SARAJEVO: U samostanu Egipat u Sarajevu pripuštena je u postulaturu kandidatica Jelena Jovanović. Rođena je 10. rujna 1989. godine u Tuzli, od oca Aćima i majke Ljubice, rođ. Jozić. U pripravništvo je primljena 25. kolovoza 2010. godine. Studira treću godinu teologije na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Svojom zamolbom od 2. siječnja 2011. godine zatražila je od s. provincijalke Marine Piljić da je pripusti u postulaturu. Svečani je obred upriličen u nedjelju, 13. veljače 2011. godine, u samostanu Egipat u Sarajevu, Spomen-sobi oca Utemeljitelja, što ga je, sukladno Konstitucijama, Direktoriju i praksi Družbe imala provincijalna glavarica s. Marina Piljić.

Radosni događaj započet je svečanom molitvom Večernje (Vespere), na kojem su sudjelovale sestre kako iz samostana Egipat tako i ostale iz obližnjih zajednica, te kandidatice sa svojom prefektom s. Lucijom Blažević. Sve zajedno su odale zahvalu Gospodinu na daru novoga zvanja kojim je Gospodin obdario našu redovničku zajednicu. Nakon obreda cijela je zajednica čestitala Jeleni i zaželjela joj Božji blagoslov na započetome putu. Svečanost je nastavljena i kod obiteljskoga stola, kada su sve okupljene sestre i kandidatice s Jelenom i na vanjski način podijelile radost događaja.

Jelena o ulasku u postulaturu

"Gospodin odabire i poziva koje hoće, a zna i zašto. Zašto ja, Gospodine? Zašto si pozvao upravo mene? Zašto baš u ovu Družbu? Takva i slična pitanja postavljala sam Bogu za vrijeme obreda moga ulaska u postulaturu. Taj dan su, čini mi se, svi bili uzbuđeniji od mene. Sestre, kandidatice, svi govore o postulaturi, pitaju jesam li uzbuđena, a ja… kao da se ništa ne događa. Pa ništa se ne mijenja, mislila sam, nije to ništa posebno. Sve je bilo tako mirno i ništa posebno dok se nisam našla u Spomen-sobi oca Utemeljitelja pred sestrama koje su došle podijeliti sa mnom taj svečani trenutak. Kada sam shvatila što trebam reći, da želim ući u postulaturu, nastaviti put redovničke formacije, javilo mi se ovo pitanje: Zašto ja, Bože? Pomislila sam: Hoću li ja to moći? Pogledala sam u veliki portret oca Utemeljitelja i rekla sam mu tiho u sebi: Oče Utemeljitelju moj, molim Te, zagovaraj me kod Gospodina. A on kao da mi se smiješio i hrabrio me tihim riječima: Ne boj se, vidjet ćeš…! Samo hrabro! I kad je došlo vrijeme, odvažno i s velikim pouzdanjem u Boga rekla sam svoj DA. Utekla sam Mu se molitvom da me i nadalje prati, vodi i pomaže mi cijeloga života moga. Ovaj svoj početni korak na putu redovničke formacije preporučam srcu naše Majke, Bezgrješne Marije, u koju je naš otac Utemeljitelj uvijek imao sinovsko pouzdanje".