas da budemo mudri i da uistinu spoznamo što nam je potrebno za život.

Dok čitamo Knjigu Mudrosti iz nje nećemo doznati određene pojedinosti o Bogu i Božjem bitku, nećemo otkriti ni definiciju čovjeka. Ali možemo saznati da Bog i čovjek idu skupa i da su međusobno povezani po Mudrosti kao Božjem glasniku i plodu vjere. Bog se brine za spasenje ljudi i da im bude dobro. On je radi toga poslao i svoga Sina da ljudi imaju život, i to u izobilju da ga imaju. Isto tako ni čovjeka ne možemo drukčije shvatiti nego da je upućen na Boga. Čovjek bez Boga skreće s puta, hoda stranputicama, luta i gubi se.

Tom je vjerom prožeto i šesto poglavlje Knjige Mudrosti. Mudrost kao glasnica Božja nije neprolazna kao što nije prolazan ni Bog sam. Ljubav je put da se mudrost otkrije, a ne ljudska pamet: „Lako je vide koji je ljube i nalaze oni koji je traže“ (Mudr 6,12). Na tom su putu ravnodušnost i samozadovoljnost najveća opasnost, jer se brzo ugodno ušuškaju u svojoj samodopadnosti te nastoje izbjeći sva pitanja kao nešto što im je dosadno i nepotrebno. A tko traži smisao, početak i cilj svoga života, pronalazi mudrost kao Božji odgovor. S takvim se ljudima Bog ne šali, nego im dopušta da ga nađu. A „ludim djevicama“ ne koriste puno povici: „Gospodine, Gospodine“. Mislile su da znaju kako će Bog postupiti, a u stvari prespavale su svoju sadašnjost i svoju budućnost.

Sluga Božji Josip Stadler u svojim poslanicama progovara često o ludosti svijeta koji zanemaruje Božju mudrost. „Svijet ide tragom Herodovim koji je Isusa prezreo kao luđaka i neznalicu. Nije nas briga ni za nauk i ni za život Isusov, a ipak bi nam i jedno i drugo moralo služiti za pouku. Mi do Isusova savjeta tako malo držimo pa upravo suprotno činimo, kao da nam taj savjet dolazi od našega neprijatelja. Gdje je naša zahvalnost? Gdje je naše poštovanje? Gdje nam je pamet, da ništa ne uviđamo? Gdje je naša radoznalost? Ispitujemo željno bajke i taštine koje kakovih zanesenjaka, a istine i mudrosti Božje ne ćemo da istražujemo. Rado se ponosimo, ako znamo, koji su najglasovitiji vojskovođe i najučeniji muževi staroga vijeka, a nećemo ni časa da žrtvujemo u svrhu, da spoznamo našega Spasitelja, njegove riječi i nauk, njegova djela. Ajme! Vrijeme za to potrošeno, drži se za izgubljeno! A ipak je kršćanin dužan to znati i svoga Spasitelja nada sve na svijetu ljubiti. I tako može čovjek naići i na jako učene muževe, koji o svojoj kršćanskoj vjeri ne znaju ništa, a ipak o njoj raspravljaju, a katkad nažalost i odlučuju. De uđimo već jednom u sebe i upitajmo se, tko je Isus? Zavirimo u njegovo presveto Srce i vjerujmo njegovoj ljubavi, da je on naš pravi i iskreni prijatelj. Pogledajmo na njegove muke i zahvalno priznajmo što je on za nas učinio. Otvorimo oči i pogledajmo koliko nas jako ljubi, koliko su velika dobročinstva, što nam je dao i što nam još sveudilj daje“ (Poslanica puku od 11. veljače 1909.).

A M E N !

Priredio: Pavo Jurišić