†  27. 12. 2000., Dubrovnik

S. Teofanija, krsnim imenom Marija, rođena je 17. listopada 1912. u Medovu Docu općina Imotski od oca Marijana i majke Jele rođ. Šimundić. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa, u Sarajevo, dolazi 1. srpnja 1930. U novicijat ulazi 15. kolovoza 1931., privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1932., a doživotne 15. kolovoza 1938. u Sarajevu. S 33 godine života i 13 godina redovništva s. M. Teofanija je osuđena i kažnjena lišavanjem slobode s prisilnim radom u trajanju od 10 godina i gubitkom političkih i pojedinih prava u trajanju od 5 godina. Nakon 6 godina, 2 mjeseca i 19 dana života u zatvoru, najprije u Tenju zatim u Požegi, s. M. Teofanija izašla je iz zatvora 19. rujna 1951., zahvalna Bogu za dar patnje i srca čistog od mržnje, osvete, očaja, malodušja, … Okrijepljena svetim sakramentima umrla je 27. prosinca 2000. u 88. godini života i 68. godini redovničkih zavjeta, u samostanu u Dubrovniku, a pokopana je u samostansku grobnicu na gradskom groblju Boninovo.

Kršćansko milosrđe jače je od straha, patnje, kazni i zatvora

Godine 1943. poslana je u Osijek, gdje s drugih osam sestara radi kao bolničarka u Domu za ratnu siročad, u kojem je bilo smješteno osamdesetero djece. Na toj službi ostaje do 14. svibnja 1945., kada su sestre, odlukom vlasti, morale napustiti Dom za ratnu siročad. S. Teofanija, tada ostaje raditi kao bolničarka u bolnici u Osijeku. Koncem svibnja iste godine počeli su stizati zarobljenici koji su prošli "Križni put" na Bleiburgu i nakon toga dovedeni u saborni logor na Zelenome polju kraj Osijeka.

Susret sa zarobljenicima nije ju ostavio ravnodušnom, nego ju potaknuo na aktivnost u traženju načina da im pomogne. Nakon vremena provedena u zatvoru s. M. Teofanija Marija Džaja opisala je taj odlučujući susret sa zarobljenicima koji su prošli „Križni put“ na Bleiburgu: Bili su goli i bosi, gladni i žedni. Iz Slovenije su došli pješke. … stalno sam mislila kako da im pomognem. Iz bolnice nisam mogla ići, jer je bolesnika bilo puno. Javila sam se na noćno dežurstvo na zarazno odjeljenje samo da sam po danu slobodna.  … Mi sestre i djevojke koje su s nama radile u bolnici svaki dan smo se odrekle jednog obroka hrane za  zarobljenike. Svaki dan i po više puta nosila sam im hranu. Po gradu sam skupljala po raznim pekarama kruh. Dobri ljudi su davali robe, lijekova i drugo. Oni su jadni bili potrebni svega. ... Kada smo došle tamo da predamo hranu, oni (stražari) su nas ganjali sa svakim prostim riječima. Više su puta i pucali za nama. Mi se nismo dale zastrašiti.

s. M. Teofaniji ni jedna žrtva nije predstavljala prepreku. Milosrdna kršćanska ljubav bila je jača od straha, opomena i nesigurnosti vremena. Unatoč opomenama koje je uzastopno primala od grada, ona je nastavljala s djelima kršćanskog milosrđa. … Nakon treće opomene, dok je nosila hranu onima koji su imali tifus, a bili su smješteni u jednoj staroj zgradi izvan grada, gdje je bio i njen rođak, koji je tu i umro, pred bolnicom 3. srpnja 1945., su je dočekali oficiri. Kad je ušla u sobe gdje su sestre stanovale, policija je ušla, napravila pretres, i odvela s. Teofaniju, tri sestre milosrdnice, nekoliko djevojaka koje su s njima radile u bolnici. … S 33 godine života i 13 godina redovništva s. M. Teofanija je osuđena i kažnjena lišavanjem slobode s prisilnim radom u trajanju od 10 godina i gubitkom političkih i pojedinih prava u trajanju od 5 godina. U prostoru zatvorskih ćelija nije prestala svjedočiti i živjeti po načelima vjere i posvećenja Bogu. Sama je zapisala o kršćanskom životu, duhovnim djelima milosrđa i kršćanskoj ljubavi koju je svjedočila među zatvorenicama: U zatvoru sam susrela tolike svete duše koje sam hrabrila. Zajedno smo molili, zajedno čuvali svoju vjeru, međusobno se hrabrili i podržavali nadu u pobjedu dobra nad zlim. To su tisuće hrvatskih svetaca i mučenika koji su svoje živote ostavili u tim zloglasnim tamnicama. Mi smo bili odabrani za trpljenje. Često sam mislila da nisam dostojna toga odabranja. Kad su nas vodili na preslušanje, kad su nas tukli i mučili, molili smo jedni za druge. Bog mi je uvijek pomagao. Jaka vjera održala me je na životu nakon svih bolesti koje sam tamo zadobila. … Iako su nam sve svetinje bile oduzete, mi smo krunice napravile od špage i molile.

