U periodu od 8. do 14. ožujka u samostanu Kuća Navještenja sestara Služavki Maloga Isusa (SMI) na Gromiljaku održane su duhovne vježbe na temu: Lice milosrđa. 

Voditelj duhovnih vježbio bio je o. Damjan Kružičević – benediktinc iz Čokovca s otoka Pašmana.

Duhovne vježbe su započele molitvenim i euharsistijskim slavljem u Sarajevskoj katedrali u koju su sestre ušle u procesiji  moleći molitve za potpuni oprost, što je privilegij ove Godine milosrđa te slavili sv. misu za proglašenje  blaženim utemeljitelja družbe – sluge Božjega Josipa Stadlera.

Na samom početku duhovnih vježbi o. Damjan je pozvao sestre da pozorno poslušaju  član 1 iz Konstitucija družbe: sestre SMI su pozvane na savršenstvo to jest težiti kšćanskoj cjelovitosti i svetosti - imati hrabrosti biti drugačije. Dakle budimo cjelovite u služenju Bogu i bližnjemu i istovremeno svakog dana budimo drugačije, bolje nego jučer! O. Damjan je poučavao i poticao u duhovnim vježbama. Među mnogim poticajima su i ovi:

„U samostanu su samo dvije osobe s kojima se trebaš uspoređivati:

·         Isusu s kojim uspoređuješ svoj život;

·         Ti sam kojeg trebaš ispravljati i s kojim se trebaš boriti.“

Dalje je poučavao i poticao na hrabrost biti drugačiji od svijeta, u korak sa svijetom ali ne izgubiti korak s Bogom. Bog treba biti uvijek na prvom mjestu.

Gospodin traži od nas samo jedno: da smo  u zajedništvu s Njim, u zajedništvu sa sestrama i služenju sestrama.                        

Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom,.. a bližnjega svoga kao samoga sebe.

Šutnja je preduvjet da se nešto čuje. Da se ostvari „internetska veza“ s Bogom potrebna je:

·         Molitva – susret i dijalog s Bogom i bližnjim;

·         Služenje – ja želim služiti Bogu i sestrama;

·         Sestrinska ljubav- umirati jedna za drugu;

·         Poniznost – šutnja i otvorenost, jer samo ponizni dopuštaju da ih Bog mijenja.

Od Bogu posvečene osobe se traži suobličenost s Bogom po modelu Isusa Krista, a ne izobličenost u svjetovnu osobu koja od sebe čini karikaturu, deformaciju. Kad nas Isus vodi, On nas preobražava u sebe i postajemo Kristoliki, Bogoliki. On nam govori: VOLIM TE , TREBAM TE, RAČUNAM NA TEBE!

Trudimo se biti čovjek, nemojmo probavati biti anđeli, jer nam je Isus pokazao ljepotu ljudskoga bita u svoj punini ljudskosti.

Zavjeti se polažu Bogu, prima ih Crkva, a žive se u zajednici među sestrama. Bogu posvečena osoba bi trebala svaku osobu ljubiti i poštivati kao Kristovu Zaručnicu.

Došle smo u samostan jer smo to željele, a ne morale, zato trebamo svakodnevno SLUŠATI, ČUTI I POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ, da postanemo milosrdne jedne prema drugoj.

Vrijeme korizme je vrijeme posta, molitve i bratske - sestrinske ljubavi.  

Post jača našu ljudskost.  

Molitva jača naše krščanstvo. 

Bratska – sestrinska ljubav jača redovništvo.  

U Godini milosrđa smo otvorili Sveta vrata, ali nam neće koristiti ako ne otvorimo vrata srca, te budemo nježne i milosrdne jedna prema drugoj. Nemoguće je biti u savezu s Bogom kojeg ne vidimo, a ne biti u savezu sa svojim sestrama, koje vidimo.

Definicija milosrđa jest: osjetiti tuđu bol kao svoju, staviti se bližnjemu na raspolaganje sve što imam: vrijeme, ..., usporiti ili promijeniti svoje planove. Doći do bližnjega, vidjeti ga očima srca, sažaliti se, ... pristupiti i poviti rane jest milosrđe. Zato trebamo  svjesno živjeti svoju sadašnjost u ljubavi i dopustiti Bogu da nas mijenja.

