†  29. 12. 1998., Šine - Split

Kći Franje i Joze rođene Medvidović, rođena je 15. siječnja 1915. u Poljicima Imotskim, u uzornoj katoličkoj obitelji. Stupila je u Družbu sestara Služavki Malog Isusa 12. listopada 1933., a u novicijat je ušla 6. siječnja 1935. u Sarajevu. Redovničke zavjete položila je u Sarajevu 6. siječnja 1936, a doživotne redovničke zavjete 6. siječnja 1942., također u Sarajevu. Nakon saslušanja 7. ožujka 1949., osuđena je na četiri godine tamnice. Nakon uložene žalbe, kazna zatvora je smanjena na dvije godine i šest mjeseci, te je sve skupa trebala izdržati jednu godinu i šest mjeseci tamnice. Blaženo i tiho usnula je u Gospodinu u 73. godini života i 52. godini zavjeta, 29. prosinca 1998. godine u provincijalnoj kući na Šinama – Split. Pokopana je na splitskom groblju Lovrinac 31. prosinca 1998. godine.

Dani patnje, ali dani milosti i blagoslova, dani žrtve i dani plodni

Na službu u Dječji dom za ratnu siročad u Osijeku dolazi 1943.  Tu godinu dana radi s drugim našim sestrama, a zatim godinu dana kao bolničarka u osječkoj bolnici. Odlukom vlasti koncem 1945., otpuštena je iz bolnice u Osijeku zajedno sa s. Honoratom i s. Pijom. Časna majka s. Maneta Lučić šalje ju iz Osijeka u samostan u Vinkovce. Početkom veljače 1946. dobila je brzojav od Časne Majke da pođe u Zenicu, gdje će raditi u bolnici. Uputila se za Zenicu 11. veljače 1946. Tih dana napadao je velik snijeg, pa je na putu za Zenicu uz zimu doživljavala i druge teškoće. Kad je došla u Slavonski Brod vlak za Sarajevo je već otišao. Odlučila je poći k sestrama sv. Križa u Bosanskom Brodu. Kad je došla do mosta prva straža ju je pustila, ali na kraju mosta, gdje je stajala druga straža, zaustavila ju je i odvela u vojarnu. Tu je ostala do devetnaest sati. Tada su došla dva oficira i naredili jednom vojniku da joj ponesu stvari i odvedu na kat vojarne. Tu su joj pretražili stvari i ispitivali. Ostala je u vojarni cijeli dan, gladna i žedna. Na njezino traženje navečer su joj dozvolili da ode spavati kod sestara sv. Križa, ali da ujutro u pet sati bude pred vojarnom. Stvari su joj ostale u vojarni. Ujutro je vojnik po nju došao u samostan. Kad je došla u vojarnu, s drugim zatvorenicima stavljena je u vlak. Iskrcali su ih na Usori. U Usori su ostali pet dana na zimi i bez hrane.

Opisujući svoj strašni put od Broda do Zenice u trajanju od 11. do 17 veljače 1946. s. Tarsila završava ovim riječima: Ovo su bili dani patnje, ali dani milosti i blagoslova, dani žrtve i dani plodni.

U Zenici godinu dana je radila kao bolničarka, a zatim tri godine u kućnoj radionici izrađivala ručne radove. Kuća u kojoj su sestre stanovale godine 1947. oduzeta je sestrama od strane vlasti. Sestre postadoše beskućnici, a Vlast tada prisili sestre Predragocjene Krvi Kristove u Zenici da ih prime u svoju kuću. 16. prosinca 1948. predstavnici vlasti donesoše novu obavijest sestrama da moraju napustiti kuću i poći iz Zenice.

Početkom veljače 1949. sestre iz Zenice su protjerane i odlaze u Sarajevo. Ubrzo je s. Tarsili u Sarajevo stigao poziv Općinskog suda Zenice da 7. ožujka 1949. dođe na saslušanje. Poslije toga osuđena je na četiri godine tamnice. Nakon uložene žalbe kazna zatvora je smanjena na dvije godine i šest mjeseci, te je sve skupa trebala izdržati jednu godinu i šest mjeseci tamnice.

Nakon izdržane zatvorske kazne u Zenici i Stocu s. M. Tarsila Ivanka Turić je zapisala: O Bože, za sve Ti hvala. Je li to istina da sam toliku patnju mogla izdržat. Jesam vrlo lako, jer si Ti moj Gospodine bio sa mnom u svim mojim patnjama. To je bila kazna ljudske zloće, ali od Tebe milosni dar. Izdržala je patnju bez mržnje, … Gubitak slobode živjela je u slobodi duha, u zajedništvu s Bogom.

Progoni s radnog mjesta, izgoni iz kuća i gradova u kojima je vršila apostolsko poslanje, siromaštvo, glad, nevolje na putu, u progonstvu, zatvoru, ... učiniše je duhovno jakom i bogatom darovima neba. Zato je mogla zahvaljivati za patnju smatrajući je blagoslovom i nebeskim darom.

Blaženo i tiho usnula je u Gospodinu u 73. godini života i 52. godini zavjeta, 29. prosinca 1998. godine u provincijalnoj kući na Šinama – Split. Pokopana je na splitskom groblju Lovrinac 31. prosinca 1998. godine.
 

Izvori i literatura:

- Osobnik, S. M. Tarsila Turić, (APS); 
- Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa održanoga u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012., str. 554-557.
- s. T. Turić, Izvješće, Cista Velika, 15. II. 1995., APS.
- s. T. Turić, Izvješće, Cista Velika, 20. V. 1995., APS
- Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe: 1890.-2011., Zagreb 2011., str. 561.-562.