Nakon 6 godina, 2 mjeseca i 19 dana života u zatvoru, najprije u Tenju zatim u Požegi, s. M. Teofanija izašla je iz zatvora 19. rujna 1951., zahvalna Bogu za dar patnje i srca čistog od mržnje, osvete, očaja, malodušja, … Kako je u tome uspjela? Ona kaže: Vjera je bila moja snaga za sve vrijeme robije. Nisam prestajala moliti ni u jednom momentu i Bog mi je uvijek pomagao. Bog mi je bio blizu kad sam najviše trpjela. …  Tko bi mogao opisati koliko je tu bilo duševne i tjelesne patnje. … Bogu dragom hvala. Vjerna Isusova učenica nastavila je, slijedeći Učitelja i zaručnika svoje duše, koji kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ (Lk 6,27-28). Neki ljudi kažu da je to nemoguće, ali Isus kaže da je moguće i za naše spasenje potrebno. Naše sestre nam svjedoče, također, da je moguće, i naš Utemeljitelj koji kaže:

Časno je ljubiti svoga neprijatelja, jer je to stvar što pripada jedino velikim dušama punim ljubavi Božje, i što im daje veliku moć nad njima.

Osvrćući se na Isusove riječi o praštanju i ljubavi prema onima koji su joj nanosili zlo i nepravdu, s. M. Teofanija je kazala: … Davno sam sve oprostila onima koji su mi možda i nesvjesno nanili teške boli. Ne bi želila da im moja muka bude (zapreka) na putu prema Gospodinu. Dragi Bog neka svima oprosti jer ona zna, zašto je sve to dao. Svi neka se raduju s Gospodinom u raju. Amen.

Veliko svjedočanstvo otajstva spasenja s Isusom ostavi nam s. Teofanija; molitvom i dobrim željama uzvraćati uvrede i s Isusom moliti: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Okrijepljena svetim sakramentima umrla je 27. prosinca 2000. u 88. godini života i 68. godini redovničkih zavjeta, u samostanu u Dubrovniku, a pokopana je u samostansku grobnicu na gradskom groblju Boninovo.
 

Izvori i literatura:

- Osobnik, S. M. Teofanija Džaja, Arhiv Provincije sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa, Split, (APS); 
- Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe: 1890.-2011, str. 577.-578.
- s. T. Džaja, Izvješća, 10. III., 1993., APS
- Izvješće s. Teofanije Džaja, APS;
- s. T. Džaja, Iz Bleiburga na putu smrti, u: Fra Rafo Kalinić žrtva svoga svećeništva, Split, 2009., br. 26-27., str. 154.-156.
- č. s. Marina Piljić, Izreke sluge Božjega Josipa Stadlera, Sarajevo 2004., str. 54.
- S. M. Mijoč, S. Marija Teofanija Džaja, u: U službi Maloga Isusa, Zagreb, br. 1/1995., str. 38.-41.; Sveta Mala Terezijo, daj mi znak, pripovijedanje s. Teofanije, zapisala s. V. Mateljan, u: U službi Maloga Isusa, br. 1/1995., str. 65.-66.;