Tu nam je dao primjer prorok Jona u kojega Bog ima povjerenje te ga šalje u Ninivu da propovijeda. A on ne želi slušati i bježi, okreće leđa Bogu. Kad mi Bogu okrenemo leđa On uvijek čuva naša leđa. Kad mi neželimo biti milosrdni, Bog uvijek želi biti milosrdan. Mi se moramo svidjeti Bogu iskrena i otvorena srca, koja ne mudruju i ne sumnjaju.

Kod farizeja i pismoznanaca Zakon stoji između njih i Boga: ovo moraš, ovo ne smiješ. Kod Isusa stoji Ljubav između Boga i bližnjega: ako želiš, ako hoćeš.

Osobna žrtva, osobna disciplina i osobna askeza vode u slobodu djece Božje i tada Zakon nije prepreka nego Putokaz. Riječ Božja je šifra, zaporka i  Božje i naše egzistencije. Spoznajom  Boga i spoznajom sebe postajemo svjedoci Božje ljubavi, a svjedoci možemo biti samo u zajednici.

Milosrđe nikada nije površno, ono je uvijek brižno. Milosrđe oprašta, vraća u komunikaciju s Bogom i drugima, mijenja stvarnost, nikog ne okrivljuje i daje žrtvu za grijehe.

Sada, ovdje donosim  zahvalu s. M. Rafaele Ivić o. Damjanu, što je na kraju duhovnih vježbi izrekla u ime nazočnih sestara:

U ime nazočnih sestara ukazano mi je povjerenje da Vam uputim riječ zahvale.

Svaka od nas pronašla je svoju oazu samoće i šutnje. Šutnja je preduvjet da se nešto čuje i ona je kolijevka Riječi. Mi smo po našim zavjetima pozvane biti u vezi s Bogom, to je naš WI – FI. Što je više crtica za uspostavu kontakta, to bi trebao biti  jači signal s Bogom.  To jedino postižemo molitvom, služenjem, ljubavlju, poniznošću.

Hvala Vam za produbljeno razmišljanje o temi Božjeg milosrđa, jer rezultat milosrđa je uvijek radost. A da bi to bili, milosrđe od nas traži da budemo jednostavni i maleni. Na što nas i poziva Papina enciklika Lice milosrđa točka 13: „Želimo živjeti ovu jubilarnu godinu u svjetlu Gospodinovih Riječi, Milosrdni poput Oca.“

A da bi to mogli izvršiti, milosrđe traži slušanje,  a ljubav traži šutnju i otvorenost. Papa Franjo kaže: „Život može i zna biti grub, ali redovnik, redovnica ne smiju biti grubi, jer svojom grubošću zatvaramo vrata braći i sestrama i Božjem milosrđu.

Hvala Vam Oče Damjane što ste nam približili prispodobu Milosrdnog Samaritanca i na taj način nas upoznali s Isusovim glagolima milosrđa: dođe, vidje, sažali se, pristupi, i povi rane. Milosrđe se rađa u trenutku kad nas tuđa bol gane. Ama baš gane.

I na kraju ne mogu a da ne zahvalim za našeg zanimljivog i dragog prijatelja Golubicu, koji je dobio svoj Dekret da ustane, da ide i da propovijeda Riječ Božju.

A mi „vaše golubice“, preporučujemo se u Vaše molitve, da nas ne zadesi ne daj Bože samostanska bolest koja se zove zlovolja, ogovaranje i komotnost ili još gore ona tri Jonina zavjeta: bježati, ne slušati, kukati ili mrmljati. U 365  epizoda -iz dana u dan - želimo slušati, čuti i poslušati evanđeoskom poslušnošću. Ako uspijemo sve ove epizode evanđeoski živjeti zajedno možemo se radovati onom Happy end.

Duhovne vježbe smo završile slavljem svete Euharistije pod kojom smo otpjevali Tebe Boga hvalimo i nastavile zajedništvo kod stola u sestarskoj blagovaonici.

I što na kraju reći? Hvala Oče Damjane za predivnih šest dana zajedništva s Božjom Riječju i Vama! Hvala Vam što ste nam približili Milosrdno Lice našega Oca Nebeskoga.

s. M. Klara Jerković, SMI