Papa u svetištu Milosrdne Djevice od Kobre 22. rujna 2015.

Evanđelje koje smo slušali stavlja nas pred dinamiku koju Gospodin stvara svaki put kad nas posjeti: „izlazak iz kuće“. Često smo potaknuti razmišljati o Božjoj prisutnosti u našem životu, koja nas uznemiruje, potiče na pokret. Kad god nas Bog posjećuje, uvijek nas 'izvlači iz kuće'. Posjećeni smo da druge posjećujemo, Bog nas susreće da drugima idemo u susret, Bog nas ljubi da mi ljubimo druge.

Ulomak iz evanđelja sv. Luke opisuje susret dviju majki: Blažene Djevice Marije i svete Elizabete. Mariji nije padalo na um da drugi služe njoj nego je odmah pohitala u pomoć svojoj trudnoj rođakinji Elizabeti. Radost koja proizlazi iz susreta s Gospodinom potiče na izlazak, da s drugima dijelimo primljenu radost. Evanđelje veli da je Marija žurno izašla kako bi pomogla svojoj rođakinji. Gospodin je posjetio Mariju, a ona je otišla posjetiti Elizabetu. Od tada je Marija uvijek posjećivala muškarce, žene, djecu i starije osobe. U mnogim je dramatičnim trenutcima posjećivala naše narode, uvijek štitila sve koji su se borili za svoja prava i svoju djecu. Ona nam i danas donosi Riječ života, našega Gospodina.

I ove je zemlje posjetila. Kubanski je narod rastao u toploj pobožnosti prema Milosrdnoj Gospi. Ona je oblikovala kubansku dušu, potičući u srcu Kubanaca veliku ljubav prema Bogu, obitelji i domovini. Nesreće i bijede nisu mogle „ugasiti“ vjeru i ljubav prema Gospi … Ona je u najvećim nevoljama poput svjetla, poput utješne rose, uvijek raspršila svaku opasnost, tako su prije sto godina pisali vaši sunarodnjaci kad su od pape Benedikta XV. tražili da Blaženu djevicu proglasi nebeskom zaštitnicom Kube. Tu su živu vjeru sačuvale kubanske majke, bake i djedovi.

U ovom se marijanskom svetištu čuva sjećanje vjernoga Božjeg puka i štuje Milosrdna Majka. Odavde ona čuva naše korijene i identitet kako se ne bismo izgubili na putovima očaja. Ništa nije moglo uništiti vjeru kubanskoga naroda, koju su nježno čuvale kubanske majke i bake; sačuvale su živu prisutnost Božju; u svojim su obiteljima bile znak 'posjećivanja', hrabrosti i vjere za svoje unuke. Preko njih je Duh Sveti pratio hod ovoga naroda. Svaki put kad gledamo Mariju obnavljamo vjeru u 'revoluciju nježnosti i ljubavi'. Iz naraštaja u naraštaj, iz dana u dan, valja obnavljati svoju vjeru; pozvani smo da poput Marije, Milosrdne Majke, živimo 'revoluciju nježnosti'. Pozvani smo „izlaziti iz kuće“, otvarati se drugima. Naša se revolucija odvija kroz nježnost, kroz radost koja uvijek postaje bliskost, suosjećanje; koja potiče da s drugima dijelimo radosti i boli, da im idemo u susret, da posjećujemo bolesnike, uznike i uplakane. Želimo biti Crkva koja, poput Marije, služi; koja izlazi iz kuće, iz svojih hramova i sakristija, da služi životu, da podupire nadu, da bude znak jedinstva plemenitoga naroda. Poput Marije, Milosrdne Majke, želimo biti Crkva koja izlazi iz kuće, podiže mostove, ruši zidove i sije pomirenje. Poput Marije, želimo biti Crkva koja zna u „nezgodnim“ situacijama pratiti narod, zauzet u obrani života, u kulturi i u društvu, ne skrivajući se nego hodeći zajedno sa svojom braćom.

Obitelj je škola čovještva

Papa Franjo s kubanskim obiteljima u katedrali u Santiagu de Cuba 22. rujna 2015.

Obitelj je škola čovještva, iako ne postoje ni savršeni roditelji niti savršena djeca. Pritom je udijelio posebni blagoslov svim trudnim ženama, počevši od onih nazočnih pa do svih onih koje su taj događaj pratile putem medija.

U obitelji se uči da su svakoj osobi u životu potrebni drugi. Ako nestanu obiteljski trenutci, kao što se događa u brojnim današnjim kulturama, sve ide prema razdvajanju i osamljivanju, i počinju prevladavati podjele i omasovljenja. U oba slučaja, ljudi se pretvaraju u osamljene pojedince s kojima je lako manipulirati i vladati. Stoga u svijetu nalazimo društva koja su podijeljena, uništena, rastavljena, ili pak vrlo omasovljena; a sve je to posljedica prekida obiteljskih veza.

U obitelji nema mjesta za krinke; u obitelji smo ono što jesmo i pozvani smo tražiti za druge sve najbolje. Kada u obitelji živimo dobro, samoljublje postaje maleno; ima ga, jer svi imamo nešto egoistično… Ali, kada se ne živi obiteljski život, povećavaju se osobnosti koje možemo nazvati ovako: „Ja, mene, sa mnom, za mene“. Potpuno usredotočene na sebe, takve osobe ne poznaju solidarnost, bratstvo, zajednički rad, ljubav, ni razgovor.

Ako mislimo na budućnost, na buduće naraštaje valja uzeti u obzir da se mora željeti svijet s obiteljima; to je najbolje naslijeđe, ostavimo im svijet obitelji. U kući u kojoj žive pojedinci, ali među njima nema ljudskoga odnosa, ne zna se čekati, ne zna se tražiti dopuštenje, ne zna se tražiti oprost, ne zna se reći hvala – istaknuo je Papa te ponovno potaknuo na skrb o obiteljima, koje je nazvao pravim školama budućnosti, istinskim prostorima slobode, i pravim centrima čovječnosti.

Papa je Franjo potom snažno upozorio na gubitak određenih odnosa, ali i izraza. Zaboravljamo kako se kaže 'tata', 'mama', 'sin', 'kći', 'djed', 'baka'; i počinje se zaboravljati da su ti odnosi temelj imena koje nosimo; gube se odnosi koji nas čine osobomu, koji nas poučavaju da budemo osobe.

U svakodnevnim se stvarima očituju Božja ljubav i djelo Duha Svetoga – dodao je te podsjetio kako je Isus, za prvi javni događaj, izabrao svadbu u Kani. Poslije je mnogo puta odabirao objede, večere, posjete u kuću, kako bi upoznao ljude s Božjim nacrtom. Isus pritom ne bira; nije mu važno je li riječ o carinicima ili grješnicima, poput Zakeja. Svadbe, posjeti obiteljima, večere… ti trenutci u životu ljudi imaju nešto posebno, budući da se Isus upravo tamo rado očituje.

Sveti Otac međutim ne skriva teškoće kada govori o sjetvi i žetvi, o snovima i traženjima, o naporima i zauzimanju, o napornim poslovima. Govoreći i o trenutcima kada se cijela obitelj navečer okuplja u kući, Papa je napomenuo da kada ljudi, često, dođu kući umorni, može se dogoditi da dođe do rasprave, pa i do prepirke između muža i žene. Ali, ne treba se toga bojati. Ja se više boljim brakova u kojima, kako kažu, nije nikada došlo ni do kakve rasprave…

Snažno je ohrabrenje Papa uputio kada je podsjetio da je Isus izabrao upravo trenutke i prostore obiteljskog doma kako bi nam očitovao Božju ljubav, i kako bi nam pomogao otkriti živoga i djelotvornoga Duha u našim domovima i našem svakodnevnom životu. U kući učimo što je bratstvo, solidarnost, u kući učimo ne biti prepotentni. U kući učimo prihvaćati i cijeniti život kao blagoslov, te da svakomu u životu trebaju drugi. U kući možemo iskusiti oprost, i pozvani smo stalno praštati. Zanimljivo; u kući nema mjesta za krinke; ono smo što jesmo, i na bilo koji smo način pozvani tražiti najbolje za druge.

Papa Franjo nije propustio i u toj prigodi govoriti o Euharistiji te je istaknuo kako je Isus, kao prostor svoje nazočnosti među nama, izabrao konkretni trenutak obiteljskoga života, večeru. Trenutak koji svi žive i razumiju. Euharistija je večera Isusove obitelji koja se sjedinjuje s jednoga kraja zemlje do drugoga, kako bi slušala njegovu Riječ i nahranila se njegovim Tijelom. Isus je Kruh života naših obitelji; želi biti uvijek nazočan hraneći nas svojom ljubavlju, podupirući nas svojom vjerom, pomažući nam hoditi svojom nadom, kako bismo u svakoj prilici mogli osjetiti da je On pravi Kruh nebeski.

Obraćajući se posebno kubanskim obiteljima okupljenima u katedrali u Santiagu, papa je Franjo kazao da se osjeća kao kod kuće, na tom susretu koji je nazvao „šlagom na torti“ svojega putovanja na Kubu, te govorio o ljudima koji znaju dočekati, primiti, učiniti da se gost osjeti kao kod kuće. Spomenuvši potom Svjetski susret obitelji, na kojemu će biti za nekoliko dana, te za manje od mjesec dana i Biskupsku sinodu o obitelji, Sveti je Otac pozvao sve nazočne da mole za ta dva događaja, da bismo si – kako je rekao – svi zajedno znali pomoći u brizi za obitelj, da bismo sve više znali otkrivati Emanuela, odnosno Boga koji živi usred svojega naroda čineći od svake obitelji svoje.